Provjeravam osobni identifikacijski broj, pokušavam odgonetnuti što koja brojka znači (tko zna neka prizna) da mi se ne bi dogodilo danas, u parkiću, da me vrate od kazana s kuhanim grahom. Nešto okolina šapuće: neće biti dozvoljeno uzimanje porcije „vojničkog“ ako nemaš odgovarajući broj koji te svrstava u podobnu kategoriju. Ne mogu svi! Mora se znati gdje je granica! Na njoj me svrstavaju ili u sustavnu ili u ciljanu grupu. Čvrsto mi to obećava gosp. Plamenković koji mi i inače kroji sudbinu s izvježbanim potpaljivačima vatre.
Još su tri dana u kojima se mogu predati kandidacijske liste za stare-nove vladare vatre, vode i zraka. Zato će i prvomajski grah biti u raznim bojama koje će prštati iz kazana poput fontana, da i oni iz sustavne grupe odmah vide u koju će kolonu. Bude li ispred crvenog prštećeg vodopada predugačak red, eto redara koji će zahtijevati prestrojavanje većine pod plave kapljice, a manjeg broja neplivača- čekača uz žute, narančaste, zelene. Ispod fontana sigurno će netko zatražiti OIB i potpis na šapirografirane tabele koje podsjećaju na vrijeme kad nisu postojali ni fotokopirni strojevi. Vlast je uvijek vlast. Najprije potpiši za kandidata, onda slijedi grah u boji. I preusmjeravanje u ciljanu grupu. Dopisivanje još jednog broja u postojeći OIB, ali ti o tome pojma nemaš. Kao ono kad Zvonko Bogdan pjeva: Ko te ima taj te nema …a ti o tom pojma nemaš. Poslije sustavne, a pogotovo ciljane grupe, slijedi gađana, ona za odstrel, suvišna, opet još jedan broj u OIB-u, a „ti o tom pojma nemaš“. Misliš: prvomajski je grah na meniju u parkiću.
I baš dok razmišljam ponijeti sa sobom OIB ili ne, u jutarnjoj radio-emisiji slušam kolegu mi iz davnih studentskih dana, uglednog sociologa splitskog Sveučilišta koji govori da će građani Hrvatske, ako ne prije, a ono ni kasnije nego sljedeće godine, provaljivati u supermarkete, ljepše kazano: trgovine mješovite robe. Ne spominje Konzum, pretpostavlja što pretpostavlja, neće se petljati, ne ide na lokalne izbore. Nikako u odjele sa kineskim krpicama za navlačenje na ogoljelu kožu, ni one tehničke robe sa televizorima kao metama za psovanje političara i vlasti. Nego samo u odjele prehrane, najdraže nam špeceraje. Glad će nas natjerati da krademo hljeb nasušni.
Da smo ostali bez budućnosti potvrđuje sve češće podsjećanje na prošlost. Složile su se godine, jednima previše za početak, drugima prerano, oni između broje godine na stranim jezicima. Država ojačala, treba joj sve više. Uhranjeni s pravom dižu spomenike onima koji su im sve osigurali na pladnju. Prevareni, osiromašeni i potlačeni se zavaravaju novim liderima koji navješćuju, samo i opet preko vlasti, pravednije društvo, ali ne i pravedniju, socijalno osviještenu, od nemorala oslobođenu državu.
Međutim, u pomoć državi priskaču nezaposleni i penzići. Njih je u svakoj skupini, i sustavnoj i ciljanoj, previše. Odabrani vođe ne mogu ih sve obuhvatiti, pobrojiti, svrstati, razdijeliti i spojiti, povezati i umrežiti. Muče se s njima, a kako i ne bi, pa čine više od pola punoljetnih članova zajednice. I kad god pokušaju zbrojiti, ono ispadne bivši broj na kvadrat. Lakše je i vrlo jednostavno gosp. Plamenkoviću i bakljonošama oko njega danima zboriti o tri-četiri ministra. Nezaposlene i penziće je zabranjeno spominjati! Oni su nedodirljivi. Odabrani.
