Isprva se neupućenom promatraču, ne nužno naivnom, moglo učiniti da se udruga „U ime obitelji“ zadnjih tjedana grčevito bori za pravdu, bombardirajući javnost priopćenjima u kojima se silno trude oblatiti natječaj Ministarstva kulture za dodjelu bespovratnih sredstava neprofitnim medijima. Ako možda ne baš za pravdu, a onda kako bi se u budućnosti na takvim natječajima, sa svojim glasilom narod.hr, nametnula kao glavni pretendent za vrh liste dobitnika potpore ministarstva. No, svakim danom, otkako su započeli hajku na nepodobne, postajalo je jasnije da to ovdje ipak nije slučaj. Udruzi „U ime obitelji“ i njihovom glasilu ta sredstva u budžetu zapravo ne bi predstavljala nikakvu značajniju stavku, obzirom da vojsci uigranih timova odvjetnika, „volontera“ i majstora svake fele - koji su svi zajedno upregnuti u jedan cilj: građenje konzervativnije Hrvatske - takva sredstva jednostavno nisu dovoljna da ih hrane. Autor ovih redaka nimalo ne strahuje za financijsku održivost moćne organizacije Željke Markić i njezinog projekta, jer očito se radi o pothvatu kojem novaca nimalo ne nedostaje pa su u stanju čak organizirati parainstitut koji prati medije i silno želi određivati tko se smije, a tko ne smije prijavljivati na natječaje. Ministarstvo ih je, za sada, čini se, prihvatilo kao savjetnike, a ozbiljni mediji ih u cijeloj priči uzimaju kao „drugu stranu“ i bez provjere informacija objavljuju brojne obmane koje plasiraju Željka Markić i njezina udruga. Sve te obmane i njihovo detektiranje zaslužuju jedan poseban tekst, za što će također biti prilike.
Za Lupigu je, dakle, poznato odakle se financira, ali pravo je pitanje iz kojih izvora se financira udruga „U ime obitelji“ i njezin internet portal narod.hr. Iz te „udruge“ reći će kako se financiraju donacijama čitatelja. I uistinu na njihovim stranicama postoji alat pomoću kojeg posjetitelji mogu donirati sredstva udruzi. No, da ponovimo, onaj tko vjeruje da se sva ta mašinerija može financirati od priloga čitatelja, u najmanju je ruku naivan.
Heroina transparentnosti - Željka Markić (FOTO: Lupiga.Com)
Nije se dakle udruga zabrinula za „pare poreznih obveznika“, kako vole zvati lutrijska sredstva koja raspoređuje Ministarstvo kulture u okviru društveno odgovornog poslovanja Hrvatske lutrije. Legitimno je pitanje mogu li se lutrijska sredstva utrošiti na bolji način, kao što je isto pitanje legitimno kada se sredstva dodjeljuju Crkvi ili udrugama kao što je ona koja je stajala iza NK Dinama. Osobno mišljenje autora ovih redaka je da većina neprofitnih medija radi društveno koristan posao, da ga radi vrlo dobro i da takav rad treba poticati. No, nešto više od osobnog mišljenja je ono što se nazire iza prvih poteza Zlatka Hasanbegovića u fotelji ministra kulture, nešto što daje povoda za razmišljanje o motivima zbog kojih je javnosti do jučer nepoznata osoba - koja kulturu upražnjava eventualno tek kao konzument - uopće imenovana na odgovornu dužnost.
Činjenica da se šef ministarstva koje je prošle godine raspolagalo s budžetom od 870 milijuna kuna, istog trena kada je zasjeo na funkciju ostrvio na fond koji čini oko 0,3 posto tog budžeta s otprilike tri milijuna kuna, i više je nego simptomatična. Ona ukazuje na utemeljenu sumnju da se ovdje prvenstveno radi o gušenju slobode govora, u prvu ruku legalno dozvoljenim sredstvima. I nije ovdje stvar u Hasanbegoviću, jer isti bi potez povukao i bilo koji drugi hasanbegović kojeg bi naredbodavac postavio na to mjesto. Uostalom zbog toga i jeste tu gdje jeste, i to je svatko s imalo soli u glavi mogao i očekivati. Vrijedi i primijetiti da baš osoba koja cijelu svoju radnu karijeru nije provela na „tržištu“, nego se prehranjivala od javnih i džamijskih para, sada sa smiješkom neprofitne medije šalje na „tržište“.
