Nema nikakve dileme, Ivan Pernar je od emisije „Nedjeljom u 2“ napravio svoj reality show, samo s jednim glumcem i akterom, sobom, jer je onaj drugi, koji bi trebao biti glavni, sam sebe izbacio iz igre. Kad se čak i Milorad Dodik prije skoro devet godina suzdržao da ne ode iz studija nakon što je voditelj u emisiju telefonski uključio sarajevskog kolegu Bakira Hadžiomerovića s kojim je Dodik bio u sudskom postupku, netko je to, ipak, kad-tad morao učiniti.
Nije bitno što Pernar o čemu misli, ta ne vodi on globalnu politiku ove banana države, njegovo mišljenje može netko simpatizirati ili ocjenjivati gluparijama, da su mu rečenice diplomatske, to sigurno nisu, da će završiti u nekom veleposlanstvu, to sigurno neće, čak ni uz uvjet da to bude način ušutkivanja i sklanjanja od onih kojima postavlja pitanja na koja uglavnom sam odgovara. Pernaru to i nije bitno, za sada mu je važno da se njegovo mišljenje čuje, on uglavnom o svemu zna ponešto, što je čak malo i čudno za njegovih trideset i jednu godinu života, ali, što će i tko će u budućnosti iz njega izrasti teško je pretpostaviti, povlačeći paralelu sa Tihomirom Oreškovićem ili Donaldom Trumpom koji sigurno sa 30 ljeta nisu ni sanjali da će biti važne figure u nekoj državici ili svjetskoj sili.
Možda će njegov odlazak iz emisije nakon 15 minuta, od predviđenih 60, ponukati kakvo vijeće, komisiju, uređivački odbor, odgovornog urednika, kolegij informativnog programa ili koje god od mnogobrojnih tijela što brinu o televizijskom programu (a što ih je više program je sve lošiji) da otvoreno rasprave o budućnosti emisije „Nedjeljom u 2“. Ne zbog urednika i voditelja Aleksandra Stankovića, nego zbog koncepcije emisije i najviše zbog dozlaboga dosadnih sugovornika, odnosno gostiju. Čast izuzecima. Ali, nisu ni oni sve krivi, nema ih tko zamijeniti, pa moraju doći kad ih Aco pozove, to je naprosto bonton za ljude iz javnog života.
Redoviti gledatelji emisije prisjetit će se nečuvenog uredničkog i voditeljskog promašaja u emisiji otprije točno četiri godine, u studenom 2012., kad je Stanković u goste pozvao izvjesnog Darka Mihajlovića, predstavivši ga kao ekonomskog analitičara sa četiri doktorske disertacije. Sat vremena je s tim čovjekom ćaskao, kao i obično, o svemu i svačemu, a najviše o ekonomskoj i privrednoj situaciji u državi, da bi se odmah nakon emisije utvrdilo da dotični „znanstvenik“ ima završenu osnovnu školu i brzi tečaj knjigovodstva s kojim je nakupio 35 godina radnog staža.
Dakle, Hrvatska je preuzak hodnik u kome bi se natiskivale mnogobrojne zanimljive osobe, kad bi ih bilo, a baš se i ne natiskuju. Premalo je glava stanovnika od kojih bi neki zavidan postotak bio inovacija u svakodnevici. Kao što je to sada postao Pernar. Nema Hrvatska toliko javno etabliranih zanimljivih i pametnih ljudi, u politici, u ekonomiji, u kulturi, u sportu i drugim društveno relevantnim djelatnostima, a koji bi mogli i imali reći štogod novo, što do sada nismo čuli, o čemu nismo navikli drugačije razmišljati. Ima onih nevidljivih i nečujnih, mladih i postarijih, ali te nitko ne poziva u TV emisije, nisu zanimljivi, ne troše narodni novac, ne broje plaće u hiljadama eura. I to je najveći problem emisije „Nedjeljom u 2“. Previše su često isti gosti u studiju, gledaocima su sve manje zanimljivi, bez obzira govore li isto kao i lani ili su promijenili teze, jednostavno su dosadni čak i onda kad to nisu, jer su ljudi zasićeni od gledanja i slušanja jednih te istih likova. Pogotovo što se ti isti „poznati“ pojavljuju u svim informativno-političkim emisijama kako na državnoj, tako i na privatnim, komercijalnim televizijama. Samo se sele iz emisije u emisiju, od voditelja ovog do voditelja onog, urednici se bore da ih dobiju u studio, da bi se svima vratilo kao bumerang, jer postaju nametljivi i nevjerodostojni.