Spas je samo u tsunamiju koji bi taj teret odvukao na pučinu. Penziće prve jer su najlakši. Najmanje jedu i to uglavnom lako probavljivu hranu u obliku krumpira i makarona. Zato im prijeti dugovječnost, što državi nikako ne odgovara. Džepovi i novčanici su im prazni, a žive u starim stanovima ili trošnim kućercima. Savršeni su za tsunami. Bilo bi zgodno da je prvomajski, imao bi određenu težinu i značaj. Samo da se Jadran malo digne, odoše oni kao japanski „brod duh“ na morsku pučinu. Prolazili bi kroz teritorijalne vode poput riba. Slično sadašnjoj situaciji u Piranskom zaljevu. Jadne srdelice, kao da one znaju gdje je granica i koji su valovi slovenski, a koji hrvatski. Pod hitno moraju dobiti OIB, da bi se i njih moglo svrstati u sustavnu ili ciljanu grupu. Moraju penzići-srdelice naučiti kako se prelazi granica kad se iz vlastite države izlazi, a kako kad se u nju ulazi.
Za njima bi vjerojatno poskakali, ako ih slučajno tsunami ne bi povukao, nezaposleni. Svjesni veličine vlastite žrtve. Dali su državi kad je i koliko od njih trebala. Sad im jasno daje do znanja da ne zna što bi s njima. Tko je to još i gdje vidio da netko vapi za radom. To ima valjda samo u Lijepoj našoj. Čudni neki ljudi. Servirano im da poslije 45. ili 50. godine života više ne rade, a oni protestiraju, plaču i moljakaju. Radili bi, jeli i živjeli. Razvijaju projekt kako onu plastičnu ambalažu što su prodavali pretvoriti u izvore solarne energije. Napuniti boce vodom u gradskim fontanama, to ih ništa neće koštati, pa ugrijati na suncu do 60-70 stupnjeva, a onda prodavati. Već su i oni nešto naučili. Kako se može dobro unovčiti topla voda. I prodati rog pod svijeću. Transparentno, ekološki osviješteno, tranzicijski, kao učinkoviti čimbenici sinergije … tepaju im tako da ne razumiju uspavanku.
Onima koje valovi vrate i izbace žive na neku obalu, preostaje organizirati se u prvobitnu zajednicu i početi s razmjenom dobara. Riba za blitvu i krumpir, bob za školjku, grozd za smokvu. I tu stati, ne dozvoliti prvobitnu akumulaciju kapitala. Jer poslije nje dolazi drugobitna, s odabranima koji misle da moraju vladati. I da će sve biti dobro ako u dućanima u koje ćemo provaljivati bude hrane.
Ako još uvijek plivate, neka vam je sretna prvomajska trasa u sigurnost! I nemojte dozvoliti da vas prebacuju iz jedne grupe u drugu, jer poslije nje dolaze sljedeće, za sada još nepredvidive.
Još su tri dana u kojima se mogu predati kandidacijske liste za stare-nove vladare vatre, vode i zraka. Zato će i prvomajski grah biti u raznim bojama koje će prštati iz kazana poput fontana, da i oni iz sustavne grupe odmah vide u koju će kolonu. Bude li ispred crvenog prštećeg vodopada predugačak red, eto redara koji će zahtijevati prestrojavanje većine pod plave kapljice, a manjeg broja neplivača- čekača uz žute, narančaste, zelene. Ispod fontana sigurno će netko zatražiti OIB i potpis na šapirografirane tabele koje podsjećaju na vrijeme kad nisu postojali ni fotokopirni strojevi. Vlast je uvijek vlast. Najprije potpiši za kandidata, onda slijedi grah u boji. I preusmjeravanje u ciljanu grupu. Dopisivanje još jednog broja u postojeći OIB, ali ti o tome pojma nemaš. Kao ono kad Zvonko Bogdan pjeva: Ko te ima taj te nema …a ti o tom pojma nemaš. Poslije sustavne, a pogotovo ciljane grupe, slijedi gađana, ona za odstrel, suvišna, opet još jedan broj u OIB-u, a „ti o tom pojma nemaš“. Misliš: prvomajski je grah na meniju u parkiću.
I baš dok razmišljam ponijeti sa sobom OIB ili ne, u jutarnjoj radio-emisiji slušam kolegu mi iz davnih studentskih dana, uglednog sociologa splitskog Sveučilišta koji govori da će građani Hrvatske, ako ne prije, a ono ni kasnije nego sljedeće godine, provaljivati u supermarkete, ljepše kazano: trgovine mješovite robe. Ne spominje Konzum, pretpostavlja što pretpostavlja, neće se petljati, ne ide na lokalne izbore. Nikako u odjele sa kineskim krpicama za navlačenje na ogoljelu kožu, ni one tehničke robe sa televizorima kao metama za psovanje političara i vlasti. Nego samo u odjele prehrane, najdraže nam špeceraje. Glad će nas natjerati da krademo hljeb nasušni.
