Ponekad zloupotrebljavam kolumnu i javnosti izlažem i ona pitanja koja inače spadaju u dileme koje se ne iznose javno. Nije pristojno raspravljati o vjeri. Pitati za razloge ili dvojbe. O tome je bolje šutjeti.
Nisam vjernik, no u posljednjih nekoliko godina često se družim i raspravljam s onima koji to jesu. Moja skepsa i cinizam nestali su, predrasude i generalizacije, općenito negativan stav, razbio se o dobrodušan i tolerantan stav.
Upoznao sam vjernike koji nisu zeloti i isključivi ljudi, kakav se stekne dojam kad se gledaju nametljive slike njihovih oficijelnih crkvi koje šire sliku pripadanja konzervativnoj tradiciji koju poistovjećuju s vjerom, daju prednost ceremonijama, vanjskom sjaju i materijalnim dobrima. Takve crkve ne djeluju baš vjerodostojno.
30.listopada sam sudjelovao na proslavi Dana reformacije na Visokom evanđeoskom teološkom učilištu u Osijeku. Govorio sam o knjizi. Govor sam počeo retoričkim upitom. Ovako sam, na Dan reformacije, u dvorani nekadašnje sinagoge, pitao protestantske dostojanstvenike i vjernike, ljude koji su se okupili na proslavi. Kazao sam: ”Oprostite ako vas uznemire ili uvrijede moja pitanja. Jedno ne mogu razumjeti i shvatiti. Kako ste vi protestanti opstali kroz tih 500 godina? Dobro, lako je tamo gdje ste većina, u Sjevernoj Njemačkoj, Holandiji, Skandinaviji. Kako ste opstali kao vjera, održali se kao zajednica? Kako ste ostali vi koji baš ne vjerujete u čuda, i ukazanja, i zagovor, ne bičujete se i slabo držite do svetaca u kalendaru. Vaše crkve nemaju raskoš koja zadivljuje, nema tu zlata ni ukrasa, nema prenemaganja i izvještačenosti. Skromnost i vjera.”
Zaboga, kako ste opstali na ovom tlu gdje se rijetko iskreno vjeruje, ali često moli onako kako se usrdno traži milost da se dijete smjesti u dječji vrtić. Na kojem autoritet vjere ne izvire iz riječi, već se stavljaju visoke šiljate kape i zlatno ruho. U kojima se afektira i vjera glumi u ritualima bez osobitog sadržaja.
Doista, kako ste se održali? Zar samo zbog čvrste vjere, praktičnog uma i radišnosti? Kako ste se uvijek dizali kad ste padali i krvarili? Postoje li neki tajanstveni rituali koje mi izvana ne znamo ili doista učite samo ono što piše u Svetoj knjizi?
Održali ste se jer smatrate da život nije slučaj i igra te da ima smisao, cilj koji treba slijediti. Da vrijedi biti i raditi. Biti i raditi za sebe i s drugima. Velika je prednost imati osjećaj odgovornosti i ozbiljnosti, a biti veseo i razigran, samostalan i u skladu sa svijetom. Imati osjećaj osobnog poziva i brige za druge.
Ne izlažem neku novu i improviziranu teoriju evolucije tvrdeći da zajednice povezane smislom i čvrstom vjerom opstaju, a druge nestaju i propadaju; živimo u vremenima u kojima je sve moguće i ništa nije izvjesno, u podneblju u kojem se ne misli dugoročno, više se svađa o prošlosti i ne misli na budućnost, a stavovi se mijenjaju kao vjetrulje, pa ipak opstajemo.”
Tako sam govorio na Visokom evanđeoskom teološkom učilištu u Osijeku povodom predstavljanja knjige koju su uredili Ankica Marinović i Ivan Markešić (”500 godina protestantizma: baština i otisci u hrvatskom društvu”).
Moje uvodno pitanje nije patetično ili retoričko. Kako su, zaboga, opstali? Nisam protestant, čak nisam ni vjernik, no iskreno sam impresioniran snagom njihovog uvjerenja. Zaslužuju poštovanje kao religija i kao zajednica. Za hrvatsku kulturu i društvo dali su više no što im se priznaje.