Imaju emisije, poput ove o kojoj je konkretno riječ, još jedan veliki nedostatak: to su radijske emisije, a ne televizijske. Pa da mi je ne znam koliko simpatičan i drag Aleksandar Stanković, da je najbolji voditelj na kugli zemaljskoj, ne mogu ga više gledati svaki tjedan sat vremena u istoj pozi, u istoj fotelji, s istim gardom, odjevenog na toliko sličan način da djeluje kao da je identičan, bez inventivnosti, s tobože provokativnim pitanjima koja bi mogao postaviti svaki iole informiraniji gledatelj. I zašto bih morala gledati sat vremena u istu facu sugovornika – gosta? Ne moram, znam, nitko me ne sili, mogu peglati, mutiti kolač, štrikati i – slušati, ali onda to nemojmo zvati televizijskim programom, ako se nema što gledati.
Uprava Hrvatske televizije imala je odlučnosti, a koliko je hrabrost bila u pitanju to je posebna tema, prije, skoro će biti šest godina, ukinuti puno bolju i znatno zanimljiviju tematsku emisiju, s boljim, kompetentnijim i kompletnijim voditeljem, a zvali su se „Latinica“ i Denis Latin, s obrazloženjem da je kod gledatelja došlo do zasićenosti. Emisija koja je otvarala provokativne teme i upozoravala na pojedince koji su sudjelovali u nečasnim radnjama nije bila zanimljiva i gledana? Tko nas danas može uvjeriti da je otrcana i islužena špranca emisije „Nedjeljom u 2“, koja traje više od 16 godina, zanimljiva i da ima zavidnu gledanost? Ako i ima, to je samo zato jer ljudi ne znaju što bi sami sa sobom u nedjeljno popodne. Ne izlaze u šetnju i u slastičarnu, kino im je preskupo, ne idu s djecom na cjelodnevne izlete, ona nedjeljna dopodneva provedena u šoping centrima sušta su suprotnost izletu, više se ne okupljaju u nedjeljna popodneva na partiji šnapsa ili bele, pa im preostaje jedino televizijski program. I onda događaj dana postane jedan nevažni „ispad“, vjerojatno na vrijeme smišljen baš zbog gledalaca – pratilaca političkih kretanja, na njih uvijek mora računati svatko na bilo koji način upleten u politiku, tko zna kad će zatrebati glasovi.
Ako je Pernar zatalasao toliko da bi se počelo razgovarati o ukidanju emisije „Nedjeljom u 2“, ne zato što je loša, nego zato što je istrošena, prevaziđena, nezanimljiva, onda bi vrijedilo ovih njegovih „petnaest minuta“. Prostora za sljedećih „petnaest“, bilo čijih, na Hrvatskoj televiziji ima dovoljno.
Nije bitno što Pernar o čemu misli, ta ne vodi on globalnu politiku ove banana države, njegovo mišljenje može netko simpatizirati ili ocjenjivati gluparijama, da su mu rečenice diplomatske, to sigurno nisu, da će završiti u nekom veleposlanstvu, to sigurno neće, čak ni uz uvjet da to bude način ušutkivanja i sklanjanja od onih kojima postavlja pitanja na koja uglavnom sam odgovara. Pernaru to i nije bitno, za sada mu je važno da se njegovo mišljenje čuje, on uglavnom o svemu zna ponešto, što je čak malo i čudno za njegovih trideset i jednu godinu života, ali, što će i tko će u budućnosti iz njega izrasti teško je pretpostaviti, povlačeći paralelu sa Tihomirom Oreškovićem ili Donaldom Trumpom koji sigurno sa 30 ljeta nisu ni sanjali da će biti važne figure u nekoj državici ili svjetskoj sili.
Možda će njegov odlazak iz emisije nakon 15 minuta, od predviđenih 60, ponukati kakvo vijeće, komisiju, uređivački odbor, odgovornog urednika, kolegij informativnog programa ili koje god od mnogobrojnih tijela što brinu o televizijskom programu (a što ih je više program je sve lošiji) da otvoreno rasprave o budućnosti emisije „Nedjeljom u 2“. Ne zbog urednika i voditelja Aleksandra Stankovića, nego zbog koncepcije emisije i najviše zbog dozlaboga dosadnih sugovornika, odnosno gostiju. Čast izuzecima. Ali, nisu ni oni sve krivi, nema ih tko zamijeniti, pa moraju doći kad ih Aco pozove, to je naprosto bonton za ljude iz javnog života.
