Ruski Prijedlog sporazuma o sigurnosnim jamstvima koji je dinamizirao diplomatske pregovore između SAD, NATO-a i Rusije najnoviji je vrući sigurnosni izazov Europske unije koja, bez obzira na činjenicu da je riječ o aspektima krize koji je se izravno tiču, zapravo u njima ne sudjeluje. Naime, sigurnosno stanje u Europi, u očekivanju zvučno najavljene ruske invazije na Ukrajinu koja uključuje vojna i hibridna djelovanja, odraz je dugogodišnje krize u odnosima Rusije i NATO-a, odnosno Rusije i Zapada predvođenog SAD-om. Moskva je posljednjih mjeseci značajno pojačala vojno prisustvo uz granicu s Ukrajinom, međutim, vojne snage još uvijek premješta unutar svog teritorija. S druge strane, Ukrajina, moguće, priprema vojno ofanzivne akcije na Donbas uz snažnu potporu NATO-a i zemalja članica koje spremno naoružavaju vladu u Kijevu, ali joj pružaju i razne druge oblike obavještajne, cyber, diplomatske i druge pomoći kako bi spriječila Rusiju da napadne Ukrajinu „s juga, istoka i sjevera, ako tako Vladimir Putin odluči“.
U kontekstu trenutno vrućeg informacijskog rata (dezinformacije su u potpunosti okupirale medijski prostor), ruski je predsjednik iznenada zatražio pisana, pravno obvezujuća, jamstva Zapada kojima zahtijeva prestanak daljnjeg širenja NATO-a na istok Europe prema granicama Rusije, zabranu instaliranja vojnih baza na teritoriju bivših sovjetskih republika, vojnu suradnju s njima, kao i međusobnu zabranu raspoređivanja raketa srednjeg i kratkog dometa u međusobnom dohvatu. Razgovori na tu temu vode se na razinama: Rusija – SAD i Rusija-NATO, dok se kao glasnogovornik podijeljene EU nametnula Njemačka kojoj ni SAD, a ni Rusija baš ne vjeruju. Vojno i gospodarsko obuzdavanje Rusije (strategija containtmenta) postala je strateški cilj Sjedinjenih Država, ali samo djelomično i njihovih evropskih saveznika. Ishitrena i nepripremljena izjava na summitu NATO-a u Bukureštu 2008. o članstvu Ukrajine i Gruzije u NATO-u bila je velika strateška pogreška koju je Bushova administracija progurala usprkos njemačkom i francuskom protivljenju. Sada EU na svom teritoriju ima krizu s potencijalom globalnog sukoba. Razgovori koji se vode vojnom diplomacijom zapravo javno konfrontiraju dvije strane – Amerika prijeti sankcijama „kakve svijet još nije vidio“, Rusija najavljuje „najozbiljnije posljedice po Zapad“.
„Sigurnosna jamstva“ u odnosima Rusije i Zapada i nisu osobita novost. Naime, arhivski, u međuvremenu deklasificirani dokumenti, jasno ukazuju kako su usmena sigurnosna jamstva o neširenju NATO-a prema ruskim granicama bila predmet razgovora posljednjeg predsjednika Sovjetskog saveza, Mihaela Gorbačova i američkog predsjednika Georga Busha, starijeg, ali i njemačkog kancelara Helmuta Kohla i Hans Dietrich Genschera, francuskog predsjednika Mitterranda, kao i britanske premijerke, moćne, Margareth Thatcher. Naime, tijekom 1990. i 1991. godine pitanje mogućeg prijema zemalja Varšavskog sporazuma (službeno prestao postojati 1991.) u NATO često je bilo predmet razgovora Gorbačova i vodećih zapadnih političara (vidjeti NATO Security Archive, NATO Expansion: What Gorbachov Heard, 2017). Ova je problematika osobito aktualizirana kod procesa ujedinjenja Njemačke, budući da je ujedinjenje podrazumijevalo svojevrsnu „aneksiju“ Demokratske Republike Njemačke, koja je, uz veliko slavlje, postala dio Savezne Republike Njemačke, članice NATO-a od 1955. godine. Stoga je razumljivo da je stav Gorbačova kao predsjednika SSSR izuzetno zanimao Zapad. Mnogi analitičari smatraju da je brzom raspadu sovjetskog bloka najviše pridonio sam Gorbačov. Polazeći od temeljne pretpostavke da bi sa svakim drugim sovjetskim političarom bilo teže surađivati, ključni cilj zapadne politike bio je održati ga na vlasti. Gorbačov je svojim programom reformi temeljenim na perestrojki – gospodarskoj rekonstrukciji sovjetskog društva, i glasnosti – političkoj liberalizaciji, sovjetsko društvo zapravo doveo do sloma jer su njegovi visoko postavljeni ciljevi nadvisili realne mogućnosti. Međutim, Zapad je bio više nego zadovoljan, pa je tako Henry Kissinger zaključio da je Gorbačov proveo “jednu od najznačajnijih revolucija razdoblja u kojem je živio“.