A koliko daleko ide bezobrazluk Željke Markić (kako god zvučalo, stvari treba nazvati pravim imenom) najbolje smo mogli vidjeti ovaj tjedan, kada je izjavila kako „udruge koje dobivaju novac za zaštitu manjina“ šire islamofobiju, a kao krunski dokaz publici željne krvi podastrla je fotografiju s prosvjeda održanog na zagrebačkom Markovom trgu. Na fotografiji se nalazi transparent na kojem piše „IZDAJA je kad handžar divizija vodi kulturu“, a čiji se nepoznati autor jasno referira na medijske izjave novoustoličenog ministra Hasanbegovića. Podsjetimo, ministar kulture u najmanju ruku blagonaklono gleda na čovjeka koji je bio imam te divizije i koji je u tom svojstvu komunicirao s notornim Himlerom. Iz samo njoj jasnih razloga Markić je to povezala s islamofobijom i onda svoje tlapnje pod efektnim naslovom plasirala na svoj portal.
Svojom retorikom i vrijeđanjem ljudi čiji je krimen to što su se drznuli prijaviti na neki natječaj, Hasanbegović i Markić, pokazuju kako bi bili najsretniji kada bi puk naoružan vilama i bakljama, s pripremljenim omčama za nepodobne vratove krenuo u linč (FOTO: Hina)
Nije Željka Markić u svom brušenju očnjaka imenovala o kojim je to "islamofobnim udrugama" riječ, ali obzirom da joj neprofitni mediji pa tako i Lupigino ime ne silazi s usana, sasvim je jasno kako se radi o manipulaciji javnošću koja za zadaću ima stvoriti famu kako, recimo, i Lupiga širi islamofobiju. Iako Lupiga nema apsolutno nikakve veze prosvjedom, iako je organizator prosvjeda Radnička fronta, iako je iz fotografije transparenta jasno da ga je izradio netko iz Radničke fronte, Markić njegovu poruku bezobrazno i pomalo šarlatanski, kako to i inače radi u svom javnom radu, imputira neprofitnim medijima protiv kojih se grčevito bori. Pri takvim lažima joj niti najmanje ne smeta što javnost uz samo nekoliko klikova može zaviriti u Lupigin sadržaj i provjeriti da tamo nema nikakvog traga islamofobiji.
Jednako tako se može zaviriti i u Lupigin impressum i vidjeti koja su imena tamo navedena. Upravo je širina i šarolikost tih nerijetko „čudnih“ imena ono što Željki Markić i sličnima bode oči. Za razliku od portala narod.hr, koji očito zbog svoje nekvalitete i nazadnjačkih stavova koji nadiru sa tih stranica, nije mogao zadovoljiti kriterije natječaja Ministarstva kulture za neprofitne medije, Lupiga drži nultu toleranciju i na govor mržnje u komentarima, ne samo pod svojim tekstovima, nego i na svojoj Facebook stranici. Bez obzira što je zauzdavanje takvih komentara uistinu golem posao, na Lupigi se trudimo da takvi komentari ne prođu „ispod radara“, dok istovremeno sa stranica narod.hr islamofobija, a i mnoštvo drugih fobija, svakom dobronamjernom posjetitelju izaziva mučninu u želucu.
Svojom retorikom i vrijeđanjem ljudi čiji je krimen to što su se drznuli prijaviti na neki natječaj, Hasanbegović i Markić, pokazuju kako bi bili najsretniji kada bi puk naoružan vilama i bakljama, s pripremljenim omčama za nepodobne vratove krenuo u linč. Jer ovo što taj dvojac radi ne može se nazvati drugačije nego linčem, s konačnim ciljem da se vođenje kulturnih politika prepusti ulici.
