U Bihaću

Rano je poslijepodne kad Beisa govori: Što bih voljela da ti sad ideš sa mnom pa da popijemo kafu i ja razvučem pitu …

Upoznale smo se tog dopodneva.

Zahvaljujem, odbijam, ne mogu napustiti ljude s kojima sam, i one kojima sam došla, ne bi bilo pošteno od mene.

Morala mi je dva sata ranije u blokić napisati svoje ime a da bih ga upamtila. Nisam nikoga upoznala tko bi se odazivao na isto ime. Možda je, u širem društvu života, imena bilo, al' ga nisam čula.

(U monografiji Ismeta Smailovića „Muslimanska imena orijentalnog porijekla u Bosni i Hercegovini“, koju je objavio Institut za jezik i književnost u Sarajevu 1977. godine, nalazim: rijetko ime značenja izaslanica, zastupnica; poslanik.)

Prvi put u Bihaću, usred marta.

Avantura.

Vrijeme Ramazana, toliko znam. O običajima manje.

Iz vreline auta bez klime najprije kava uz Unu, samo me to zanima. Kasnije ćemo druge teme i poslove. Nekoliko dana unapred radujem se susretu sa Unom. Društvo bi u hladovinu terase, ja bih isključivo na dio odakle vidim rijeku. Zasjenjenih terasa ima posvuda, i tamo odakle smo krenuli, i kuda smo prolazili, i gdje ćemo se vratiti. Ali, Une u Bihaću, tih trenutaka, najbliže baš na ovom mjestu. Nemamo vremena do bliže Une na mjestima koja su dalje.

Kad se društvo povuklo u unutrašnjost na rashlađivanje, prilazi mi žena koju sam vidjela skrajnutim pogledom desnog oka nekoliko metara dalje, u paraleli, i ona bila naslonjena na Ogradu pogleda. Nudi mjesto, ona i brat svaki čas odlaze – je l' u hladu – jeste – hvala, ja neću – odakle ste – s kraja svijeta koji normalno živi – bila sam nedavno, vidjela što je potres ostavio – ah, malo ste vidjeli jer ste bili u rubnom dijelu, za taj mi ne računamo da ga je kovitlac podzemlja uopće dodirnuo.

Oni moji naručili kave u kretanju prema rashlađivanju, konobar stiže:

Ramazan je, vrijeme darivanja, dozvolite da vas počastim kafom … govori neznana.

Moj prvi susret sa Bihaćem.

Bihać ne spada u priču iz provincije, samo se našao usred moje provincije koju ne priznajem.

Mi, isti

Prije četrdeset godina: netko iz pet kuća čija ulazna vrata međusobno vidimo, a često i pratimo događanja na njima, izlazi na gornju stepenicu, gleda okolo, sve je jasno, i na te četiri gornje štinjge je netko, znači, svima je isto, riječ pitanja nepotrebna: nema struje.

Jučer: iste kuće, prefarbane u boje šarenih bonbona, iste stepenice, ni jedna manje ili više jer bi se kuća nagnula i nakrivila, u dvije isti domaćin, puno stariji ali dobrodržeći, u tri nasljednici onih nekadašnjih što su razgovarali nestankom struje, iz svih pet je u isto vrijeme netko na gornjoj stepenici, svima je isto, riječ pitanja nepotrebna: pao Internet, Google, Facebook, Instagram, Tik-Tok.

Danas: iste kuće, isti ljudi jučerašnji u njima, istovremeno dobivaju vijest da je umro jedan iz pet kuća, nitko ne izlazi, nitko se ne pomalja, na stepenici, ili makar na prozoru, ne tiče se mene lično, zašto bih …

Mi isti, a neisti.

Provincija čeka svoje vrijeme.