Onima koji su „ovo“ osmislili, snimili, montirali i pustili na televizijske ekrane trebao bi trajno i zanavijek zabraniti pristup bilo kojoj političkoj stranci i politici uopće. Zato što svaki zakorak u politiku ubija osnovne umjetničke porive u osobi, ako je osoba uistinu umjetnik.
A „ovo“ se, u ovom slučaju, odnosi na grupu autora televizijske emisije „Nesreća“ emitirane na Prvom programu HRT-a 9. studenoga u udarnom večernjem terminu. I gle čuda nedoživljenoga: istoga onoga HRT-a za koga odavno znamo da nudi domaće dokumentarne emisije i serije za gledatelje manje-više ograničenog pamćenja, vrlo prošupljenog znanja i na minimum svedene sposobnosti racionalnog i logičnog promišljanja, rasuđivanja i zaključivanja.
Postoji objašnjenje: emisija, tj. serijal nije djelo ljudi s Hrvatske televizije nego nezavisne filmske i video produkcije Izazov 365, a seriju potpisuje scenarista i režiser Arsen Oremović koji je, ipak, završio filmsku i televizijsku režiju na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti i dobitnik je više međunarodnih nagrada za dokumentarne filmove. Već njegovo ime kao „capa“ moralo je potvrditi očekivanja onih gledatelja čiji pogledi sežu dalje i više od ruke na srcu za vrijeme intoniranja hrvatske himne, čak tamo do bespomoćnih, unesrećenih, unezvijerenih koji gledaju drugog čovjeka u oči, na pedeset centimetara daljine, govore očima, a ne mogu jedan do drugoga. Sve dok se jedan pogled ne umiri a drugi ga samo može, nakon nekog vremena, onako ukočenog, zaustaviti zatvaranjem očnih kapaka.
Sve nam je to ponudio Arsen Oremović u četvrtoj epizodi druge sezone serije „Nesreća“, onoj o avionskoj nesreći na Krku 23. svibnja 1971. godine u kojoj je smrtno stradalo 78 ljudi. Nitko nije poginuo pri samom padu aviona na rub piste, sve tako živi i isprevrtani u tom čvrsto zatvorenom trupu Tupoljeva, komunicirali su s onima s druge strane neprobojnih prozoskih stakala, a onda i jedni i drugi dočekali dim i ugljični monoksid.
Svjedoci s ove strane avionskih prozora danas su glavni akteri događaja. U izvanredno scenaristički osmišljenom boravku na licu mjesta, nakon skoro pedeset godina, sve je živo i realistično prikazano, unatoč tome što, osim nekoliko fotografija, nema dokumentarnog materijala. Svjedoci i njihova vrlo upečatljiva, detaljna sjećanja, upotpunjavaju strahotu viđenoga i doživljenoga. Svaki od njih pojedinačno kao da je završio svoju glumačku akademiju, pa pokazao bogatstvo elokvencije, tumačenja mimikom, pokretima ruku, licem bez trzaja, pogledom u samo jednu točku, i suzama ispod zamućenih stakala naočala. Sve njihovo govorilo je o ljudskoj nemoći.
E da bi im se onda, kao jedini živi pogled iza avionskog prozorskog stakla koji se u tim trenucima ni sa čim nije mogao razbiti, ukazao Pjesnik.
U nesreći je poginuo književnik Josip Pupačić (1928.) sa suprugom Benkom i kćeri Rašeljkom, a koji su utrčali u avion u zadnji čas, posljednji sa liste čekanja, na mjesta tročlane engleske obitelji koja je otkazala rezervaciju.
Nekoliko nepredvidivih, ali negdje i od nekoga pažljivo složenih mogućnosti.
Samo nekoliko mjeseci ranije Pupačić je napisao pjesmu „Moj križ svejedno gori“. Svoje je predvidio, uvjeren da će „moj križ“ i dalje, nakon kraja njegovog puta, gorjeti. Moguće je i da je znao da će o tome križu govoriti baš Pjesnik Enes Kišević.
Kiševićevo kazivanje Pupačića i o Pupačiću daje, za ovakvu vrstu dokumentarne emisije, jednu apsolutno neočekivanu i nezamislivu dimenziju nečega nadnaravnog, iskonski životnoga - toga puta od početka do kraja, za koji nitko ne zna koliko je dug, ali se prolazi kao da mu nema kraja.
O njemu svjedoči Enesov osmijeh dok u jednostavnim i kratkim fragmentima govori o mrtvom pjesniku, ponekom sjećanju i uspomeni.
I dok jedan od svjedoka svoje sjećanje završava u suzama, nakon što je vidio unutrašnjost kofera punoga dječje odjeće - a u međuprostoru gledaočevog interesa i radoznalosti ostaje neizgovoreno pitanje: da li je to bila robica dječaka ili djevojčice, nisu li to možda bile haljinice i hlačice Pupačićeve kćerke - kao da Pjesnik Pupačić nudi sve odgovore kroz Pjesnika Kiševića.
Iz toga znanja o onome što slijedi nastaje Enesov osmijeh - životu, toj putanji za koju nam i jedan i drugi pjesnik, svaki na svoj način, tvrde da, ipak, nema ni kraj ni završetak. Samo pjesnici znaju kako se u najvećoj tragediji osmjehnuti životu. Njima je znana tajna simbioze umiranja i oživotvorenja koja garantira besmrtnost.
Zbog hrabrosti i dalekovidnosti scenariste i redatelja jednog televizijskog serijala na standardno neinventivnoj hrvatskoj državnoj televiziji kojoj je najbolje u godinama ustajaloj žabokrečini, serija Arsena Oremovića zaslužuje najvišu ocjenu u polju hrvatskih dokumentaraca, netko sa Hrvatske televizije ipak zaslužuje pohvalu za odabir ovog programa, a baš ova epizoda serijala, nazvana „Križ gori“, mora biti predvodnik svega što će Hrvatska ponuditi Europi i svijetu, kao dokumentarni dio sebe.
A svima spomenutima trajno zabraniti „svaki zakorak u politiku“, odnosno u grijeh.
