Nije u subotu, 3. prosinca, pasovao neke sitne batine saborski zastupnik Ivan Pernar. Iako tako nekako izgleda na amaterskoj video-snimci koja u kratkom vremenu od nekoliko sati postade, a što bi drugo u to dosadno subotnje popodne, nego hit na internetskim portalima, na Facebooku, u svim informativnim televizijskim emisijama. Neće valjda izvještavati o dozlaboga stereotipnom okupljanju u gradiću Glini, a u znak podsjećanja na 170. godišnjicu uglazbljivanja hrvatske himne, koje se zgodilo na jednom klaviru baš u toj varošici.
Pernara je rukama i torbom malo zakačila jedna obična hrvatska građanka, bit će i da je Hrvatica, stopostotna, uvijek je lakše biti hrabar u domoljubnom okruženju. Koja bi se, nedajbože, Srpkinja, Ukrajinka ili Romkinja usudila to učiniti? Čak i ako bi poželjela, pao bi joj momentalno na um međudržavni skandal, pa bi podredila sebe državi. Zato što misli da je tako normalno, pošteno i demokratski. A nije, nego je obrnuto. Kako shvatiti fizičku zakonitost te optičke varke?
E, shvatila je jedna građanka! Vjerojatno će se vrlo brzo saznati tko je ona, možda je proglase psihičkom bolesnicom, pijanicom, neradnicom, beskućnicom. A možda je jedna sasvim mirna i dobra gospođa iz našeg susjedstva koja ima završenu bar srednju školu, ili izučen kakav zanat samo rukama izvodljiv, ima svoje zanimanje, zna dobro kuhati, peći fine jednostavne kolače, umijesiti domaći kruh, ni od čega napraviti ručak – sve je to znala, umjela i mogla dok joj država sve to nije oduzela. Uz tumačenje da društvo ne može ići naprijed i razvijati se ako mnogi mnogo znaju. Bolje je za državu da što manje njih zna što više, kako bi se iskristalizirali oni koji hrle ka vrhu i iza sebe ostavljali srušene i povaljane sve one obične, jednostavne, skromne. Bez obzira što ti napredni ne znaju skuhati čak ni „ćoravi paprikaš“, pa ovoj gospođi koja voli makljažu nisu ni do koljena.
Možda žena nikad nije udarila ni vlastito dijete, iako je sigurno katkad zaslužilo. Bilo je neposlušno, došlo iz škole s jedinicom koju čak nije ne priznalo majci, poderalo nove hlače, loptom za petnaest dana uništilo nove tenisice i učinilo bezbroj drugih nepodopština i neposlušnosti koje su prizivale batine. Međutim, nije dijete nikad uvrijedilo mater, nije je podcijenilo, naglas joj reklo da je ništa koristi, a kamoli da bi slične uvredljive riječi izreklo pred nekim nepoznatim ljudima.
Lako je pretpostaviti da je „gospođa iz filma“ imala posao, možda u nekom hrvatskom „Kamenskom“ ili „Generalturistu“ koji su, odlukom države o njihovoj „nepotrebitosti“ zato što sprečavaju uspon onih dvije stotine perjanica u imovini, jednostavno nestali. Ubijeni u ratnim i mirnodopskim uvjetima, bez oružja i streljiva, zajedno s pripadajućim im nametnicima – radnicima. Razoreni do stupnja na kome nije moguć ni jedan oblik obnove.
Država i svi njeni dužnosnici, od osnivanja, lažni dušobrižnici čovjeka i građanina kojima se vole kititi, u jednom su neplaniranom i nepredvidivom trenutku dobili batine. Za početak prilično nježne, ženske, pojedinačne. Mogao bi to biti uvod za pravo kefenjanje na javnim mjestima na kojima se političari pojavljuju da bi se uslikavali, paradirali, mahali, jedva čekajući bijeg na neko skriveno mjesto na kome sami sebi šapću: Dobro je bilo, odlično sam to odradio, glavno da sam ostavio dojam, bilo je dovoljno novinara, sad neko vrijeme ne moram ništa …
Ženu je u javnu kuhinju poslala njena država. Nije to dobrovoljna odluka jedne građanke (koja zna i voli kuhati). Ženu je sram što ide ručati u javnu kuhinju (ona bi radije u svojoj kuhinji). Ženu je duboko uvrijedio saborski zastupnik, legitimni predstavnik njene države (što se ne bi usudio učiniti u njenoj kuhinji). Ženi je prišao s leđa, pokušavši se prikazati jednak s njom (nije je pozvao na kuharsko natjecanje). Žena je predstavnika države s punim pravom nježno izlemala (jer su je spriječili u grubom). Žena se batinama morala opravdavati svojoj državi što mora nešto pojesti (vjerojatno jedini topli obrok te subote koji ju je nostalgično podsjetio na tople obroke u tvornici u kojoj je radila, sve dok vođe nisu odlučile da ona više ne treba jesti).