Redoviti gledatelji emisije prisjetit će se nečuvenog uredničkog i voditeljskog promašaja u emisiji otprije točno četiri godine, u studenom 2012., kad je Stanković u goste pozvao izvjesnog Darka Mihajlovića, predstavivši ga kao ekonomskog analitičara sa četiri doktorske disertacije. Sat vremena je s tim čovjekom ćaskao, kao i obično, o svemu i svačemu, a najviše o ekonomskoj i privrednoj situaciji u državi, da bi se odmah nakon emisije utvrdilo da dotični „znanstvenik“ ima završenu osnovnu školu i brzi tečaj knjigovodstva s kojim je nakupio 35 godina radnog staža.
Dakle, Hrvatska je preuzak hodnik u kome bi se natiskivale mnogobrojne zanimljive osobe, kad bi ih bilo, a baš se i ne natiskuju. Premalo je glava stanovnika od kojih bi neki zavidan postotak bio inovacija u svakodnevici. Kao što je to sada postao Pernar. Nema Hrvatska toliko javno etabliranih zanimljivih i pametnih ljudi, u politici, u ekonomiji, u kulturi, u sportu i drugim društveno relevantnim djelatnostima, a koji bi mogli i imali reći štogod novo, što do sada nismo čuli, o čemu nismo navikli drugačije razmišljati. Ima onih nevidljivih i nečujnih, mladih i postarijih, ali te nitko ne poziva u TV emisije, nisu zanimljivi, ne troše narodni novac, ne broje plaće u hiljadama eura. I to je najveći problem emisije „Nedjeljom u 2“. Previše su često isti gosti u studiju, gledaocima su sve manje zanimljivi, bez obzira govore li isto kao i lani ili su promijenili teze, jednostavno su dosadni čak i onda kad to nisu, jer su ljudi zasićeni od gledanja i slušanja jednih te istih likova. Pogotovo što se ti isti „poznati“ pojavljuju u svim informativno-političkim emisijama kako na državnoj, tako i na privatnim, komercijalnim televizijama. Samo se sele iz emisije u emisiju, od voditelja ovog do voditelja onog, urednici se bore da ih dobiju u studio, da bi se svima vratilo kao bumerang, jer postaju nametljivi i nevjerodostojni.
Imaju emisije, poput ove o kojoj je konkretno riječ, još jedan veliki nedostatak: to su radijske emisije, a ne televizijske. Pa da mi je ne znam koliko simpatičan i drag Aleksandar Stanković, da je najbolji voditelj na kugli zemaljskoj, ne mogu ga više gledati svaki tjedan sat vremena u istoj pozi, u istoj fotelji, s istim gardom, odjevenog na toliko sličan način da djeluje kao da je identičan, bez inventivnosti, s tobože provokativnim pitanjima koja bi mogao postaviti svaki iole informiraniji gledatelj. I zašto bih morala gledati sat vremena u istu facu sugovornika – gosta? Ne moram, znam, nitko me ne sili, mogu peglati, mutiti kolač, štrikati i – slušati, ali onda to nemojmo zvati televizijskim programom, ako se nema što gledati.
Uprava Hrvatske televizije imala je odlučnosti, a koliko je hrabrost bila u pitanju to je posebna tema, prije, skoro će biti šest godina, ukinuti puno bolju i znatno zanimljiviju tematsku emisiju, s boljim, kompetentnijim i kompletnijim voditeljem, a zvali su se „Latinica“ i Denis Latin, s obrazloženjem da je kod gledatelja došlo do zasićenosti. Emisija koja je otvarala provokativne teme i upozoravala na pojedince koji su sudjelovali u nečasnim radnjama nije bila zanimljiva i gledana? Tko nas danas može uvjeriti da je otrcana i islužena špranca emisije „Nedjeljom u 2“, koja traje više od 16 godina, zanimljiva i da ima zavidnu gledanost? Ako i ima, to je samo zato jer ljudi ne znaju što bi sami sa sobom u nedjeljno popodne. Ne izlaze u šetnju i u slastičarnu, kino im je preskupo, ne idu s djecom na cjelodnevne izlete, ona nedjeljna dopodneva provedena u šoping centrima sušta su suprotnost izletu, više se ne okupljaju u nedjeljna popodneva na partiji šnapsa ili bele, pa im preostaje jedino televizijski program. I onda događaj dana postane jedan nevažni „ispad“, vjerojatno na vrijeme smišljen baš zbog gledalaca – pratilaca političkih kretanja, na njih uvijek mora računati svatko na bilo koji način upleten u politiku, tko zna kad će zatrebati glasovi.
Ako je Pernar zatalasao toliko da bi se počelo razgovarati o ukidanju emisije „Nedjeljom u 2“, ne zato što je loša, nego zato što je istrošena, prevaziđena, nezanimljiva, onda bi vrijedilo ovih njegovih „petnaest minuta“. Prostora za sljedećih „petnaest“, bilo čijih, na Hrvatskoj televiziji ima dovoljno.
