Iskoračim li samo nekoliko kilometara, svejedno na koju stranu svijeta, susretnemo se.
Sveudilj pustoš, zatvorene kuće i stare i obnovljene, gdjegod odškrinuta žaluzina. Prodrte prevelike cipele, koje se lako nazuvaju, pred vratima, pored njih lješkari ispružena mačka ili psić veselo vrti repom, što bi značilo da im je dobro, siti su i ipak imaju gospodara. Štale prazne, rijetko gdje múče, ne čuje se rzanje ljepotana i pomagača, ali, gdje ima starih cipela na pragu, sigurno će se čuti kukurikanje gospodara šarenoga kokošjega plemena. Nikad – i nigdje – i ništa – bez gospodara.
Tu se negdje susretnemo. Uvijek bez prethodnoga dogovora, što će značiti slučajno, neplanirano i nenadano. Uglavnom prije nađem i ugledam ja njega. Jesam li kročila u blatnjavo dvorište, iz kojega naslagane cigle vode do ulaza u kuću, nekako mi pogled skrene ka nadstrešnici što prokišnjava, a tamo se ustobočio, na centralnom mjestu, gdje ne kapa – On. Rijetko se prvi obrati on meni, da bi me zazvao nekim suhim i kratkim škripanjem, čak i onda kad nema vjetra, a kojega bih odmah prepoznala.
U takvoj situaciji znači da taj dan baš nisam sva svoja, pa lelujam između sna i jave, mrena mi pred očima, zuji mi u ušima, ispale mi cipele pa bosa gacam po blatu. Jedino tako može biti onda kad ga nisam odmah ugledala, makar krajičkom oka koje vidi na sve strane, uokrug tristo i šezdeset stupnjeva.
Odmah mu se obratim, prije nego domaćinima kuće, pozdravim ga sa – lijepi moj, kako si ti meni, kako se osjećaš – uvijek mi, naravno, odgovori, prepozna radost susreta i ljubav prošlosti. Ostaje miran i dostojanstven, ali ja čujem blagi trzaj, pomak, zvon, zvec, škrip.
Ipak, moram priznati, najupečatljiviji od svih njegovih odgovora je – miris, koji se naglo pojača i razlije dvorištem, a samo ga ja osjetim. Pa tolike godine se prepoznajemo po svim mogućim mirisima! Od kojih je meni, a čini mi se da je tako i sa njim, najdraži onaj štrudljina sa sirom i bufli ili buhtli, kako u kojoj kući, sa pravim, starinskim pekmezom od šljiva, koji se ne kuva, nego peče.
U takvim uvjetima i okolnostima srećemo se moj ljubimac – zeleni kredenac - i ja, danas. Pamtimo mi bolja vremena. Pa kad krenemo o njima. Sjednem ja tako pred njega, na neku klimavu stolicu koja ima samo neku godinu manje od njega, i od mene, pa ga podsjećam gdje je on ono sve bio, na kom je mjestu gospodario, koga je sve ugostio. Kakve smo raznolike sadržaje iz njega koristili, uzimali, praznili mu utrobu i dušu, ali ih opet isponova punili, krcali, uguravali jedno na drugo. I uvijek vodili brigu da bude blistav, sjajan, s bijelim ovratnicima i orukavljem od veza i čipke, kako je i bilo dolično gospodaru prostora i domaćinstva.
Nakon puno godina druženja, počeli su nas varati oni kojima smo odjednom mi počeli vjerovati. Rekli nam da ima bolje, kvalitetnije, jednostavnije, praktičnije, veće a manje, više a niže, šire a uže. Dolazilo je vrijeme rastanka. Odrasli su ostajali na svome mjestu, djeca su odlazila, nakratko se vraćala, iščekujući bolju budućnost i buljeći u nedogled, ne primjećujući da gube pouzdane oslonce. Tako sam i ja prekasno primijetila da njega više nema. Sad ga mahnito tražim, kao što vam se povjerih, na sve četiri strane svijeta. Žalosno mi bude, kad ga nađem, vidjeti ga pod nadstrešnicom ili u malo boljim uvjetima neke šupe. Ali, domaćini ozbiljno uvjeravaju: to je samo privremeno, ma ne damo mi njega, već su nas pitali ali kakvi, treba on nama itekako, baš smo mu priredili novu manduru, samo čekamo da se vrijeme proljepša, opet će on blistati kao nov, volimo mi njega. Pa mi bude lakše, a vidim da je i on odahnuo, daje mi znak škripkanjem.
Ako je itko u našim životima ponosno, dostojanstveno i s vlastitim zadovoljstvom nosio svoju ulogu, određeni mu zadatak, unaprijed mu danu obavezu, utvrđenu dužnost i potrebu koju smo mu otvoreno iskazivali, onda je to – baš taj kredenac. Junak našega djetinjstva. Podsjetnik na vrijeme kad smo sve imali.
Tanjura baš onoliko koliko nam treba, šalica za mlijeko i bijelu kavu koliko i ukućana, poslije su nadošli neki servisi za crnu kavu, ali se u kredencu i za njih našlo mjesta. Poneka čaša viška, za goste, s uslikanim cvijećem, na gornjoj polici, da se vidi i pokaže. A polica okićena ručnim radom, prikrivena prozirnim ili mutnim staklom, od kojega je najljepše bilo ono kakvoga više nigdje nema – šatirano, jedan romboid proziran, sljedeći mutan i tako redom.
Koja se tek čarolija skrivala u ladicama. Dugačke, duboke, široke, lakoklizajuće, mekane – a u njima sve što treba i što posvuda tražimo.
Eh, a onaj visoki ormar s lijeve strane, to je bio čisti iluzionizam. Jednim kratkim i lakim zamahom ga otvoriš, a u njemu opet, uredno nagurano, drugačije i raznolikije, sve ono što su naše majke svakodnevno koristile.
Iza tih jednih vrata sve što je značilo jesti prije škole, ručati poslije škole, mlijeko i kruh sa pekmezom navečer, a u toku dana, kad je zadaća gotova, velika šnita kruha debelo namazana svinjskom masti i gore šećer ili sol, po želji korisnika, i juriš van.
A na vrh toga ponosnoga čarobnjaka – Insova vekerica, vaza sa cvijećem, Kanditova limena kutija u kojoj su nekada bili različiti čokoladni bomboni, a sada raznobojni konci i igle, špil karata za večernji tablić, bočice i kutijice s ponekim bezazlenim ljekovitim pripravkom i – slika djece, kad su primana u pionire, u čvrstoj rami koja može podnijeti veličanstvenost trenutka.
Nagovaraju me da prefarbam stare zelene štoklice koje su pripadale kredencu, bile njegova djeca. A, to nikako, toliko me godine nisu ošamutile. Nema više te zelene boje, raspitivala sam se i o tome na sve četiri strane svijeta. Zelene kao livada u rano proljeće, a opet svjetlije, kao prvi listovi cvijeća, a nekako toplije, kao mlada pšenica, a još nježnije, kao prve zukve na obali rijeke, ali puno mekše.
Vratit ću se pod nadstrešnicu kad dobro ugrije i pripeče, provjeriti obećanje dano svevremenskom gospodaru naše mladosti bez straha, sitosti bez puno jela, razigranosti bez ijedne igračke. Znanja zbog želje, pristojnosti zbog kulture, skromnosti zbog dobrote. Provjeriti uspomenu na roditelje koji su željeli što češće i što više biti kredenac, a mi štoklice oko njega. Zeleni i jedni i drugi.
(Iz zbirke Priče iz dima)