Kolika je količina zlonamjernosti sadržana u javnom govoru Željke Markić pokazuje i njena izjava da su svi neprofitni mediji kojima su dodijeljena sredstva ministarstva bliski bivšoj vlasti Zorana Milanovića, koju dokazuje tvrdnjom da su svi oni pisali protiv referenduma o braku. Takvo što može reći samo netko tko ima ozbiljnih problema s razumom. Jednako je to kao kada primijetimo da su nacisti bili protiv prava homoseksualaca. Možemo li onda zaključiti da je Željka Markić bliska nacizmu?
Ne smeta Željku Markić u obmanjivanju javnosti činjenica da je Lupiga u prethodne četiri godine, a i svih godina svog postojanja ispisala nebrojenu količinu tekstova u kojima žestoko kritizira i SDP i Zorana Milanovića.
Nadalje, što se, Lupige tiče, njeno je financiranje i sasvim transparentno, ono se ostvaruje pisanjem projekata i prijavljivanjem na natječaje, a sve one paranoidne prolaznike koji na naš portal navrate kako bi sipali mržnju prema drugačijima i prijetili koječim, a ovih dana ih je zahvaljujući pokrenutoj hajci neobično mnogo, moramo razočarati jer nijednu jedinu kunu Lupiga nije ostvarila iz inozemstva.
Tko želi vjerovati da je „U ime obitelji“ u ovaj linč možda krenula iz plemenitih motiva, želeći da se novci na natječajima dodjeljuju na transparentniji način, u zabludi je, jer to je teza koja ne pije vodu.
O transparentnosti udruge „U ime obitelji“ sve su rekli sami, kada su nimalo transparentno, dakle bez ikakvog natječaja od Grada Zagreba uzeli 240.000 kuna i raširenih ruku prihvatili besplatan prostor koji im je Grad ponudio. Treba li ovdje naglasiti da Lupiga nema ni gradski niti kakav drugi redakcijski prostor? Iako postoji već 15 godina, od čega je 13 godina registrirana kao portal udruge građana. Vrhunac privilegija kakve „U ime obitelji“ sebi nastoji osigurati je činjenica da su nakon inkasiranja besplatnog prostora od gotovo 70 kvadratnih metara, zatražili i da im Grad Zagreb plaća režije. Zatražili i dobili. I to je transparentnost kakvom je vidi Željka Markić.
I pred saborskim Odborom za informiranje, informatizaciju i medije Hrvatskoga sabora ministar je nastupio vodeći se onom kako stotinu puta ponovljena laž postaje istina (FOTO: Hina)
Unatoč takvom modusu operandi spomenuta smatra da je natječaj, onaj Ministarstva kulture za neprofitne medije, koji slovi kao najtransparentniji primjer takvog financiranja medijskih potreba u trećem sektoru, nije u redu. Njena prijava, naime, nije prošla, baš kao i prijava Behara, časopisa u čijem je uredništvu dugi niz godina proveo Hasanbegović (što na portalu narod.hr neće proglasiti sukobom interesa).
Za Željku Markić, da ponovimo, transparentno je kada ona bez javnog natječaja dobije 240.000 kuna, besplatan prostor i pokrivanje režija, dok je zločin prijaviti se na javno raspisani natječaj i s ocjenama povjerenstva kojeg osobno ne poznaješ i nitko od njih ti nikada nije bio suradnik te s koncepcijom projekta koja ima glavu i rep, plasirati se među prvih pet.
Lupiga je na to mjesto došla isključivo zahvaljujući samo svom radu. Nakon 12 godina volontiranja ljudi koji proizvode Lupigu odlučili su se javiti na neki natječaj. I dobili 200.000 kuna, a godinu kasnije i 250.000 kuna. Ne zato što je netko od članova povjerenstva bio naš suradnik, jer takvog nije bilo, nego zato što smo iza sebe imali godine iskustva, napisali smo dobar program u kojem garantiramo da će javni interes biti u našem fokusu i ponudili vrhunska novinarska imena za ostvarenje svojih ideja za koje u većini komercijalnih medija nema mjesta, jer su zauzeti borbom za svakog čitatelja/gledatelja, što rezultira golemim količinama sadržaja od baš nikakve društvene važnosti. Ne znamo što je narod.hr ponudio u svom projektu kojim se javio na natječaj, ali s obzirom kako izgleda njihovo glasilo, skloni smo vjerovati – ništa.
