Engleski prijevod te riječi je excellence što ni po čemu nije problematično. Kod nas je problem što ju nećete naći baš u svakom hrvatskom rječniku. Sa slovenskom izvrstnosti već je drugi par postola, iako niti tamo nije uvijek prvi izbor, ali nećemo dalje o tomu. Nekada se kao sinonim koristila riječ odličnost, ali je ona zajedno sa školskom ocjenom nekako isparila iz svakodnevne upotrebe. Izvrsnost bi trebala biti nešto još snažnije, još bolje od boljega, nešto izvanserijsko dobro.
Kako ne bi ostali na nekakvim mojim nezgrapnim definicijama pojma, pokušat ću kroz primjer pokazati što je to izvrsnost. Poslušajmo jednu od antologijskih Dylanovih skladbi „All along the watchtower“ iz 1967. sa albuma „John Wesley Harding“. Pjesma je vrhunac jednostavnosti i savršenstva koja se može postići sa tri akorda i minimalističkom orkestracijom, potpomognuta mističnim tekstom o kojemu su napisani mnogi eseji s tendencijom rasvjetljavanja „što je pisac doista htio reći“. Većina tumačenja govori o pjesnikovom viđenju biblijskih scena koje opisuju kraj Babilona ili kraj svijeta te njegovu transpoziciju na tadašnje prilike u Americi. Mnogi, pa i sam Dylan, tumače njen sadržaj kao introspekcijski uvid u vlastiti život. Zadržavši sve do danas svoju mističnost, pjesma je postala najizvođenija Dylanova skladba uz ogroman broj različitih načina izvođenja i prepijeva od samog Dylana do mnoštva drugih izvođača.
Izvrsnost o kojoj govorimo u ovom tekstu ne proizlazi iz evidentno velikog broja verzija i izvođača, već upravo suprotno, ona je izražena samo kod rijetkih, koji su Dylanovom geniju uspjeli superponirati svoju virtuoznost, muzikalnost i inventivnost. Najpoznatija, a po mnogima i najbolja verzija ove pjesme načinjena je nedugo nakon izlaska Dylanovog originala – 1968. izašla je verzija sastava Jimi Hendrix Experience. Hendrixova izvedba zvuči kao da dolazi s neke druge planete, direktno iz svemira i to sa svih strana odjednom. Sa blago promijenjenom orkestracijom, umjesto usne harmonike korištene su brojne udaraljke, akustična gitara je dvanaestžična uz cijeli niz naknadno snimljenih električnih gitara. Izvođački i aranžerski, ova verzija pjesme je bezvremenska i niti danas nije izgubila ništa na svojoj svježini i enormnoj snazi. Slušajući Hendrixovu verziju pjesme, slušatelj dobije nevjerojatan energetski burst, kojemu ni Red Bull nije blizu. Nije to energija koja bi čovjeka natjerala u bijeg od neminovne apokalipse, već na luđački hrabro suprotstavljanje. Iako je Hendrix kao svoju najveću manu navodio pjevanje, pjesma je fenomenalno otpjevana s tako autoritarnim i čvrstim glasom, koji kao da dolazi od samog Svevišnjeg. Koliko se radi o izvrsnoj izvedbi svjedoče riječi samog Dylana koji nakon Hendrixove smrti pokušava pjesmu izvoditi na Jimijev način, kao svoju posvetu velikom gitaristu.
Iako su ovu stvar izvodili mnogi ultra poznati izvođači poput: Greateful Dead, U2, Dave Matthews Band, Brian Ferry, Neil Young, Pearl Jam, Eric Clapton, treća maestralna izvedba dolazi od jednog također svjetski, ali među najširom publikom ipak znatno manje poznatog banda. Riječ je o britanskom punk i novovalnom sastavu XTC, kojeg je glavna pokretačka snaga neobično kreativni Andy Partridge. Začuđujuće, kao band koji je u gotovo svim svojim pjesmama redovito koristio akustičnu ili električnu gitaru, XTC u svojoj izvedbi ovog klasika iz 1978. ne koristi gitaru, iako je ona bila ključni instrument u gotovo svim ostalim prepjevima pa i originalu. U ovom slučaju, orkestracija se svodi na fenomenalnu ritam liniju, bas i bubnjeve te sint i usnu harmoniku. Grčeviti, mucajući, gotovo bolni vokali daju izuzetno jak dojam očaja koji nam vjerno dočarava galopirajuće nadolazeći kraj. Prepuna energije, ali ne one nadahnjujuće kao kod Hendrixa, već prijeteće energije koja zajedno sa razgovjetnošću vokala kopni prema kraju pjesme, pjesma završava u kovitlacu agonije s jasno naglašenim i naglim krajem. Pažljiviji slušatelj rekao bi kako je netko razbucao Dylanovu pjesmu na sastavne dijelove, izvršio dekompoziciju te nam onda ponudio svoju neobično složenu sliku od djelića slagalice, koji kao da se međusobno baš ne uklapaju, ne daju nam sliku koju smo očekivali, već nešto u potpunosti neočekivano, ali također izvrsno.
Izvrsnost se, dakle, krije u bogatoj kreativnosti novog, iznimnoj, van serijskoj reprodukciji postojećeg te neočekivanoj, smislenoj i inventivnoj rekompoziciji već viđenog. S obzirom da je život lijep, ali kratak, zapitajmo se: „Imamo li vremena za prosječno?“
