Danas je hrabrost biti hrabar u okviru svoje uske životne okoline, u zgradi, ulici, gradiću, u gabaritima koji sužavaju prostor hrabrosti i samim tim hrabrost čine poluhrabrošću, djelomičnom hrabrošću, selektivnom, privremenom, brzopoteznom u pojavljivanju i još bržom u povlačenju. Znatno se jače, detaljnije i grublje izražava kad uzase, oko sebe i iza sebe ima moćnike okupljene u grupama, a hrabrost je najhrabrija kad je zaštićena nadnaravnim političkim interesima koji vladaju svim njenim oblicima.
Pa je tako „dvostrukom“ predsjedniku države Hrvatske bilo pileće perce hrabro govoriti jedno 1991. godine, kaže nedavno javno na televiziji da je bilo u interesu stranke kojoj je pripadao, HDZ-u, a što istovremeno znači i u najvišem od svih interesa, onom državnom. Kako se konstelacija odnosa mijenjala, i predsjednik, bivši, prilagođavao je svoju hrabrost, ali uvijek siguran u nju i ocjenjujući je posebnom, vrhunskom, skoro pa vrhnaravnom. Uvijek je bila takva, i 1991., i 1995., i 2000., i 2005., i 2018. Neki ljudi su jednostavno snalažljivo hrabri u svim situacijama i vremenima.
Ali, trebalo je početkom 1993. godine, a svatko zna, na svoj način, što se i gdje događalo, svaki pojedinac ima ratne godine u vlastitoj memoriji kao svoj film na svom ekranu, kome je i režiser i glavni glumac, i jedina publika, kad ni mladić ni muškarac ima 29 godina i ovaploćenje je idealnog vojnika, borca i ratnika, onoga što se u svjetskim ratovima nazivalo „topovsko meso“, ovaj „naš“ je ipak bio drugačiji jer ni mi svi nismo „mi“, nego smo samo i uvijek „ja“, onda kad je ječala, tresla se, gorjela i jaukala „Lora“ u Splitu, trebalo je onda sâm sebe pretvoriti u „topovsko meso“ i ponuditi se vladarima „Lore“. To je bila hrabrost iza koje su stajali malobrojni pojedinci, ako izuzmemo prijatelje i kolege s kojima je pokrenuo i održavao „Feral Tribune“ baš tamo, na prozorskoj dasci iste te, jaucima učvršćivane „Lore“. I nikad nije vrludao u objašnjavanjima razloga svoje hrabrosti zato što je nikad nije mijenjao.Potpuno drugačiji, iznad i daleko u svemiru, od onih kojima će jednog dana, kad umru, pisati da su bili predsjednici države, premijeri, ministri, a tadašnji, budući vlastodršci upućivati riječi hvale za njihovu bezgraničnu hrabrost u teškim vremenima. Nitko od tih, iz tih vremena, kad su na te načine bili hrabri, kao ni oni koji su to danas na svoje načine, neće priznati Predragu Luciću da je bio hrabriji od njih. Bilo bi to priznanje njihovog poraza.
Ni mi mali, obični, jednostavni, koji uviđamo nepravdu i o njoj ponekad nešto napišemo, objavimo pod punim imenom i prezimenom, ne sakrivamo se iza šifriranih imena zato što i ne koristimo šifrirane kodove u sagledavanju i komentiranju stvarnosti, e da bi nas neki pod šiframa pljuvali, što nema nikakvu vrijednost baš zbog njihovih šifara, ne možemo i ne umijemo danas reći ništa više doli: Predraže, bio si hrabriji od svih, hvala ti što si i nas neke povukao u bistrinu hrabrosti.
Pa je zato moguće da i tî – mi, maleni, jednostavni, nepoznati, obični, budemo hrabriji od gradova u kojima živimo, a ponekad se osjećamo hrabriji i od države, sigurni u sebe toliko da znamo da smo hrabriji od nepravde, omalovažavanja, iskorištavanja, zlostavljanja, razbojništava, zaglupljivanja, uništavanja ljudskom rukom i zloupotrebljavanja ljudskim umom. Daleko smo zaostali iza tebe, ali trudimo se da ne zavlada ljudski šljam koga čak i sve vrste karcinoma izbjegavaju. Prosto da čovjek pomisli kako najbolji odlaze među prvima stvarati bolji svijet na nekom nam nepoznatom mjestu, na kome ćemo se opet pridružiti Predragu Luciću.
xxzmagazin
