Kad već nema komemoracije u Bleiburgu, ima u Glini. Za desetak godina možda se ova glinska neće više ni održavati jer joj neće imati tko prisustvovati. Starost polako odlazi na drugi svijet, a mladosti koju bi zanimali događaji otprije skoro osamdeset godina sve je manje. Niti će ih imati tko podučiti nit' im tko o tome govoriti.
Takva su vremena … a ne, nisu, takvi su ljudi! Vrijeme može biti sunčano ili kišno, prohladno ili vrelo, ali ljudi su u svakom vremenu onakvi kakvi istinski jesu. Kakvo li je bilo vrijeme u Glini toga 13. maja 1941. godine o kome na portalu Novosti baš danas piše Igor Mrkalj?
Tko su bili ljudi koje su ustaše poubijali nadomak gradića u kojemu su ih prethodne noći jednostavno pokupili? Bilo ih je oko pet stotina, Srba, manje ili više uglednih i vrijednih glinskih građana. I za ustaše su Glinjani u to vrijeme, prije 79 godina, bili građani.
Govori mladost danas: ne zanima nas, ne želimo o tome slušati, ali, bit će prije da im i nema tko vjerodostojno govoriti. Kako su gledali „Dnevnik Diane Budisavljević“ i bili zgroženi? Danas im nema tko predočiti kako je izgledalo ubijanje tolikog broja ljudi na jednoj ledini. Puno znaju o patnjama jedne osobe na respratoru zbog korona virusa i od toga se čuvaju, toga se boje. Ali da netko upucava u glavu prijatelje im i poznanike tu negdje oko njih, a oni se ne mogu sačuvati i ne smiju misliti kako njih neće, e to je već teško zamisliti.
A dovoljno je samo se nakratko snagom misli pokušati unijeti u takvu situaciju.
Nitko nikoga na takvo unošenje ne može prisiliti, ali nitko nema pravo to ne pokušavati. Svatko tko odustane od pokušaja izdajnik je ljudskog roda i čovječnosti. Dogodilo se, bilo je, završeno je, ali ne može se negirati. I ne mogu se u isti krug stavljati vatra i led, a sve kako bi se dobila mlaka voda ugodna za brčkanje.
Vole se u takvoj vodi brčkati nosioci vlasti u Glini - ma kad bi bili samo oni u ovoj bi državi zaista tekli med i mlijeko i svi bi se mogli kupati u mednoj ljekovitoj vodi. Ali, danas baš glinski „vlastodršci“ zaslužuju biti spomenuti. Četrdesetak ljudi okupljenih na komemoraciji žrtvama 13. maja, na jednoj od dvije klupe ispred kosturnice na Pravoslavnom groblju, dočekuje skromni vijenac od 11 gerbera i nešto sitnog bijelog cvijeća za dekoraciju, i cijelo vrijeme tako usamljen i napušten, zapravo ničiji, ostaje na klupi. A na njemu piše:
Za sve žrtve 2. svjetskog rata – Grad Glina. Manje je važno što „natpis“ na crnoj traci spomeniku nisu prinijeli potpisani, nego greškom i nesnalaženjem oni koji nisu trebali.
I samom se vjenčiću smučilo napisano na njemu i sve se trga da ne bude dodirnut, nikuda pomaknut, neka ga vjetar raznese po groblju, kasnije, kad se ljudi raziđu. Nije mu mjesto ispred spomenika koji pripada kostima oko dvije hiljade ubijenih i zaklanih Banijaca i Kordunaša. Zna vjenčić da tako neugledan ne može biti za sve žrtve rata, neke su zaslužile cvjetnu raskoš, ovi pobijeni na današnji dan od glavnih ljudi glinske vlasti nisu zaslužili ni jedno pošteno slovo.
Grad Glina, avaj Gradu, ne umije razlikovati ubijenog od ubice, zaklanog od koljača, zato je netko zlonamjeran, ciničan i podrugljiv sve stanovnike Grada svrstao u samo jednu kolonu. Pred iskolačenim očima pobijenih blješti poruka: ne vrijedite vi više od onih koji su vas pobili. Grad Glina baš danas vam šalje takvu poruku.
Sa gnušanjem ne pristajem biti stanovnik takvoga Grada. I nisam jedina! Nažalost onih koji danas u Glini komemoriraju sve žrtve 2. svjetskog rata.
banija.rs
