Oh, da, znam … kad ste vidjeli naslov, pomislili ste koješta, ali, oprostite, prevarili ste se.
Nekako bih se zaklela da niste pomislili na latinsku riječ circus koja znači krug, kao izvorni naziv za pozornicu ili arenu kružnog ili ovalnog oblika, u kojoj se izvode razne priredbe, od utrka konja do predstava klauna. Sigurna sam i da se niste prisjetili znanja o prvom cirkusu na svijetu, sagrađenom u Rimu, u vrijeme petoga rimskoga kralja Tarkvinija, pet stotina i koju godinu stare ere. Bio je to Cirkus Maximus, bivši hipodrom, najveća građevina u Starom Rimu. Sa tribinama koje su, u prvom stoljeću prije nove ere, mogle primiti oko 150 000 gledalaca, a stotinjak godina kasnije, u prvom vijeku nove ere, između 250 000 i 350 000 duša. Kad je Gaj Julije Cezar proširio Cirkus polovinom zadnjeg stoljeća prošle ere, staza za utrke bila je dugačka oko 600, a široka oko 225 metara. A da sve ne bi prošlo bez cara Trajana, u čije vrijeme je Rimsko Carstvo doživjelo najveću ekspanziju, on je početkom drugoga stoljeća nove ere dogradio još 500 mjesta. Zadnja utrka konjskih zapega na Circus Maximusu održana je 549. godine naše ere.
Ima li nade da je itko, vidjevši naslov o cirkusu u našem gradu, pomislio na šator na gmajini? Sjeća li se itko „Umjetnice Viktorije“, zgodne djevojke koja je dijelila svoje fotografije na grubom zelenkastom kartonu? Ona u kostimu opšivenom lažnim biserima, oblika jednodijelnog kupaćeg. Bar je tako kostim opisno izgledao u ono vrijeme. Danas je glavna garderoba kojekakvih „umjetnica“ što nam se ritaju ispred nosa, srećom, samo sa televizijskih ekrana, pa ih se lako možemo otarasiti. Viktoriji se čak ni konji nisu ritali, dok im je slala razne zapovijedi ispod te cirkuske šatre na travnato-zemljanoj i prašnjavoj ledini, danas bi rekli areni. Promjera možda stotinjak metara, s daskama poslaganim u klupe na kojima je moglo sjediti 200-300 ljudi. I sa mogućnošću proširenja od nekoliko stotina metara, toliko je čistine bilo do rijeke, ali ni jednom cirkusu u našem gradu to nije bilo potrebno. Njihovim vlasnicima, ujedno i glavnim izvođačima nezamislivih majstorija, vjerojatno je bilo isplativije održati više predstava u nekoliko dana. A nama je to zadavalo veliku brigu, jer nismo mogli odgonetnuti ima li razlike u poslijepodnevnoj i večernjoj predstavi.
U čemu bi to varošica mogla dostići Stari Rim? Možda u ushićenju kojim smo dočekivali cirkus u našem gradu. Najprije se pronio glas: stiže cirkus. Onda su počeli stizati šareni autobusi i kamioni koji su vukli otvorenu prikolicu sa pravim zoološkim vrtom. Kad je taj Viktorijin cirkus stigao na desnu obalu, nismo još imali televizore, ni crno-bijele. Možda je neka starija generacija „sa školom“ posjetila Zoološki vrt u Zagrebu, ali i mi koji nismo, dobro smo znali kako izgledaju konji. Međutim, dođoše čudni mali, netko proglasi da su to magarci, ni njih nismo vidjeli, mogli su nam reći i da su leopardi, mi bismo povjerovali. Puno kasnije smo čuli za ponije.
Viktorija je uistinu bila glavna zvijezda. Dok smo se mi pribojavali što bi se moglo dogoditi da konji provale ogradu i odjednom nasrnu na nas u areni, s nogama u prašini i stražnjicama na nekakvim sklepanim klupama, ona je izvodila akrobacije na njihovim leđima, pa postrance, i ona i konj, pa potrbuške, sve dok nas nije u pobjedonosnom kasu uokrug po areni pozdravila uspravno stojeći na konju. Da bi se onda vinula na trapez, a mi samo puštali blage krikove, pokrivali oči sve u strahu da ne vidimo ono što se mora dogoditi. Taj niski trapez, što se dizao do samoga vrha šatora, također niskoga, za nas je bio pojam visine aviona i danima smo pod odmorom i poslije škole pričali o Viktorijinim vratolomijama, obradovani što su sretno završile.
Pretrnuli bismo pred gutačima vatre, ošamućivali se gledajući igru s kolutovima, ostajali nijemi pred golubom izvučenim iz rukava. Nasmijavali su nas klaunovi i pokušavali smo pogoditi tko se krije iza maski i širokih smiješnih odijela. Nije nam to bio problem, zato što smo se vrzmali oko cirkusa u slobodno vrijeme, zapitkivali, ili samo gledali nepoznate ljude koji su stalno nešto radili. Već drugog dana kako bi cirkus stigao u naš grad mi smo znali tko su roditelji, djeca, brat i sestra, zetovi i snaje. Pa smo ispod šatora mogli pretpostaviti da je onaj baš onaj što je jučer u cirkuskom gradu radio ono.
Nismo imali, gle čuda, nikakvih problema s ondašnjim cirkusantima. Ni sa roditeljima da nas puste u taj pravi pravcati cirkus, bez straha što bi se moglo dogoditi. Postojala je samo strepnja kolika će biti cijena ulaza pod stari šator i hoće li nam roditelji moći dati taj novac. Za razliku od današnjega cirkusa, kad daju novac bez problema, a onda strahuju od onoga što će se dogoditi „pod šatorom“.
Cirkus je počinjao dolaskom male karavane, a završavao slaganjem šatora i zatvaranjem drndave kočije za životinje. Taj, koga se prisjećam, nije imao ringišpil, baš je bio pravi cirkus. Kasnije, okupirali su nas cirkusi u kojima se nismo mogli lako snaći. Čas smo bili na ringišpilu koji je stalno letio u zraku, a čas u cirkuskoj šatri u kojoj se, onako po uzoru na Circus Maximus, sve oko nas vrtjelo u areni bez početka i kraja.
2013. godina