Evo, cijela je knjiga popis dokaza za tu tvrdnju, jer knjiga nije samo prigodna već je vanvremenski dokaz da razmislimo ponovo kako vrijednosti i zajednica opstaju uz muke, žrtve, kompromise, poraze i pobjede.
Ovo je velika, opsežna i izvrsna knjiga. Ima 19 autora priloga, gotovo 400 stranica teksta i probranu literaturu uz priloge. Lako se čita i mada neki autori teže apstraktnom stilu, pregledna je, razumljiva i koncentrirana na povod označen naslovom.
Ne mogu ni nabrojiti sve teme i autore. Meni osobno najbolji dio je sintetski uvod Ankice Marinović i Ivana Markešića koji objašnjavaju osnovne društvene posljedice protestantizma po europsku civilizaciju i moderno društvo, emancipiranje eura, učinke slobode vjerovanja, stvaranje političke elite, daju osnovne statistike protestantizma u Hrvatskoj i zaključuju: ”Protestanti su se, unatoč religijskoj distanci i konzervativnoj većinskoj crkvi s malo koncilskog proboja, samozatajno etablirali u društvu, pridonose mu i zalažu se za svoja prava kada je to potrebno.”
Protestantizam nije samo religija. On je puno više od toga. Samo u početku razlaza s rimskom crkvom u tumačenju dogmi, detalja ceremonija ili pokornosti autoritetu protestantizam je bio drukčiji u tumačenju vjere i Svetog pisma.
S vremenom je postao način razumijevanja smisla života, rada i obiteljskih odnosa.
Protestantizam naglašava odgovornost i strogost, predanost radu i nije bez razloga Weber smatrao da je bitno utjecao na nastanak kapitalizma.
Kada i koliko je protestantizam utjecao na Hrvatsku? Više nego što to obično mislimo; u hrvatskoj povijesti su o tome ostala brojna obilježja nastala ne samo djelovanjem istaknutih pojedinaca, protestantskih teologa, već i utjecajem na književnost, umjetnost i poduzetništvo. Ivan Markešić je, na primjer, napravio sjajan prilog o Krleži i protestantskim reformatorima.
Ne sjećam se kada sam čitao knjigu s olovkom u ruci i podcrtavao rečenice. To je zato što su njeni autori vješti pisanju i govoru. Iako tu ima korisnih podataka i statistika, to je knjiga u kojoj su riječi oruđe, pa su rečenice i citati povod da se čitatelj zamisli; meni povod da mi misli krenu uz teme koje čitam.
Doista, zar je protestantizam i jesu li reformističke crkve različite od naših tradicionalnih dominantnih religija? Jesu, moj je dojam u nastojanju da slijedim poruke tekstova.
Religija prema dominantnim obrascima zatvorila se svijetu, pobjegla u ceremonije i fraze ezoteričnog jezika koji ne korespondira sa stvarnošću. Usprkos svih namjera duhovnih vođa i uzora obrasci dogme i birokracije, organizacije prevladaju nad plemenitim ciljevima Objave.
Protestantizam kao da je otporniji na tu rutinizaciju vjere i dominaciju hijerarhije. Vjernici su usmjereni na pismo i zajednicu, na krutu vjeru koja apelira na svijest i poslušnost Bogu. U povijesnom kontekstu, jer protestanti su u našoj historiji bili smatrani neprijateljima ili barem drukčijim i aberentnim zajednicama, nije im bilo lako zadržati identitet i zajednicu.
U mnogim detaljima primjećuje se ta diskriminacija manjine. Rimsko katoličanstvo se kod nas smatra društvenim kriterijem vjere usprkos glasova o toleranciji i stvarnoj sličnosti vjerovanja ideja da se samobitnost postiže naglašavanjem razlika i izmišljanjem neprijatelja.