Iako je Gorbačov zastupao stav o ujedinjenoj Njemačkoj kao neutralnoj državi, pod utjecajem američke politike, ali i obećanja ogromnog novca kancelara Kohla, sovjetski predsjednik ga je omekšao. Sve to u kontekstu otpora Margaret Thatcher, konzervativne premijerke britanske vlade koja je razmišljala o mogućnostima očuvanja samostalnog DDR-a, dok je francuski predsjednik Mitterrand smatrao da će njemačkim ujedinjenjem Europska unija (tada EEZ) izgubiti svoju ravnotežu. Ipak, događaji su se odvijali vrlo brzo – Genscher je Gorbačovu obećao da promijene u Istočnoj Europi i ujedinjenje Njemačke neće naškoditi sovjetskim sigurnosnim interesima te da NATO mora odustati od ideje “teritorijalnog širenja u pravcu istoka, odnosno u smjeru granica SSSR”. „Ako očuvamo Njemačku u NATO-u, jurisdikcija Saveza se neće proširiti ni jedan centimetar na istok”, obećanje je dao i James Baker, nakon čega je uslijedilo povlačenje sovjetskih snaga iz Istočne Europe i ujedinjenje Njemačke. Dakle, upravo zahvaljujući „sigurnosnim jamstvima“ ili usmenom dogovoru prema kojem je ujedinjena Njemačka postala članica NATO-a.
U prvoj polovici devedesetih godina 20. st., Rusija je zapala u bijedu i siromaštvo, a rastuće nezadovoljstvo građana dovelo je do velikih socijalnih nemira, ali i previranja na ruskoj političkoj sceni. Brojni problemi u provedbi ekonomskih reformi i tranziciji ruskog društva imali su negativni učinak na vladinu vanjsku politiku. Prozapadno orijentirana vanjska politika Borisa Jelcina bila je limitirana postupcima Zapada koji, usprkos proklamiranom strateškom partnerstvu, zapravo nikada nije Rusiju tretirao kao ekonomski i politički ravnopravnog međunarodnog aktera. Kanadska autorica, Naomi Clein tvrdi da je ključni propust ili namjerni čin američke politike Bushove, ali i Clintonove administracije prema Rusiji bilo upravo nepostojanje cjelovitog plana pomoći ruskoj ekonomiji. Raspadom Sovjetskog Saveza politika laissezfaire odvela je Rusiju u kaotičnu gospodarsku i političku situaciju, bez mogućnosti stabilizacije i gospodarskog oporavka.
Nezadovoljna politikom Zapada, Rusija postupno napušta prozapadnu orijentaciju i ponovno počinje glorificirati vlastitu prošlost, kulturu, religiju te nekadašnji položaj u međunarodnim odnosima. Promjena ruskog stava rezultirala je traženjem adekvatne američke strategije prema Rusiji. Upravo je pitanje proširenja NATO-a na istok Europe zahladilo odnose Rusije i Zapada. Već 1994. g. je američki geostrateg, Zbigniew Brzezinski, iznio prijedlog o što skorijem uključenju istočnoeuropskih država u NATO, te uspostavi bliskih veza s Ukrajinom i drugim ne-ruskim republikama bivšeg SSSR-a. Najava širenja NATO-a prema istoku Europe na postsocijalističke zemlje, članice bivšeg Varšavskog ugovora, nije u Moskvi primljena s oduševljenjem. Rusija je i dalje NATO doživljavala kroz prizmu hladnoratovskih odnosa – kao suprotstavljeni vojno – politički savez, a sve veći utjecaj SAD-a na rusko “bliže inozemstvo” Rusija je doživjela kao udarac njenom statusu utjecajne države u međunarodnim odnosima.
