Ne poznam osobu koja više od mene uživa u ekstremima. Stalno prizivam neko izvanredno stanje u kome nisam normalna. Onda najbolje funkcioniram. Tek u takvim uvjetima mogu spoznati sve svoje sposobnosti, i umne i fizičke. Shvatiti koliko su raznolike mogućnosti, prepoznati broj ponuđenih reakcija i sa sigurnošću učiniti najbolje. I tek onda biti zadovoljna sama sobom.

Što mi to može ponuditi uhodana svakodnevica? Jutarnju kavu, pripremu ručka, poneku prebačenu rečenicu s prolaznikom ili susjedom, telefonski poziv prijateljice, da malo proćakulamo, informiranje o važnim događajima tog dana u svijetu, hoće li kiša, nešto se ne osjećam dobro, večerati ili ne, otvoriti noću prozor do ceste ili do dvorišta … Ali, kad svitanje počne s rakijom od breskve koja se prelila iz Vrlike, prva se zraka sunca pojavi sa smokvom dolutalom iz Pirovca, prozor se otvara s kavom dolepršalom iz Beograda, a vrata s rahatlokumom što je dokasao iz Sarajeva, e, to je dan koji obećava. Jedan od onih sanjanih.

Istinabog, bez rođendanske torte. Ionako se nitko na kugli zemaljskoj neće sjetiti da sam nekoga od tristotinešezdesetipet dana i ja morala biti rođena iz majke. Odgovara mi da je tako, osjećam se nekako posebno, kao da, zapravo, i nisam rođena. Pa se ponadam da za mene još ima šanse u nekom novom vremenu. 

Dobro mi čini ta nenormalna situacija, mene nerođene, baš uživam, kadli, stiže ipak jedan poklon za mene. Salaukovina. Mirnoća se odjednom pretvara u kovitlac prašine ispunjen kapljicama rijeke, otežao od komadića raspršenog ledenjaka. Divota! Eto mi odjednom Sahare, Amazone i Antarktika. Moje Afrike, Tupian Indijanaca i zaprege haskija.

U takvom danu ne razmišljam kako bi mi tùča mogla do kraja razlupati već načete prozore i krov koji prokišnjava. Nije to običan dan i ne mogu se dogoditi očekivane pojave. Nego, odijevam na brzinu, na golcato tijelo, haljinu od svile, obuvam štikle od kože pitona, a kosu pokrivam ljetnim panama šeširom. I izlazim van. Na Montmartre, na dokove Pireja, na kanal Gribojedova, na Rialto most, na obalu Dnjepra, u crvenu četvrt Amsterdama, u uvalu Protarasa što je vidim s prozora.

Kad se našetah po bijelom svijetu, doplivah nazad, misleći kako je za danas dosta ljepote. Ali, podsjetih se, to je dan iz snova. A tek je podne. Šantelije zore, kruške omekšavaju, brajda se zaplavljuje, a omara crveni od paradajza. U tu mrtvu prirodu neće danas doprijeti reski telefonski zvuk ili podatak o broju poginulih u prijateljskom pomaganju bombardiranjem. To mogu spriječiti. Daljnje uljepšavanje dana ne mogu.

Baš kad zamijenih svilenu haljinu za polupoparanu trenirku, odjednom poče naglo zatopljavati. Valjda se Sahari dopalo u našoj kasabi i u mom sokaku. Bliži se stupnju četrdesetom. Sva sam sretna. Ekstremno vruće, ja ekstremno raspoložena. Učas napravih more uz pomoć Solane Pag, rivu ispunih lavandom sa Hvara i oleanderom iz Šibenika, a u miris dodah lovor iz Benkovca. U takvom dvorcu iz hiljaduijedne noći Šeherezada poželje slaninu, sir i kapulu, sve utopljeno u ulje od ruže iz Zaječara.

Ekstremne želje su mi se uvijek ostvarivale. I tako se okupah i najedoh kao ni u jednom običnom, svakodnevnom danu. Poželjeh se osušiti i osunčati na grani ocvalog jorgovana što mi kroz prozor ulazi u sobu. Ali, na prozoru nađoh neke darove, ma nemaju veze s rođendanom, više s godišnjim dobom. Stvorili se dok sam se kupala u samopripremljenom moru. Sva razigrana, sad obuh plesne cipelice i suknju u puni krug, da pokaže svu raskoš plesa. Ali, nisam stigla zahvaliti na daru. Kad sam primijetila da je uz njega napisana i čestitka, sve se odjednom zamrači, digla ona pustinja oluju, temperatura otklizala na minus dvadeset. A tek je predvečer. I ja opet uživam. Ekstremna u ekstremnom.

Večer provodim sjedeći na podu. Sećija mi je previsoka. Koristim je samo kad imam goste. Sretna što mi od majke ostade prelijepih ručnih radova kojima mogu prekriti sećiju, tako da izgleda kao iz spomenute bajke. A ja onda, dozivajući baruna Minhauzena, želim još i više. I to dobijem, sa sokaka, kroz komentar koji me zabija u crnu zemlju.

Ali, ne vrijedi, poletjeh na čarobnom tepihu kao Abrakadabra. Laćam se Pelikan nalivpera. Zakreketaše izumrle žabe, srna mi sjeda u krilo, žalosna vrba izrasta iz asfalta, konjska balega se rasprostire po avliji, a zukva buja nasred sobe. Rasuše se ohridski biseri po meni ranjenoj i rane zacijeliše.

Možda je ovo bio moj posljednji ekstremni dan. Nikad ne znam što je i kada posljednje, samo sada i zauvijek. Prizivam još poneki nemogući dan, s ekstremnim temperaturama, svejedno u plusu ili minusu, s događajima izvan svakog zdravog razuma.

О, kako sam teško živjela i preživljavala dane i noći dok nisam shvatila igru ekstrema sa mnom. Sada želim da igra traje vječno, jer to je moje vrijeme. Tek tada postajem ja, čudna i nenormalna, ona prava, još gora od toga. Neodjevena i neumivena. Umišljena. Tiha. Varljiva žena. Zmija naočarka. Dovoljna sama sebi. Tad sam najopasnija. Nije mi ravan ni najekstremniji dan.

Bacih tek ubranu šanteliju u visinu, nisam joj odredila smjer, odavno sam naučila da želje same sebi traže putokaze.

Javiše mi da je upala u Dnjepar.

Želja mi je ispunjena.

 

11. 11. 2011.