Treba se dičiti sposobnošću da se vjera uklopi u moderni svijet bez histeričnog osjećaja da je drukčije ili novo krivo ili prokleto. Ovo je knjiga koju je zanimljivo čitati, a koja ostavlja slobodu da se pročitano iskoristi kao katalizator vlastitog stava.
Govorim o knjizi koja je povod za razmišljanje i pouku. Kako su oni opstali? Kako ćemo mi opstati? Mi, skloni cinizmu i kritici, a ne slijepoj vjeri, mi koji vjerujemo u pozitivno znanje i volimo osporavati dogme?
Vjerojatno samo tako da cinici i skeptici poštuju one koji slijepo vjeruju i ne smatraju ih zatucanima i farizejima, ali i obratno, da vrijednosti i etika nisu potekle samo iz vjere, već iz iskustva da nije neprijatelj onaj tko ne vidi svijet tvojim očima.
Pouka je jasna. Snaga uvjerenja se uči na dobrim primjerima. Članak 9. Konvencije za zaštitu ljudskih prva: ”1. Svatko ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi; to pravo uključuje slobodu da se promijeni vjeroispovijed ili uvjerenje i slobodu da se pojedinačno ili u zajednici s drugima, javno ili privatno, iskazuje svoju vjeroispovijed ili uvjerenje bogoslužjem, poučavanjem, praktičnim vršenjem i obredima. ”
Vrijedi i za nevjernike. Umiruje dileme. Slavi suživot.
autograf
Nisam vjernik, no u posljednjih nekoliko godina često se družim i raspravljam s onima koji to jesu. Moja skepsa i cinizam nestali su, predrasude i generalizacije, općenito negativan stav, razbio se o dobrodušan i tolerantan stav.
Upoznao sam vjernike koji nisu zeloti i isključivi ljudi, kakav se stekne dojam kad se gledaju nametljive slike njihovih oficijelnih crkvi koje šire sliku pripadanja konzervativnoj tradiciji koju poistovjećuju s vjerom, daju prednost ceremonijama, vanjskom sjaju i materijalnim dobrima. Takve crkve ne djeluju baš vjerodostojno.
Kako ste vi protestanti opstali kroz tih 500 godina? Dobro, lako je tamo gdje ste većina, u Sjevernoj Njemačkoj, Holandiji, Skandinaviji. Kako ste opstali kao vjera, održali se kao zajednica? Kako ste ostali vi koji baš ne vjerujete u čuda, i ukazanja, i zagovor, ne bičujete se i slabo držite do svetaca u kalendaru. Vaše crkve nemaju raskoš koja zadivljuje, nema tu zlata ni ukrasa, nema prenemaganja i izvještačenosti. Skromnost i vjera
30.listopada sam sudjelovao na proslavi Dana reformacije na Visokom evanđeoskom teološkom učilištu u Osijeku. Govorio sam o knjizi. Govor sam počeo retoričkim upitom. Ovako sam, na Dan reformacije, u dvorani nekadašnje sinagoge, pitao protestantske dostojanstvenike i vjernike, ljude koji su se okupili na proslavi. Kazao sam: ”Oprostite ako vas uznemire ili uvrijede moja pitanja. Jedno ne mogu razumjeti i shvatiti. Kako ste vi protestanti opstali kroz tih 500 godina? Dobro, lako je tamo gdje ste većina, u Sjevernoj Njemačkoj, Holandiji, Skandinaviji. Kako ste opstali kao vjera, održali se kao zajednica? Kako ste ostali vi koji baš ne vjerujete u čuda, i ukazanja, i zagovor, ne bičujete se i slabo držite do svetaca u kalendaru. Vaše crkve nemaju raskoš koja zadivljuje, nema tu zlata ni ukrasa, nema prenemaganja i izvještačenosti. Skromnost i vjera.”
Zaboga, kako ste opstali na ovom tlu gdje se rijetko iskreno vjeruje, ali često moli onako kako se usrdno traži milost da se dijete smjesti u dječji vrtić. Na kojem autoritet vjere ne izvire iz riječi, već se stavljaju visoke šiljate kape i zlatno ruho. U kojima se afektira i vjera glumi u ritualima bez osobitog sadržaja.