Uspostavljanjem Partnerstva za mir kao prvog oblika posthladnoratovske institucionalne vojne suradnje između NATO saveza i novih demokracija na prostoru Istočne i Srednje Europe, Rusija nije bila pretjerano zadovoljna, međutim, ipak zainteresirana za pridruživanje zbog čega je zatražila povlašten status i specijalni ugovor na području sigurnosnih odnosa sa Zapadom. Individualni program PFP koji je djelomično uvažio zahtjeve ove bivše supersile, Rusija je potpisala 1995.g.
Američka politika zauzela je i čvrst stav oko pozicije baltičkih država koje su prve krenule putom integriranja u NATO i Europsku uniju, ali je uspostavila i bliske veze s Ukrajinom i nizom srednjoazijskih država s ciljem stvaranja novih sigurnosnih odnosa na području istočne Europe. Nakon niza pregovora, 1997.g. potpisan je Temeljni sporazum o međusobnim odnosima, suradnji i sigurnosti između NATO-a i Ruske Federacije kojim su postavljene osnove za razvoj partnerstva i suradnje. Dokument je diplomatski dvosmisleno pomirio ciljeve NATO-a, odnosno naglasio uvažavanje suvereniteta, nezavisnosti i teritorijalnog integriteta svih tranzicijskih država i njihovog prava na izbor modela vlastite sigurnosti (čitaj, pridruživanja NATO-u), ali i Rusije. Naime, ovim su sporazumom Sjedinjene Države i njihovi euroatlantski saveznici omogućili Rusiji nadzor sigurnosnih procesa na njezinim zapadnim granicama, čime je napokon otklonjeno rusko protivljenje uključivanju novih država u NATO. Sporazumom je ustanovljeno i Zajedničko stalno vijeće Rusija-NATO (NATO-Russia Permanent Council) unutar kojeg su trebala biti raspravljena sva otvorena pitanja.
Nakon razdoblja devedesetih i predsjednikovanja Borisa Jelcina tijekom kojih je prihvaćanje zapadnih demokratskih normi bilo „must have“, Vladimir Putin je od 1999. odlučio zaustaviti daljnji raspad Ruske Federacije. Pod Putinom se Rusija počela obnavljati i obračunavati s prozapadno orijentiranim oligarsima – Hodorkovskim, Berezovskim i Gusinskim. „Neskromna uloga dodijeljena našoj državi u svjetskoj povijesti ne dopušta nam silazak sa scene ili položaj statista, te određuje složeni karakter sadašnje državnosti“, navodi bivši bliski suradnik ruskog predsjednika, Vladislav Sukrov (Sukrov, 2019), te naglašava kako se suvremena ruska državnost ili „država novog tipa“ formirala sredinom 2000-tih. Surkov smatra kako politički sustav koji je stvoren pod Putinom nije pogodan tek za „domaću uporabu“, već on ima i značajan izvozni potencijal. Naime, predstavlja kompromis između patriotizma i liberalizma u gospodarstvu, između euroazijstva i europejstva u međunarodnoj politici, te između konzervatizma i progresivizma u vrijednosnim orijentacijama. Režim opstaje zahvaljujući Putinu koji je intuitivan i autoritaran, uz stalno balansiranje, često i kočenje.