Zamjerka koju upućuju Povjerenstvu da je biralo samo neprofitne medije s „lijevog spektra“, želeći relativizirati cijelu priču i gurati medije u ladice prema vlastitim svjetonazorima, stajala bi samo kada bismo znali koliko to neprofitnih medija s „desnog spektra“ uopće postoji i koliko ih se javilo na „sporni“ natječaj Ministarstva kulture. Vrijedi primijetiti i kako se poseglo za nimalo logičnim spinom, tvrdeći da se na natječaju pojavljuju uvijek ista imena. Lupiga je i prije ovih natječaja bila formiran medij sa širokim krugom suradnika koji su pisali besplatno, a neki su takvu praksu odlučili nastaviti i nakon što su nam dodijeljena prva sredstva. Nije li logično da u konkurenciji prijavljenih bolje bude plasiran medij koji funkcionira već godinama i, recimo, u impresumu sadrži komentatorska imena kakvih na okupu nemaju ni najozbiljniji mediji u zemlji i svi oni pišu za višestruko manje honorare od onih koje bi mogli dobiti od komercijalnih medija.
Još jedna obmana pristalica transparentnosti iz udruge „U ime obitelji“ je tvrdnja kako u „pet radnih dana“ članovi povjerenstva nisu mogli ocijeniti sve prijavljene, njih 91, jer ispada da su u tom slučaju imali samo dvadesetak minuta. Kao autor prijave na taj natječaj mogu potvrditi da za ocjenu složenije prijave, a takve zasigurno nisu bile sve, nije potrebno više od dvadesetak minuta, iako računica tima „U ime obitelji“ nije baš točna, jer je to ipak nešto više od „dvadesetak minuta“. Također, zašto je taj „tim stručnjaka“ iz obiteljaškog ministarstva u sjeni uvjeren da članovi povjerenstva nisu mogli ocjenjivati pristigle projekte i izvan radnog vremena i na neradne dane, nije poznato.
U cijeloj ovoj priči radi se zapravo o sasvim nekim drugim stvarima. Ministru Hasanbegoviću i njegovoj „savjetnici“ Markić smetaju svi koji misle drugačije i njihov je cilj uvesti jednoumlje u neprofitni medijski sektor, barem za početak, dok će obračun s ostalim medijskim nepodobnicima ići nekim drugim mehanizmima. S obzirom da drugačije ne mogu nametnuti svoje ideološke svjetonazore, misle da je to moguće učiniti tako što će ukinuti financiranje neprofitnih medija, koji su im najveća opasnost iz razloga što takve medije nitko ne može kontrolirati i određivati im što i kako da pišu. Oni žele da nestanu svi koji nisu kao oni. No, tu njihova računica, barem što se tiče autora potpisanog pod ovaj tekst, pada u vodu. Lupiga je 12 godina postojala i funkcionirala bez ikakvih sredstava, a postojat će i raditi i ubuduće. Ovaj će portal živjeti i smetati hasanbegoviće i markićke sve dok za to bude bilo i najmanje potrebe.
lupiga
Za Lupigu je, dakle, poznato odakle se financira, ali pravo je pitanje iz kojih izvora se financira udruga „U ime obitelji“ i njezin internet portal narod.hr. Iz te „udruge“ reći će kako se financiraju donacijama čitatelja. I uistinu na njihovim stranicama postoji alat pomoću kojeg posjetitelji mogu donirati sredstva udruzi. No, da ponovimo, onaj tko vjeruje da se sva ta mašinerija može financirati od priloga čitatelja, u najmanju je ruku naivan.
Heroina transparentnosti - Željka Markić (FOTO: Lupiga.Com)
Nije se dakle udruga zabrinula za „pare poreznih obveznika“, kako vole zvati lutrijska sredstva koja raspoređuje Ministarstvo kulture u okviru društveno odgovornog poslovanja Hrvatske lutrije. Legitimno je pitanje mogu li se lutrijska sredstva utrošiti na bolji način, kao što je isto pitanje legitimno kada se sredstva dodjeljuju Crkvi ili udrugama kao što je ona koja je stajala iza NK Dinama. Osobno mišljenje autora ovih redaka je da većina neprofitnih medija radi društveno koristan posao, da ga radi vrlo dobro i da takav rad treba poticati. No, nešto više od osobnog mišljenja je ono što se nazire iza prvih poteza Zlatka Hasanbegovića u fotelji ministra kulture, nešto što daje povoda za razmišljanje o motivima zbog kojih je javnosti do jučer nepoznata osoba - koja kulturu upražnjava eventualno tek kao konzument - uopće imenovana na odgovornu dužnost.