Žena nije dozvolila da ju slikaju pred vratima pučke kuhinje! Ona nije pred njima stajala zbog svoje odluke, zbog prikupljanja političkih poena i napora da poveća vlastitu popularnost. Žena je čekala u redu ispred javne kuhinje zato što joj je to mjesto izabrala njena država, kao jednoj od nekoliko hiljada statista, kojima je honorar – jedan topli obrok dnevno. Da bi ga pojela u miru, žena mora izbaciti uljeze. Ako ne može molbom i lijepom riječju, zna ona kako će. Bravo za ženu!
Pernara je rukama i torbom malo zakačila jedna obična hrvatska građanka, bit će i da je Hrvatica, stopostotna, uvijek je lakše biti hrabar u domoljubnom okruženju. Koja bi se, nedajbože, Srpkinja, Ukrajinka ili Romkinja usudila to učiniti? Čak i ako bi poželjela, pao bi joj momentalno na um međudržavni skandal, pa bi podredila sebe državi. Zato što misli da je tako normalno, pošteno i demokratski. A nije, nego je obrnuto. Kako shvatiti fizičku zakonitost te optičke varke?
E, shvatila je jedna građanka! Vjerojatno će se vrlo brzo saznati tko je ona, možda je proglase psihičkom bolesnicom, pijanicom, neradnicom, beskućnicom. A možda je jedna sasvim mirna i dobra gospođa iz našeg susjedstva koja ima završenu bar srednju školu, ili izučen kakav zanat samo rukama izvodljiv, ima svoje zanimanje, zna dobro kuhati, peći fine jednostavne kolače, umijesiti domaći kruh, ni od čega napraviti ručak – sve je to znala, umjela i mogla dok joj država sve to nije oduzela. Uz tumačenje da društvo ne može ići naprijed i razvijati se ako mnogi mnogo znaju. Bolje je za državu da što manje njih zna što više, kako bi se iskristalizirali oni koji hrle ka vrhu i iza sebe ostavljali srušene i povaljane sve one obične, jednostavne, skromne. Bez obzira što ti napredni ne znaju skuhati čak ni „ćoravi paprikaš“, pa ovoj gospođi koja voli makljažu nisu ni do koljena.
Možda žena nikad nije udarila ni vlastito dijete, iako je sigurno katkad zaslužilo. Bilo je neposlušno, došlo iz škole s jedinicom koju čak nije ne priznalo majci, poderalo nove hlače, loptom za petnaest dana uništilo nove tenisice i učinilo bezbroj drugih nepodopština i neposlušnosti koje su prizivale batine. Međutim, nije dijete nikad uvrijedilo mater, nije je podcijenilo, naglas joj reklo da je ništa koristi, a kamoli da bi slične uvredljive riječi izreklo pred nekim nepoznatim ljudima.
Lako je pretpostaviti da je „gospođa iz filma“ imala posao, možda u nekom hrvatskom „Kamenskom“ ili „Generalturistu“ koji su, odlukom države o njihovoj „nepotrebitosti“ zato što sprečavaju uspon onih dvije stotine perjanica u imovini, jednostavno nestali. Ubijeni u ratnim i mirnodopskim uvjetima, bez oružja i streljiva, zajedno s pripadajućim im nametnicima – radnicima. Razoreni do stupnja na kome nije moguć ni jedan oblik obnove.
Država i svi njeni dužnosnici, od osnivanja, lažni dušobrižnici čovjeka i građanina kojima se vole kititi, u jednom su neplaniranom i nepredvidivom trenutku dobili batine. Za početak prilično nježne, ženske, pojedinačne. Mogao bi to biti uvod za pravo kefenjanje na javnim mjestima na kojima se političari pojavljuju da bi se uslikavali, paradirali, mahali, jedva čekajući bijeg na neko skriveno mjesto na kome sami sebi šapću: Dobro je bilo, odlično sam to odradio, glavno da sam ostavio dojam, bilo je dovoljno novinara, sad neko vrijeme ne moram ništa …
Ženu je u javnu kuhinju poslala njena država. Nije to dobrovoljna odluka jedne građanke (koja zna i voli kuhati). Ženu je sram što ide ručati u javnu kuhinju (ona bi radije u svojoj kuhinji). Ženu je duboko uvrijedio saborski zastupnik, legitimni predstavnik njene države (što se ne bi usudio učiniti u njenoj kuhinji). Ženi je prišao s leđa, pokušavši se prikazati jednak s njom (nije je pozvao na kuharsko natjecanje). Žena je predstavnika države s punim pravom nježno izlemala (jer su je spriječili u grubom). Žena se batinama morala opravdavati svojoj državi što mora nešto pojesti (vjerojatno jedini topli obrok te subote koji ju je nostalgično podsjetio na tople obroke u tvornici u kojoj je radila, sve dok vođe nisu odlučile da ona više ne treba jesti).
Žena nije dozvolila da ju slikaju pred vratima pučke kuhinje! Ona nije pred njima stajala zbog svoje odluke, zbog prikupljanja političkih poena i napora da poveća vlastitu popularnost. Žena je čekala u redu ispred javne kuhinje zato što joj je to mjesto izabrala njena država, kao jednoj od nekoliko hiljada statista, kojima je honorar – jedan topli obrok dnevno. Da bi ga pojela u miru, žena mora izbaciti uljeze. Ako ne može molbom i lijepom riječju, zna ona kako će. Bravo za ženu!