Već je vojnom akcijom, 2008.g., koja je uslijedila kao odgovor na pokušaj Gruzije da uspostavi kontrolu nad separatističkom Južnom Osetijom i Abhazijom, te zatim priznanjem njihove nezavisnosti, Rusija iskazala jasan otpor prema širenje NATO-a na Ukrajinu i Gruziju. Time je, po prvi put nakon hladnog rata ova bivša supersila demonstrirala ne samo svoju obnovljenu vojnu moć, već je uspostavljanjem strateške kontrole nad Kavkazom (svojom tradicionalnom sferom interesa) sebi priskrbila i sasvim novu geopolitičku poziciju u međunarodnim odnosima. Nekoliko godina poslije, zbivanja u Ukrajini ruska je politika doživjela kao izraz snažnog političkog i ekonomskog pritiska koji se formirao u okvirima nove / stare vanjskopolitičke doktrine obuzdavanja. Stoga je ruska Vojna doktrina iz 2014.g., sasvim jasno izdvojila glavnu sigurnosnu prijetnju za Rusiju: širenje i jačanje vojnog potencijala NATO-a prema granicama Rusije, zbog čega su se teritorijalne pretenzije Zapada prema Rusiji, kao i instaliranje i osnaživanje NATO kontingenta u zemljama ruskog bliskog susjedstva, našle na listi izvanjskih prijetnji po rusku nacionalnu sigurnost. Osobito nakon aneksije Krima, 2014.g., ruska vanjska politika doživljava snažan zaokret koji se manifestira kroz konfrontacijski odnos prema Zapadu. Ukrajina se tako prometnula u epicentar „novog hladnog rata“ u Europi što je bitno utjecalo na zahlađivanje odnosa Zapada i Rusije.
Tijek događaja u Ukrajini razvijao se progresivno – Rusija je anektirala Krim (strateški važan poluotok na sjevernoj obali Crnog mora), što je bio poticaj za uvođenje sankcija od strane EU, SAD-a i drugih zemalja, a sukob se preselio na prostor istočnog dijela Ukrajine gdje je osnovana samoproglašena Novorosija.
U lipnju 2017. Vrhovna Rada je usvojila zakon koji pridruživanje NATO-u postavlja kao prioritet vanjske politike Ukrajine, što je potaklo daljnju polarizaciju zemlje, ali i pojačalo geopolitičke napetosti na istoku Europe. Naime, ukrajinski geostrateški položaj („geopolitička os“ ili „stožerna zemlja“), kao i energetski resursi, zajedno s njenom važnošću za odnose Rusije i Zapada, jasno ukazuju da eskalirajuća kriza ima snažnu geopolitičku pozadinu. Već devedesetih je Zbigniew Brzezinski oživio poznatu „Heartland teoriju“ sir Halforda Makindera prema kojoj je Euroazija najveći „geopolitički dobitak“ i ključna za globalni primat i dominaciju SAD-a. Nadzor nad Euroazijom za sobom povlači i subordiniranost Afrike, a Zapadnu hemisferu i Oceaniju čini perifernom u odnosu na „središnji svjetski kontinent“ (Euroaziju). Stoga je temelj američkog strateškog i ideološkog imperativa održavanje utjecaja nad Euroazijom, koja za njega predstavlja šahovsku ploču na kojoj se nastavlja igra za svjetski primat. Sjedinjene Države trebaju spriječiti druge geopolitičke igrače da pod svoju vlast stave euroazijski kontinent.
Brzezinski je prepoznao važnu ulogu Ukrajine u geopolitičkoj igri na „euroazijskoj šahovskoj ploči“. Naime, Rusija bez Ukrajine ne može imati status imperijalne države. Ako Rusija obnovi kontrolu nad Ukrajinom i njenim iznimnim prirodnim resursima, time i pristup Crnom moru, tada će Rusija postati „euroazijsko carstvo“. Stoga, bez Ukrajine, ruski strateški geopolitički ciljevi koji uključuju i status regionalne hegemonije temeljene na Zajednici nezavisnih država (CIS) ili Euroazijskoj platformi, vjerojatno neće biti postignuti. Brzezinski je jasno ukazao na ogromnu važnost Ukrajine za sukob interesa velikih sila u Euroaziji, što je poslije i potvrđeno njihovom involviranošću, ali i intenzitetom krize.