Činjenica da se šef ministarstva koje je prošle godine raspolagalo s budžetom od 870 milijuna kuna, istog trena kada je zasjeo na funkciju ostrvio na fond koji čini oko 0,3 posto tog budžeta s otprilike tri milijuna kuna, i više je nego simptomatična. Ona ukazuje na utemeljenu sumnju da se ovdje prvenstveno radi o gušenju slobode govora, u prvu ruku legalno dozvoljenim sredstvima. I nije ovdje stvar u Hasanbegoviću, jer isti bi potez povukao i bilo koji drugi hasanbegović kojeg bi naredbodavac postavio na to mjesto. Uostalom zbog toga i jeste tu gdje jeste, i to je svatko s imalo soli u glavi mogao i očekivati. Vrijedi i primijetiti da baš osoba koja cijelu svoju radnu karijeru nije provela na „tržištu“, nego se prehranjivala od javnih i džamijskih para, sada sa smiješkom neprofitne medije šalje na „tržište“.
A koliko daleko ide bezobrazluk Željke Markić (kako god zvučalo, stvari treba nazvati pravim imenom) najbolje smo mogli vidjeti ovaj tjedan, kada je izjavila kako „udruge koje dobivaju novac za zaštitu manjina“ šire islamofobiju, a kao krunski dokaz publici željne krvi podastrla je fotografiju s prosvjeda održanog na zagrebačkom Markovom trgu. Na fotografiji se nalazi transparent na kojem piše „IZDAJA je kad handžar divizija vodi kulturu“, a čiji se nepoznati autor jasno referira na medijske izjave novoustoličenog ministra Hasanbegovića. Podsjetimo, ministar kulture u najmanju ruku blagonaklono gleda na čovjeka koji je bio imam te divizije i koji je u tom svojstvu komunicirao s notornim Himlerom. Iz samo njoj jasnih razloga Markić je to povezala s islamofobijom i onda svoje tlapnje pod efektnim naslovom plasirala na svoj portal.
Svojom retorikom i vrijeđanjem ljudi čiji je krimen to što su se drznuli prijaviti na neki natječaj, Hasanbegović i Markić, pokazuju kako bi bili najsretniji kada bi puk naoružan vilama i bakljama, s pripremljenim omčama za nepodobne vratove krenuo u linč (FOTO: Hina)
Nije Željka Markić u svom brušenju očnjaka imenovala o kojim je to "islamofobnim udrugama" riječ, ali obzirom da joj neprofitni mediji pa tako i Lupigino ime ne silazi s usana, sasvim je jasno kako se radi o manipulaciji javnošću koja za zadaću ima stvoriti famu kako, recimo, i Lupiga širi islamofobiju. Iako Lupiga nema apsolutno nikakve veze prosvjedom, iako je organizator prosvjeda Radnička fronta, iako je iz fotografije transparenta jasno da ga je izradio netko iz Radničke fronte, Markić njegovu poruku bezobrazno i pomalo šarlatanski, kako to i inače radi u svom javnom radu, imputira neprofitnim medijima protiv kojih se grčevito bori. Pri takvim lažima joj niti najmanje ne smeta što javnost uz samo nekoliko klikova može zaviriti u Lupigin sadržaj i provjeriti da tamo nema nikakvog traga islamofobiji.
Jednako tako se može zaviriti i u Lupigin impressum i vidjeti koja su imena tamo navedena. Upravo je širina i šarolikost tih nerijetko „čudnih“ imena ono što Željki Markić i sličnima bode oči. Za razliku od portala narod.hr, koji očito zbog svoje nekvalitete i nazadnjačkih stavova koji nadiru sa tih stranica, nije mogao zadovoljiti kriterije natječaja Ministarstva kulture za neprofitne medije, Lupiga drži nultu toleranciju i na govor mržnje u komentarima, ne samo pod svojim tekstovima, nego i na svojoj Facebook stranici. Bez obzira što je zauzdavanje takvih komentara uistinu golem posao, na Lupigi se trudimo da takvi komentari ne prođu „ispod radara“, dok istovremeno sa stranica narod.hr islamofobija, a i mnoštvo drugih fobija, svakom dobronamjernom posjetitelju izaziva mučninu u želucu.
