Ljude oko sebe prepoznajem po dimu. Ne cigarete, nisam znalac tih mirisa i aroma. Već po onome iz dimnjaka, koji skoro nečujno pjevuši o toplome domu, vrućoj kavi, mirisnom čaju, sarmi, grahu i kupusu, goveđoj juhi, pečenom komadu mesa, dizanom tijestu, salenjacima, pogači iz rola koji griju drva.
Kad ništa ne bih vidjela i čula, osim prepletaja dima, mogla bih odrediti kad je tko ustao, koliko je vani hladno, kakvim je triješćem i klipicama podloženo. Loži li se bukovinom, grabovinom, hrastovinom, jasenom, cjepanicama ili okruglicama, ubacuju li se u peć razni otpaci ili se ipak misli na njeno dobro.
Promatram noću dim što ubrzano migolji iz starih dimnjaka. Mislite li da se dim po mrklini ne vidi, varate se, jer on je svijetao, srebrnast, providan i prozračan. Utihne i nestane, ali, netko od ukućana brine za toplinu i upravo primjećujem novi rasplamsaj nevidljive vatre, čiji odjek odlazi u nebo. O čemu li je domaćin razmišljao dok je ustajao da ubaci drvo u ložište! Blago njemu ako je odmah nakon toga opet zaspao, znači, ne more ga veće brige. Pomiren je sa životnom putanjom, jasno mu je sutra, a na prekosutra sada i ne misli, to će kada ono postane sutra ili danas.
Koja se galerija stvara tek ujutro. Na koju god stranu svrnem pogledom, novo umjetničko djelo. Rađa se, nastaje, raste, kreće se, mijenja, gasi, opet rasplamsava, drhturi, stenje, upinje se da dostigne visine, ali pada, kobelja se iznova, kašljuca, šepa, onda naglo krene, galop, pa mirniji kas, odjednom utrka s preponama, pa skok u vis, pa pad u valove, mirno plivanje i plutanje na površini, iskorak, skok u dalj, nestajanje, pa opet smirivanje igre, prilagođavanje povjetarcu, stremljenje ka zvijezdama i stapanje s oblacima. U svakom djelu isprepleteno sve to i još puno više, čemu i ne znam nazive, ali uvijek drugačije, raznolikije, šarenije, nikad, ni u jednom momentu, ni u jednom pogledu ili treptaju, jednako.
Otprilike kao i s našim životima. Nigdje, nikad, ni u kom detalju slično ili jednako. Tvoj život i moj život nemaju ama baš nimalo sličnosti. Ni vaš s njihovim, uostalom. Možda se u nekoj općenitosti to učini, zavara podjednak događaj, situacija koja bi mogla imati poveznicu ka istom, ali, vjerujte, nije ni blizu sličnome, nije nalik jedan drugome. Ne može biti, jer je svaka pomisao drugačija, svaka gesta i način, svaki udisaj, svaki zalogaj, gutljaj, suza, osmijeh, sve je stopostotno različito.
Ne želim znati što se događa ispod dimnjaka. Dovoljno je ono što mi kažu, što slučajno čujem, vidim kad ne gledam, naslutim po dimu. On mi najviše ispriča, iako ne razgovaramo, samo se gledamo. Prenosi atmosferu kuće kroz vatru. Prepoznam onaj što oslikava na nebu mir, stabilnost, harmoniju, dogovaranje, skladnost, pripremu doručka, malo boljega ručka, možda pohana piletina i pire krumpir, te pita od jabuka nedjeljom. Kao i onaj drugačiji, nekako nervozniji, u trzajima, s prekidima, što se povremeno gubi – on je znak da se ispod njega nešto pokušava dogovoriti, raščistiti, tjera se mak na konac, nitko ne popušta, svi su u pravu, iscrpljuju se u raspravama pa na vatru zaborave dok im ne postane hladno, u rol je ubačen komad mesa s krumpirima, možda se sve skupa prepeče i zagori, a nedjeljni desert će biti puding.
Malo mi je teže pratiti događanja kad su na kući dva dimnjaka. Znam da je jedan za kuhanje, a drugi za grijanje – oni mi govore ili o bogatstvu, mogućnostima i neštednji drva ili o neslaganju, razdoru, podijeljenosti. To nikada ne mogu razlučiti, jer i dim hoće zavarati. Pogotovo ako voli svoje domaćine.
Zato se i sama trudim oko dima. S njim razgovaram, kažem mu svoje tajne, podijelim još ovo malo želja što je preostalo. Pripustim ga ponekad u sobu da mi unese miris šume, zvuk sjekire, cijukanje žage, lomljavu grana preko koljena, let fazana, trku zeca, brzinu vjeverice, nevidljivost krtice, snalažljivost ježa, ljepotu srne.
Kad poželim mir i ljepotu, a potok presuši, postajem mađioničar i stvorim dim.
Iz zbirke Priče o dimu
