Umrla je moja majka Dragica Đ.
Poznajem mladog muškarca u kasnim tridesetim, ali ga momentalno ne mogu smjestiti gdje pripada, zaplašim se u trenutku da ne kažem štogod pogrešno, pa ću donekle suvislo: Je l' to umro netko od poznatih nam. Ispred mrtvačnice u koju su, u nepunih petnaest-dvadeset minuta dovezli osobu još jučer živu, punu nada, želja i planova. Najduže sam se toliko zadržala pored „moje“ grobnice, nikoga nije bilo kad sam došla, sad, eto, lijes je na odru, grupa ljudi pored njega, vidim u prolazu, samo je jedan muškarac vani, ispred, na pločicama zalijepljenim od voska, napravila sam desetak koraka, on je iza mene, srećom okrećem se, vidim ga, on pozdravlja: Dobar dan.
To je ta nesretna riječ kojoj nikako sad i ovdje nije mjesto, ali, kako se drugačije obratiti onome sa kim se susrećeš onda kad je tebi sve, samo nije dobar dan. Nitko se ne usudi koristiti pozdrav: Tužan dan, čak ako bi i pomislio, uvriježena malograđanska kurtoazija u tome ga sprečava. U blizini pokojnika se ne bi smjelo pozdravljati sa Dobar dan! Možda čak nikada ni na jednom groblju. Teško je povjerovati da netko dolazi na groblje sa radošću i zbog radoznalosti koja će biti utažena pogledom na mnogobrojne nadgrobne ploče, spomenike, krstove i križeve, uvelo cvijeće, okolo porazbacano šaroliko umjetno, isprevrtanih lampiona, masnih tragova od izgorenih običnih i posvećenih svijeća, a da bi mu ta slika uljepšala dan i izvukla iz njega vedro: Dobar dan.Nakon pozdrava slijedi dijalog u kome je njegova sljedeća rečenica: Umrla je moja majka Dragica Đ.
Oh, sa kolikima sam se umrlim majkama sretala, na razne načine saznavala „umrla je moja majka“, lično, telefonom, telegramom, pismom, mail porukom, preko druge osobe, teško bih se sjetila baš svakog saznanja o neminovnosti s kojom se jedinom ne mogu pomiriti. Odlaska u sjećanje i uspomenu. Nema tog boga ni religije ni vjerovanja koji će od odlaska napraviti svečanost slavljenja. Sve su to laži samozavaravanja. Istina je jedini bog i vjera i samo za nju treba imati hrabrosti. Znatno manje za utjehu nikad i nigdje dokazanim ni doživljenim pretpostavkama.
Najbistrije se prisjećam sinova. Onoga koji tužnim glasom govori da su morali majku smjestiti u dom, a on ima skoro sedamdeset godina, u takvim situacijama odmah preračunavam koliko onda ima majka; drugoga koji mi javlja da je prije nekoliko sati umrla njegova majka, a i on je blizu sedamdesete; trećega koji u istim godinama često spominje majku u pričama i pjesmama; četvrtoga koji i sa svojih osam decenija živo priča o nezaboravnim detaljima iz djetinjstva i mladosti u kojima je glavni junak njegova majka; petoga, dvadesetak godina mlađega, koga je majka napustila moždanim udarom, a zadnjim svjesnim pokretima poravnavala je suknju koja se, zbog pada, neznatno podigla, smetalo joj je, sin je bio pored nje.Kad mi ti dječaci dođu u misao, onda čitam Danila Kiša, Oproštaj s majkom: Majko! Tvoj stakleni pogled dušu moju muti / i režu mi zjene izlomljene bore /Skamenjena, modra, tvoja usna ćuti / a ja čujem tihe, nježne razgovore…
Nečijoj nepoznatoj mi majci i sama sam posvetila zapisani trenutak onako kako sam ga doživjela kroz sjećanje djeteta, odraslog čovjeka, već samog na rubu odlaska, ali, dok priča, dijete je, još uvijek je nečije dijete, iako to odavno nije:
Nikad više: dijete moje! Ne zavisimo od naših majki, nisu nam više potrebne za naše živote, ali su uvijek, čak i kad su stare i nemoćne, oslonac. Potreban nam da bismo uz njega predahnuli od vlastitih briga, jer majke uvijek, pored svojih, mogu prihvatiti i razumjeti i naše strahove i terete. Vjerojatno zato što su ih sve i same prošle. I dok se naša djeca oslanjaju na nas, mi samo odjednom zateturamo, jer se naš oslonac urušio. Neminovno, od godina i krhkosti tijela, od strahova i radosti, od strepnji i ponosa. Naše majke odlaze od nas sretne, zadovoljne i ponosne, i kad bi mogle, zabranile bi nam da tugujemo. Ali, mi tu zabranu ne bismo poštovali, tužni i uplašeni što nam nikad više nitko neće reći: dijete moje. Najčešće baš to dijete u nama pomaže nam da idemo dalje, napred, da pokušamo ostvariti snove.