Aneksija Krima, osiguranje pomorskih baza u Sevastopolju, kao i ovladavanje Abhazijom, omogućili su Rusiji učinkovitu kontrolu nad značajnim dijelom Crnog mora, osobito Kerčkim tjesnacem i Azovskim morem, geostrateški iznimno značajnim. Aneksijom Krima, Rusija je uspostavila kontrolu nad velikim dijelom pomorskog teritorija s ogromnim zalihama plina i nafte. Do izgradnje Sjevernog toka II., Ukrajina je bila ključna za tranzit plina prema Europi, ali je Rusija u novoj „geopolitičkoj igri“ u kojoj je energetsku ovisnost koristila kao instrument vanjske politike, nekoliko puta zaustavljala isporuke plina (zima 2005.-2006., 2007.-2008. i 2008.-2009.), što je imalo velikog utjecaja ne samo na ukrajinsku, već i na energetsku politiku zemalja zapadne Europe.
Postoji li rješenje?
U trenutku pisanja ove analize pristižu neformalne vijesti da SAD kao odgovor na ruske maksimalističke zahtjeve (čak i izlazak Rumunjske i Bugarske iz NATO-a) planiraju tek identificirati regije u kojima bi problemi mogli biti riješeni. Zanimljivo je i da traže da Moskva javno ne objavljuje njihov pismeni odgovor. U međuvremenu, SAD premještaju kontingent vojnih snaga u Europu te zajedno s još nekoliko zemalja povlače diplomate iz Ukrajine. Ipak, sve je dio zahuktalog hibridnog rata, teško da će doći do izravnog sukoba velikih razmjera između NATO-a i Rusije iako je za očekivati provokacije i ograničenu eskalaciju sukoba u Donbasu,
Moguća rješenja bit će prepuštena diplomaciji. Naime, konture prijedloga objavio je nedavno The National Interest. U članku „An Austrian Solution for Ukraine“ (The National Interest, 1/2022), autor Stephen F. Szabo, podsjeća da je nakon Drugog svjetskog rata, Austrija kao i Njemačka, bila podijeljena između zapadnih sila i Sovjetskog Saveza. Kriza je riješena potpisivanjem sporazuma 1955. godine koji je rezultirao ujedinjenjem i neutralnošću Austrije. To je dovelo do povlačenja sovjetskih i zapadnih snaga iz Austrije. Analizirajući dugogodišnje napetosti u Ukrajini, autor smatra da bi slično rješenje moglo biti ključ i za ovu „stožernu zemlju“ Euroazije. Stoga bi Sjedinjene Države i njihovi zapadni partneri mogli u odgovoru koji se očekuje ponuditi ruskoj vladi prijedlog prema kojem bi obje strane jamčile neutralnost Ukrajine čime bi se odbacila ideja ulaska ove zemlje u NATO. Krim, kao i regija Donbas koji su već izgubljeni za Ukrajinu, mogli bi se integrirati u Rusiju kao dio sporazuma. Hoće li ovakvo moguće diplomatsko rješenje obuhvatiti i trgovinu koja bi se mogla odnositi na prostor Zapadnog Balkana (BiH i Srbija u NATO-u bez protivljenja Rusije, srpsko priznanje Kosova) ostaje za vidjeti.
Iako nitko ne želi govoriti o sferama utjecaja, jasno je da i strateški i geografski položaj Ukrajine idu u prilog Rusiji, te da se ni Sjedinjene Države ni njihovi saveznici iz NATO-a ne bi željeli uključiti u rat oko Ukrajine. Bio bi to ekvivalent Kubanskoj raketnoj krizi, samo ovaj put s obrnutim ulogama. Više je nego vjerojatno da sadašnji ruski vojni pritisak ima za cilj postizanje diplomatskog rješenja, a ne vojnog. Cijena ruske invazije na Ukrajinu bila bi previsoka i uništila bi sve izglede za mirnu europsku budućnost, te povećala opasnost od rata globalnih razmjera. Za SAD rat je izvanredan biznis, međutim, otvaranje sukoba u Europi, ruska invazija ili eskalacija u Ukrajini povećala bi strateško preopterećenje Amerike i oslabila njezin položaj u Aziji, na prostoru Indo – Pacifika.
geopolitika