Svojom retorikom i vrijeđanjem ljudi čiji je krimen to što su se drznuli prijaviti na neki natječaj, Hasanbegović i Markić, pokazuju kako bi bili najsretniji kada bi puk naoružan vilama i bakljama, s pripremljenim omčama za nepodobne vratove krenuo u linč. Jer ovo što taj dvojac radi ne može se nazvati drugačije nego linčem, s konačnim ciljem da se vođenje kulturnih politika prepusti ulici.
Kolika je količina zlonamjernosti sadržana u javnom govoru Željke Markić pokazuje i njena izjava da su svi neprofitni mediji kojima su dodijeljena sredstva ministarstva bliski bivšoj vlasti Zorana Milanovića, koju dokazuje tvrdnjom da su svi oni pisali protiv referenduma o braku. Takvo što može reći samo netko tko ima ozbiljnih problema s razumom. Jednako je to kao kada primijetimo da su nacisti bili protiv prava homoseksualaca. Možemo li onda zaključiti da je Željka Markić bliska nacizmu?
Ne smeta Željku Markić u obmanjivanju javnosti činjenica da je Lupiga u prethodne četiri godine, a i svih godina svog postojanja ispisala nebrojenu količinu tekstova u kojima žestoko kritizira i SDP i Zorana Milanovića.
Nadalje, što se, Lupige tiče, njeno je financiranje i sasvim transparentno, ono se ostvaruje pisanjem projekata i prijavljivanjem na natječaje, a sve one paranoidne prolaznike koji na naš portal navrate kako bi sipali mržnju prema drugačijima i prijetili koječim, a ovih dana ih je zahvaljujući pokrenutoj hajci neobično mnogo, moramo razočarati jer nijednu jedinu kunu Lupiga nije ostvarila iz inozemstva.
Tko želi vjerovati da je „U ime obitelji“ u ovaj linč možda krenula iz plemenitih motiva, želeći da se novci na natječajima dodjeljuju na transparentniji način, u zabludi je, jer to je teza koja ne pije vodu.
O transparentnosti udruge „U ime obitelji“ sve su rekli sami, kada su nimalo transparentno, dakle bez ikakvog natječaja od Grada Zagreba uzeli 240.000 kuna i raširenih ruku prihvatili besplatan prostor koji im je Grad ponudio. Treba li ovdje naglasiti da Lupiga nema ni gradski niti kakav drugi redakcijski prostor? Iako postoji već 15 godina, od čega je 13 godina registrirana kao portal udruge građana. Vrhunac privilegija kakve „U ime obitelji“ sebi nastoji osigurati je činjenica da su nakon inkasiranja besplatnog prostora od gotovo 70 kvadratnih metara, zatražili i da im Grad Zagreb plaća režije. Zatražili i dobili. I to je transparentnost kakvom je vidi Željka Markić.
I pred saborskim Odborom za informiranje, informatizaciju i medije Hrvatskoga sabora ministar je nastupio vodeći se onom kako stotinu puta ponovljena laž postaje istina (FOTO: Hina)
Unatoč takvom modusu operandi spomenuta smatra da je natječaj, onaj Ministarstva kulture za neprofitne medije, koji slovi kao najtransparentniji primjer takvog financiranja medijskih potreba u trećem sektoru, nije u redu. Njena prijava, naime, nije prošla, baš kao i prijava Behara, časopisa u čijem je uredništvu dugi niz godina proveo Hasanbegović (što na portalu narod.hr neće proglasiti sukobom interesa).
Za Željku Markić, da ponovimo, transparentno je kada ona bez javnog natječaja dobije 240.000 kuna, besplatan prostor i pokrivanje režija, dok je zločin prijaviti se na javno raspisani natječaj i s ocjenama povjerenstva kojeg osobno ne poznaješ i nitko od njih ti nikada nije bio suradnik te s koncepcijom projekta koja ima glavu i rep, plasirati se među prvih pet.
