Vampiri su televizijskom i filmskom mediju oduvijek predstavljali privlačnu temu te su tijekom njihove povijesti bili vrlo eksploatirani, no malo je dobrih uradaka u konačnici proizašlo. Dracula je kao najpopularniji vampirski lik do danas mijenjao različite uloge: ultimativni negativac, romantičarski prokletnik i melankolik, parodični junak, akcijski heroj, a devedesete godine po pitanju mainstream vampirstva bile su osobito značajne, da ne kažem pogubne. Viktorijanski romaneskni klasik Dracula Brama Stokera, zaslužan za sveopću popularizaciju lika i djela krvožednoga grofa, redatelj je Francis Ford Coppola od pustolovno-akcijskoga predloška izmijenio u tragičnu, višestoljetnu ljubavnu priču. Bio je to začetak trenda (Intervju s vampirom Neila Jordana, saga Sumrak) u kojem su vampiri postali prokleti, usamljeni, melankolični autsajderi koji pate na marginama društva jer teško je biti besmrtan. Serijalizirani televizijski formati također nisu imali previše sreće s vampirima. The Vampire Diaries (2008-2017, osam sezona) autora Kevina Williamsona i Julie Plec vampirsku je problematiku usmjerio prema tinejdžerskoj problematici i publici. Dracula (2013) Colea Haddona i Daniela Knauffa preživjela je jednu sezonu (deset epizoda) kao osuvremenjena adaptacija Stokerova romana ne osobito pametne fabularne kombinatorike koja se dijelom naslanja i na Coppolin film. Recentna Netflixova serija V Wars (2018, jedna sezona), temeljena na romanesknoj serijalu te serijalu grafičkih romana Jonathana Maberryja, vampirsku mitologiju povezuje sa znanstveno-fantastičnim elementima, ali upada u tipične klišeje i stereotipe.


Serija Dracula, međutim, nešto je sasvim drugo. Nastao pod paskom autorskoga dvojca Marka Gatissa (Doctor Who, Sherlock) i Stevena Moffata (Doctor Who, Sherlock), uradak se nastavlja na dugu tradiciju BBC-jevih raskošnih i ozbiljnih adaptacija engleskoga književnoga blaga u formi miniserija. To će reći da kreatori posežu za romanom Brama Stokera, no svjesni su da viktorijanske teme straha od Drugoga, nepoznatih naroda s margina koje je britanski imperij kolonizirao, neobuzdane seksualnosti, emancipacije žena, zaraznih bolesti, postdarvinovske religijske krize današnjem gledatelju djeluju daleko i anakrono, kao što i srcedrapateljne inačice vampirskoga mita više dolikuju nekoj parodiji. Stoga su se odlučili za rekonceptualizaciju izvornika te njegovo slobodno tumačenje. On je doveden u dosluh sa strujanjima u suvremenoj kulturi, pokazujući da je vampirska problematika podosta prijemčiva za propitivanje trenutačno aktualnih društvenih i kulturnih pojava.


Novi je, serijalizirani Dracula raskošno produciran triptih u kojem svaka epizoda ima devedesetominutno vrijeme trajanja, koji se smjelo poigrava predloškom, pažljivo i precizno dozira obrate u radnji kroz specifično strukturiranje naracije te vješto poigravanje stilskim osobinama pojedinih epizoda. U romanesknom izvorniku prvo londonski odvjetnik Jonathan Harker poslovno putuje u Draculin dvorac u Rumunjsku, potom Dracula brodom dolazi u Englesku (što je najmanje zastupljen segment u radnji romana), nakon čega negativac ordinira po engleskom tlu.




Prva epizoda, naslovljena The Rules of the Beast, odigrava se u Draculinu dvorcu, no postavljenja je kroz naraciju prvog i drugog stupnja. U prvoj Jonathan Harker prepričava svoja iskustva u Draculinu dvorcu istražiteljici, časnoj sestri Agathi, a razgovor se odvija u samostanu u Budimpešti. Naracija drugoga stupnja je u formi analepsi uklopljena u naraciju prvoga stupnja. Agatha je svakako nekonvencionalan lik, heretično nastrojena časna sestra, čiji je cilj spoznati vampira te mu pronaći slabu točku. Predstavlja parodiju viktorijanskog ćudorednog, aseksualnog i pasivnog poimanja ženskosti, karakterističnog za Stokerov predložak. Jonathan Harker postavljen je u pasivan položaj naspram zavodljivog vampira, čija je seksualna ambivalentnost u adaptaciji dodatno naglašena, pa i isticanjem činjenice da je Harkera pretvorio u jednu od svojih nevjesti. Redatelj Jonny Campbell dinamičnom kamerom, koja često biva postavljena u neobične kuteve, namjerno očuđuje prostor da bi istaknuo ne samo subjektivnost Jonathanova prisjećanja nego i da bi prispodobio dolazak u Draculin dvorac putovanju onkraj svakodnevnoga i racionalnoga. Pomlađeni Dracula u tumačenju danskoga glumca Claesa Banga namjerno ističe humorni i farsični aspekt vampirova lika. On je kao demijurg ili čak redatelj koji vrlo teatralno nastupa te usmjerava živote drugih likova, a takav ostaje i u narednim epizodama.


