Godina je 1953. Osam godina nakon završetka Drugog svjetskog rata. U Jugoslaviji, a to znači i u Hrvatskoj, bijeda i siromaštvo, materijalno, ne i duhovno.
Dječak polazi u prvi razred osmogodišnje škole. Živi u jednom selu, u školu ide dva kilometra pješice, u susjedno selo. Tamo je ona od prvog do četvrtog razreda.
Dalje, od petog do osmog, u obližnji će gradić, udaljen od roditeljske kuće 12 kilometara. To će vlakom, ali najprije do željezničke stanice, opet na noge, četiri kilometra.
Nastava završava dva-tri sata prije polaska „ćire“ nazad, vlak čeka putnike-radnike iz prve smjene Željezare, Rafinerije, Gavrilovića.
I onda četiri kilometra pješice do kuće.
Poslije završene Srednje tehničke škole i Mašinskog fakulteta u Beogradu, gdje mu je bilo lakše studirati, odnosno roditeljima snositi trošak jer je živio kod rodbine – Zagreb udaljen manje od stotinu kilometara, Beograd četiristotine, ali ispadalo jeftinije. Vražja je ta matematika uvijek bila.
Dječak danas ima 77 godina i u varošicu odleti „na biciklinu“. Nakon što je odradio radni vijek u Željezari i vratio se u staru roditeljsku kuću, pored koje i sad teče potok, ali mlin ne radi, nikome i ne treba.
I propituje da mu objasne kako se to ide civilizacijski naprijed, a zaostaje sedamdeset godina.
Te 1953. godine, u seoskoj četverorazrednoj školi, pod velikim odmorom od 15 minuta, obavezno: šalica vruće bijele kave i šnita kruha namazana marmeladom ili margarinom. Ako nije bio namaz, bio je pravokutni komad tvrdog žutog američkog sira, danas kaže: Bio je bolji od većine sadašnjih takozvanih trapista. O tome siru će žena istih godina: Meni je bio grozan, ali ga je moja majka voljela, pa sam skupljala sve što su učenici ostavljali i nosila kući. Dječak se ne sjeća paštete iz toga vremena, ali je se sjeća iz onoga drugog đačkog doba, od petog do osmog, u velikoj varoškoj školi na dva kata.
I iz toga doba danas svjedoči: Poslije nastave, mi učenici-putnici, koji smo čekali vlak, imali smo ručak, ne topli obrok, nego pravi ručak, friško kuhano varivo, uvijek je bilo i repete tko je mogao, šerpa je ostajala prazna, skoro čista. Sjećam se kuharice Ljube, uvijek vedre i nasmijane, voljela nas je, svu djecu, rado bih znao kako se prezivala, onda nam to nije bilo važno, ako možeš, raspitaj se kod nekoga starijeg od mene.
Pomislih: ah, prezime kuharice u kuhinji jedne osnovne škole otprije 65 godina …
Pa dječaku nije jasno gdje su se izgubili organizatori osnovnoškolskog obrazovanja, sad bi to bili ministri, direktori škola, učitelji i nastavnici, gdje su kuharice, sad kad svi prave halabuku i „špansko selo“ od toplog obroka za učenike. Te od koga će kupovati namirnice, te tko će koliko na tome zaraditi a tko izgubiti, te neće kuharice biti ni pomoćne za plaću od 800 eura, te školska kuhinja nema rostfrei suđe, te djeca sa raznolikim dijagnozama i obrok im se mora medicinski pravilno osigurati, te da ne bi neka bubica, poput šake-bake, doletjela na sendvič, te sve ovo pa ono.
Vrlo je živo sjećanje 77-godišnjeg inženjera strojarstva na bašču iza škole u kojoj su učenici „viših razreda“ brinuli o povrću kojim su se, dozrelim, hranili. I na školske satove „domaćinstva“ na kojima su i dječaci i djevojčice učili osnove kuhanja, šivanja, vezenja, racionalnog pospremanja prostorija i stvari i niz drugih praktičnih poslova i situacija.
I baš kad smo zaokružili sjećanja i iščuđavanja o vremenu ondašnjem i vremenu sadašnjem, stiže vijest: u „niže razrede“ od jeseni se uvodi predmet: Praktične vještine, to nekadašnje Domaćinstvo: čišćenje, kuhanje, recikliranje, izrada rukotvorina.
Veliki posao, velika briga i jake organizatorske sposobnosti su danas potrebne za isto ono što se prije 60-70 godina odrađivalo dok si pucnuo prstima.
Traži dječak od 77 godina da mu se objasni kakav je to napredak. On ga ne nalazi u vlastitom znanju tehnike, matematike, filozofije, književnosti.
Raspitala sam se, znam prezime kuharice Ljube, neću telefonom, odletjet ću do sela, autom, naravno.