Lupiga je na to mjesto došla isključivo zahvaljujući samo svom radu. Nakon 12 godina volontiranja ljudi koji proizvode Lupigu odlučili su se javiti na neki natječaj. I dobili 200.000 kuna, a godinu kasnije i 250.000 kuna. Ne zato što je netko od članova povjerenstva bio naš suradnik, jer takvog nije bilo, nego zato što smo iza sebe imali godine iskustva, napisali smo dobar program u kojem garantiramo da će javni interes biti u našem fokusu i ponudili vrhunska novinarska imena za ostvarenje svojih ideja za koje u većini komercijalnih medija nema mjesta, jer su zauzeti borbom za svakog čitatelja/gledatelja, što rezultira golemim količinama sadržaja od baš nikakve društvene važnosti. Ne znamo što je narod.hr ponudio u svom projektu kojim se javio na natječaj, ali s obzirom kako izgleda njihovo glasilo, skloni smo vjerovati – ništa.
Zamjerka koju upućuju Povjerenstvu da je biralo samo neprofitne medije s „lijevog spektra“, želeći relativizirati cijelu priču i gurati medije u ladice prema vlastitim svjetonazorima, stajala bi samo kada bismo znali koliko to neprofitnih medija s „desnog spektra“ uopće postoji i koliko ih se javilo na „sporni“ natječaj Ministarstva kulture. Vrijedi primijetiti i kako se poseglo za nimalo logičnim spinom, tvrdeći da se na natječaju pojavljuju uvijek ista imena. Lupiga je i prije ovih natječaja bila formiran medij sa širokim krugom suradnika koji su pisali besplatno, a neki su takvu praksu odlučili nastaviti i nakon što su nam dodijeljena prva sredstva. Nije li logično da u konkurenciji prijavljenih bolje bude plasiran medij koji funkcionira već godinama i, recimo, u impresumu sadrži komentatorska imena kakvih na okupu nemaju ni najozbiljniji mediji u zemlji i svi oni pišu za višestruko manje honorare od onih koje bi mogli dobiti od komercijalnih medija.
Još jedna obmana pristalica transparentnosti iz udruge „U ime obitelji“ je tvrdnja kako u „pet radnih dana“ članovi povjerenstva nisu mogli ocijeniti sve prijavljene, njih 91, jer ispada da su u tom slučaju imali samo dvadesetak minuta. Kao autor prijave na taj natječaj mogu potvrditi da za ocjenu složenije prijave, a takve zasigurno nisu bile sve, nije potrebno više od dvadesetak minuta, iako računica tima „U ime obitelji“ nije baš točna, jer je to ipak nešto više od „dvadesetak minuta“. Također, zašto je taj „tim stručnjaka“ iz obiteljaškog ministarstva u sjeni uvjeren da članovi povjerenstva nisu mogli ocjenjivati pristigle projekte i izvan radnog vremena i na neradne dane, nije poznato.
U cijeloj ovoj priči radi se zapravo o sasvim nekim drugim stvarima. Ministru Hasanbegoviću i njegovoj „savjetnici“ Markić smetaju svi koji misle drugačije i njihov je cilj uvesti jednoumlje u neprofitni medijski sektor, barem za početak, dok će obračun s ostalim medijskim nepodobnicima ići nekim drugim mehanizmima. S obzirom da drugačije ne mogu nametnuti svoje ideološke svjetonazore, misle da je to moguće učiniti tako što će ukinuti financiranje neprofitnih medija, koji su im najveća opasnost iz razloga što takve medije nitko ne može kontrolirati i određivati im što i kako da pišu. Oni žele da nestanu svi koji nisu kao oni. No, tu njihova računica, barem što se tiče autora potpisanog pod ovaj tekst, pada u vodu. Lupiga je 12 godina postojala i funkcionirala bez ikakvih sredstava, a postojat će i raditi i ubuduće. Ovaj će portal živjeti i smetati hasanbegoviće i markićke sve dok za to bude bilo i najmanje potrebe.
lupiga