Drugi dio, naslovljen Blood Vessel, smjelo proširuje izvornik pa se cijela radnja odvija isključivo na brodu kojim Dracula putuje iz Rumunjske do Velike Britanije. Naracija je ponovno usložnjena jer se ona prvoga stupnja odvija kao imaginarna šahovska igra Dracule i Agathe, dok naracija drugoga stupnja prikazuje zbivanja na brodu te Draculin plan koji je vrlo nalik određenim strategijama Ubojstva u Orient Expressu Agathe Christie. U oba se slučaja u izoliranom prometalu nađe skupina stranaca za koje se ispostavi da ih je ista osoba usmjerila na putovanje koje služi njezinim/njegovim interesima. Druga epizoda služi da bi se snažnije razradio Draculin karakter te dodatno pojačale teme koje su u prvoj epizodi postavljene, a posebice je uspješno postavljena dinamika odnosa grofa i časne sestre.

Treća epizoda, naslovljena The Dark Compass, predstavlja suvremenu obradu grofova boravka u Londonu jer izranja na engleskim obalama 123 godina nakon brodoloma. Atmosfera suvremenosti naglašena je često pristutnim motivima mobitela i suvremenih naprava bez kojih likovi ne mogu funkcionirati, kao i napadno modernom scenografijom. Posrijedi je segment u kojem nailazimo na likove inače poznate iz predloška - poput Lucy Westenre, Johna Sewarda, Quinceyja Morrisa i Arthura Holmwooda, no njihova je uloga, iznim Lucyne, umanjena te ne sudjeluju u aktivnoj borbi protiv grofa. Njihove godine i ponašanje ovu epizodu dovode u kontekst nekoć popularnoga trenda u kojem su se književni klasici obrađivali tako što su se likovi pretvarali u suvremene tinejdžere i adolescente, a problemi prilagođavali njihovoj dobi. Gatiss i Moffat imaju razloga za ovu prilagodbu, a ona je vezana uz propitivanje ideje vječne mladosti te kulture utemeljene na slikama i imidžu.

Serija poticajno izvrće neke od vampirskih klišeja koje je roman postavio, što gotovo dovodi do svojevrsnih meta-propitivanja. Strah od križa te izravne sunčeve svjetlosti problematizirani su kao grofovo stvaranje mita od samoga sebe. Posrijedi su činovi lišeni referenta. Agatha neprestano provocira vampirsku mitomaniju, koja je dobrim dijelom rezultat muškarčevog egocentričnog doživljaja samoga sebe. U Stokerovu originalu priču je vodila muška družina predvođena Abrahamom van Helsingom, ali uz svesrdnu pomoć Mine Harker. Kada je stvar zagustila, Van Helsing joj daje poduku iz viktorijanskih rodnih odnosa: njoj je mjesto u kući, da brine o obitelji i domu, da plete i hekla, jer borba protiv vampira mogla bi biti previše za nježne žene i njihove krhke živce.




U recentnoj seriji nema muške družine, barem ne borbene i aktivne – oni su dosadni partijaneri koji su opsjednuti izgledom i društvenim mrežama. Patrijarhalni Van Helsing pretvoren je u heretičnu i aktivnu ženu koja se inteligentno nadmudruje s vampirom, a odlično ju je utjelovila Dolly Wells, koja je zaslužna za neke od najduhovitijih segmenata serije. Stoga Gatiss i Moffat propituju patrijarhalne temelje romanesknoga predloška te izokreću situaciju – žena je izravni suparnik vampiru, koji je utjelovljenje egocentričnog muškarca te njegove potrage za vječnom mladošću, te podređivanjem drugih vlastitim ciljevima. U trećoj epizodi problematiziranje kulture društvenih mreža, kulture opsjednute pojavom i slikom, mladošću i ljepotom utjelovljenom u narcisoidnom Instagramu, poprima pune obrise, kada motiv ogledala, koji se provlači kroz sve tri epizode, dobiva puno značenje. Znakovito, grof odbija piti bilo čiju krv te pažljivo bira hranu: posrijedi su lijepi, bogati, obrazovani ili profinjeni ljudi, jer upravo putem krvi koju pije preuzima sjećanja i znanja drugih ljudi.


Kako epizode gotovo mogu stajati kao samostalni dugometražni filmovi, tako i variraju u kvaliteti. Prva je maestralno izvedena: dinamičnoga ritma, glumačkih ostvarenja te dobro vođene radnje i strukturiranja dijaloga. Treća je najslabija, ponajprije zbog scenarističkih manjkavosti, te ostavlja dojam da autori nisu imali jasnu koncepciju kako bi priču razriješili te dodatno razradili u suvremenom ruhu.

filmovi