Doista, kako ste se održali? Zar samo zbog čvrste vjere, praktičnog uma i radišnosti? Kako ste se uvijek dizali kad ste padali i krvarili? Postoje li neki tajanstveni rituali koje mi izvana ne znamo ili doista učite samo ono što piše u Svetoj knjizi?
Održali ste se jer smatrate da život nije slučaj i igra te da ima smisao, cilj koji treba slijediti. Da vrijedi biti i raditi. Biti i raditi za sebe i s drugima. Velika je prednost imati osjećaj odgovornosti i ozbiljnosti, a biti veseo i razigran, samostalan i u skladu sa svijetom. Imati osjećaj osobnog poziva i brige za druge.
Ne izlažem neku novu i improviziranu teoriju evolucije tvrdeći da zajednice povezane smislom i čvrstom vjerom opstaju, a druge nestaju i propadaju; živimo u vremenima u kojima je sve moguće i ništa nije izvjesno, u podneblju u kojem se ne misli dugoročno, više se svađa o prošlosti i ne misli na budućnost, a stavovi se mijenjaju kao vjetrulje, pa ipak opstajemo.”
Tako sam govorio na Visokom evanđeoskom teološkom učilištu u Osijeku povodom predstavljanja knjige koju su uredili Ankica Marinović i Ivan Markešić (”500 godina protestantizma: baština i otisci u hrvatskom društvu”).
Nisam vjernik, no u posljednjih nekoliko godina često se družim i raspravljam s onima koji to jesu. Moja skepsa i cinizam nestali su, predrasude i generalizacije, općenito negativan stav, razbio se o dobrodušan i tolerantan stav
Moje uvodno pitanje nije patetično ili retoričko. Kako su, zaboga, opstali? Nisam protestant, čak nisam ni vjernik, no iskreno sam impresioniran snagom njihovog uvjerenja. Zaslužuju poštovanje kao religija i kao zajednica. Za hrvatsku kulturu i društvo dali su više no što im se priznaje.
Evo, cijela je knjiga popis dokaza za tu tvrdnju, jer knjiga nije samo prigodna već je vanvremenski dokaz da razmislimo ponovo kako vrijednosti i zajednica opstaju uz muke, žrtve, kompromise, poraze i pobjede.
Ovo je velika, opsežna i izvrsna knjiga. Ima 19 autora priloga, gotovo 400 stranica teksta i probranu literaturu uz priloge. Lako se čita i mada neki autori teže apstraktnom stilu, pregledna je, razumljiva i koncentrirana na povod označen naslovom.
Ne mogu ni nabrojiti sve teme i autore. Meni osobno najbolji dio je sintetski uvod Ankice Marinović i Ivana Markešića koji objašnjavaju osnovne društvene posljedice protestantizma po europsku civilizaciju i moderno društvo, emancipiranje eura, učinke slobode vjerovanja, stvaranje političke elite, daju osnovne statistike protestantizma u Hrvatskoj i zaključuju: ”Protestanti su se, unatoč religijskoj distanci i konzervativnoj većinskoj crkvi s malo koncilskog proboja, samozatajno etablirali u društvu, pridonose mu i zalažu se za svoja prava kada je to potrebno.”
Protestantizam nije samo religija. On je puno više od toga. Samo u početku razlaza s rimskom crkvom u tumačenju dogmi, detalja ceremonija ili pokornosti autoritetu protestantizam je bio drukčiji u tumačenju vjere i Svetog pisma.
S vremenom je postao način razumijevanja smisla života, rada i obiteljskih odnosa.
Protestantizam naglašava odgovornost i strogost, predanost radu i nije bez razloga Weber smatrao da je bitno utjecao na nastanak kapitalizma.
Kada i koliko je protestantizam utjecao na Hrvatsku? Više nego što to obično mislimo; u hrvatskoj povijesti su o tome ostala brojna obilježja nastala ne samo djelovanjem istaknutih pojedinaca, protestantskih teologa, već i utjecajem na književnost, umjetnost i poduzetništvo. Ivan Markešić je, na primjer, napravio sjajan prilog o Krleži i protestantskim reformatorima.