Da smo ostali bez budućnosti potvrđuje sve češće podsjećanje na prošlost. Složile su se godine, jednima previše za početak, drugima prerano, oni između broje godine na stranim jezicima. Država ojačala, treba joj sve više. Uhranjeni s pravom dižu spomenike onima koji su im sve osigurali na pladnju. Prevareni, osiromašeni i potlačeni se zavaravaju novim liderima koji navješćuju, samo i opet preko vlasti, pravednije društvo, ali ne i pravedniju, socijalno osviještenu, od nemorala oslobođenu državu.
Međutim, u pomoć državi priskaču nezaposleni i penzići. Njih je u svakoj skupini, i sustavnoj i ciljanoj, previše. Odabrani vođe ne mogu ih sve obuhvatiti, pobrojiti, svrstati, razdijeliti i spojiti, povezati i umrežiti. Muče se s njima, a kako i ne bi, pa čine više od pola punoljetnih članova zajednice. I kad god pokušaju zbrojiti, ono ispadne bivši broj na kvadrat. Lakše je i vrlo jednostavno gosp. Plamenkoviću i bakljonošama oko njega danima zboriti o tri-četiri ministra. Nezaposlene i penziće je zabranjeno spominjati! Oni su nedodirljivi. Odabrani.
Spas je samo u tsunamiju koji bi taj teret odvukao na pučinu. Penziće prve jer su najlakši. Najmanje jedu i to uglavnom lako probavljivu hranu u obliku krumpira i makarona. Zato im prijeti dugovječnost, što državi nikako ne odgovara. Džepovi i novčanici su im prazni, a žive u starim stanovima ili trošnim kućercima. Savršeni su za tsunami. Bilo bi zgodno da je prvomajski, imao bi određenu težinu i značaj. Samo da se Jadran malo digne, odoše oni kao japanski „brod duh“ na morsku pučinu. Prolazili bi kroz teritorijalne vode poput riba. Slično sadašnjoj situaciji u Piranskom zaljevu. Jadne srdelice, kao da one znaju gdje je granica i koji su valovi slovenski, a koji hrvatski. Pod hitno moraju dobiti OIB, da bi se i njih moglo svrstati u sustavnu ili ciljanu grupu. Moraju penzići-srdelice naučiti kako se prelazi granica kad se iz vlastite države izlazi, a kako kad se u nju ulazi.
Za njima bi vjerojatno poskakali, ako ih slučajno tsunami ne bi povukao, nezaposleni. Svjesni veličine vlastite žrtve. Dali su državi kad je i koliko od njih trebala. Sad im jasno daje do znanja da ne zna što bi s njima. Tko je to još i gdje vidio da netko vapi za radom. To ima valjda samo u Lijepoj našoj. Čudni neki ljudi. Servirano im da poslije 45. ili 50. godine života više ne rade, a oni protestiraju, plaču i moljakaju. Radili bi, jeli i živjeli. Razvijaju projekt kako onu plastičnu ambalažu što su prodavali pretvoriti u izvore solarne energije. Napuniti boce vodom u gradskim fontanama, to ih ništa neće koštati, pa ugrijati na suncu do 60-70 stupnjeva, a onda prodavati. Već su i oni nešto naučili. Kako se može dobro unovčiti topla voda. I prodati rog pod svijeću. Transparentno, ekološki osviješteno, tranzicijski, kao učinkoviti čimbenici sinergije … tepaju im tako da ne razumiju uspavanku.
Onima koje valovi vrate i izbace žive na neku obalu, preostaje organizirati se u prvobitnu zajednicu i početi s razmjenom dobara. Riba za blitvu i krumpir, bob za školjku, grozd za smokvu. I tu stati, ne dozvoliti prvobitnu akumulaciju kapitala. Jer poslije nje dolazi drugobitna, s odabranima koji misle da moraju vladati. I da će sve biti dobro ako u dućanima u koje ćemo provaljivati bude hrane.
Ako još uvijek plivate, neka vam je sretna prvomajska trasa u sigurnost! I nemojte dozvoliti da vas prebacuju iz jedne grupe u drugu, jer poslije nje dolaze sljedeće, za sada još nepredvidive.