Volim tu djecu! Umjesto njihovih majki. I ona to znaju. A djeca kao djeca, normalno im da ih volim, ništa u tome posebno, ne uzvraćaju ljubav, činit će to onda kad za majku bude kasno, sad im je važan njihov život, majčin je prohujao, ne može se ništa vratiti, samo misli koje sve češće odlutaju u djetinjstvo.
Taj mladi muškarac iz jednog petka 2019. godine odjednom je postao, tu na parking platou ispred mrtvačnice, svaki sin beskrajno tužan za umrlom majkom. Bez suza, čini mi se bljeđi nego inače, pogleda nekud u prazninu, samo glas ponosa: Umrla je moja majka Dragica Đ. Da, tako se govori o majci koja je jučer ili noćas umrla. Ni gdje, ni zašto, ni kako, nevažno je, odzvanja samo ta jedna rečenica. Od jučer razmišljam: blago majci Dragici, ljubav ostaje iza nje. Kao i iza svih majki čiji sinovi govore o njima.
Nemojte pitati gdje su tužne kćeri. Tu su, odmah pored sinova, ipak, malo trezvenije, stup porodice, o njima zavise njihova djeca, drugačije razumijevaju, lakše se nose sa gubitkom zato što su općenito hrabrije i odvažnije. Kćeri se srame svojih osjećaja, cijeli su ih život učili da se ne mora baš sve pokazati, one će, kroz suze, reći: Umrla mi je mama. Njih su majke, poučene vlastitim iskustvom, upozoravale na trpljenje nepravdi koje će im život donijeti. Sinove nisu, svaka majka za svoga misli da je dovoljno hrabar i pametan da može racionalno razlučivati i vrednovati što jest a što nije vrijedno njegove pažnje. Hrabar je u odnosu na ženu koju voli, koju vara, onu koju pokušava zavesti, uživa kad mu se dozvoli misliti da je glava porodice, kako je njegovo promišljanje i odlučivanje apsolutno mjerodavno, rijetko će priznati da je pogriješio, njega su tako učili.Drage majke, kao da nikad nisu do kraja upoznale sinove. Oživjele bi, samo kad bi mogle čuti: Umrla je moja majka … Sva je ljubav, neiskazana za majčinog života, u toj rečenici, od koje je bolnija samo jedna: Umrlo je moje dijete …
Da sam srela sina koji dan kasnije, imala bih hrpu riječi tobožnje utjehe koje bih mu sipala pred lice, s nadom da će bar neka ostati zapamćena u krajičku tuge. Sve jasno, istinito, racionalno, shvatljivo, razumljivo: Nemoj biti tužan, ona se mučila, bolest ju je razjedala; ne znaš ti kako je bilo njoj i koliko se patila; kad nema nade za ozdravljenje onda je bolje da muke budu što prije završene; i tebi će sada biti lakše jer ju nećeš gledati okopnjelu, bespomoćnu, izgubljenu; ako je već morala otići, onda je ovo sigurno za nju bio najbolji način; neka te tješi što odlazak ide po redu, nedajbože da vam je prvo otišlo najmlađe …
Toga prijepodneva nije postojala riječ što bih je izrekla pred sinovljevom svjesnom, nepobitnom, ponosnom prazninom.
XXZmagazin