Doista, kako ste se održali? Zar samo zbog čvrste vjere, praktičnog uma i radišnosti? Kako ste se uvijek dizali kad ste padali i krvarili? Postoje li neki tajanstveni rituali koje mi izvana ne znamo ili doista učite samo ono što piše u Svetoj knjizi?
Ne sjećam se kada sam čitao knjigu s olovkom u ruci i podcrtavao rečenice. To je zato što su njeni autori vješti pisanju i govoru. Iako tu ima korisnih podataka i statistika, to je knjiga u kojoj su riječi oruđe, pa su rečenice i citati povod da se čitatelj zamisli; meni povod da mi misli krenu uz teme koje čitam.
Doista, zar je protestantizam i jesu li reformističke crkve različite od naših tradicionalnih dominantnih religija? Jesu, moj je dojam u nastojanju da slijedim poruke tekstova.
Religija prema dominantnim obrascima zatvorila se svijetu, pobjegla u ceremonije i fraze ezoteričnog jezika koji ne korespondira sa stvarnošću. Usprkos svih namjera duhovnih vođa i uzora obrasci dogme i birokracije, organizacije prevladaju nad plemenitim ciljevima Objave.
Protestantizam kao da je otporniji na tu rutinizaciju vjere i dominaciju hijerarhije. Vjernici su usmjereni na pismo i zajednicu, na krutu vjeru koja apelira na svijest i poslušnost Bogu. U povijesnom kontekstu, jer protestanti su u našoj historiji bili smatrani neprijateljima ili barem drukčijim i aberentnim zajednicama, nije im bilo lako zadržati identitet i zajednicu.
U mnogim detaljima primjećuje se ta diskriminacija manjine. Rimsko katoličanstvo se kod nas smatra društvenim kriterijem vjere usprkos glasova o toleranciji i stvarnoj sličnosti vjerovanja ideja da se samobitnost postiže naglašavanjem razlika i izmišljanjem neprijatelja.
Treba se dičiti sposobnošću da se vjera uklopi u moderni svijet bez histeričnog osjećaja da je drukčije ili novo krivo ili prokleto. Ovo je knjiga koju je zanimljivo čitati, a koja ostavlja slobodu da se pročitano iskoristi kao katalizator vlastitog stava.
Održali ste se jer smatrate da život nije slučaj i igra te da ima smisao, cilj koji treba slijediti. Da vrijedi biti i raditi. Biti i raditi za sebe i s drugima. Velika je prednost imati osjećaj odgovornosti i ozbiljnosti, a biti veseo i razigran, samostalan i u skladu sa svijetom. Imati osjećaj osobnog poziva i brige za druge
Govorim o knjizi koja je povod za razmišljanje i pouku. Kako su oni opstali? Kako ćemo mi opstati? Mi, skloni cinizmu i kritici, a ne slijepoj vjeri, mi koji vjerujemo u pozitivno znanje i volimo osporavati dogme?
Vjerojatno samo tako da cinici i skeptici poštuju one koji slijepo vjeruju i ne smatraju ih zatucanima i farizejima, ali i obratno, da vrijednosti i etika nisu potekle samo iz vjere, već iz iskustva da nije neprijatelj onaj tko ne vidi svijet tvojim očima.
Pouka je jasna. Snaga uvjerenja se uči na dobrim primjerima. Članak 9. Konvencije za zaštitu ljudskih prva: ”1. Svatko ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi; to pravo uključuje slobodu da se promijeni vjeroispovijed ili uvjerenje i slobodu da se pojedinačno ili u zajednici s drugima, javno ili privatno, iskazuje svoju vjeroispovijed ili uvjerenje bogoslužjem, poučavanjem, praktičnim vršenjem i obredima. ”
Vrijedi i za nevjernike. Umiruje dileme. Slavi suživot.
autograf
