Suradnica i prijatelj SBPeriskopa, Jagoda Kljaić, objavila je novu knjigu. Riječ je o kratkim pričama, meditativnoj prozi i misaonim impresijama zapisivanima od 2011. do 2019. godine, pod naslovom Priče iz dima i uz motto-misao Stéphana Mallarméa: Svijet postoji da bi postao knjiga.

Izdavač zbirke je Kultura vrijednosti iz Siska, a urednik Đuro Tadić piše: Priče Jagode Kljaić podsjećaju na poeziju poljske nobelovke Wislawe Szymborske: od najjednostavnijih predmeta, kao što je džezva, do najjednostavnijih radnji, kao što je stavljanje veša na sušenje, Jagoda ispisuje samu suštinu života u svoj njegovoj slojevitosti. 

SBPeriskop će subotom, do kraja godine, objavljivati priče iz ove Jagodine zbirke.

_________________________________

Sve je njeno u pedesetak komada raznih oblika koje ovog prelijepog kasnoljetnog jutra slaže na štrik u dvorištu, dok joj rosa vlaži noge u ljetnim natikačama, prije jutarnje kave, a kad svi njeni još spavaju u svoje tri sobe. Nada se da će završiti prije njihovog buđenja, kako bi im uspjela pripremiti đus i skuhati jaču tursku kavu za njih dvoje.

        Sinoć, kad je sortirala dvije hrpe za mašinu, nije slagala ni sa kakvom namjerom, samo vodeći računa što sa čim ide po boji i vrsti materijala. Noćno pranje, struja je duplo jeftinija, oni su se malo bunili, opet će čuti kad centrifugira, možda se jedno od njih i prepadne počne li mašina skakati kod završnog procesa, kad je veš već lakši pa se stroj nekad hoće klizati po pločicama u kupaonici. Daju joj do znanja da im pokvari san kad pere veš noću, ona dometne neka izračunaju kolika je mjesečna ušteda, pa kad shvate da imaju za pizzu, zašute, do sljedeće istovjetne situacije.

        Petkom navečer obično ima dobrih filmova na televiziji, ona ostaje sama gledati, poluprespavati jedan po jedan film, kako bi izvadila jednu turu opranog veša, obično prvo pere bijeli, s iskuhavanjem, duže traje i lakše će polubudna ili već uspavana dočekati kraj prve ture, da bi odmah ubacila drugu vrstu i pokušala prije kraja poslijeponoćnog filma dočekati završetak ponovljenog procesa, pa da mirno legne oko jedan, pola dva. Kad njeni krenu na noćno piškenje veš-mašina će se već hladiti i oni će provesti jednu ugodnu i tihu noć. A baš je sinoć imala potrebu leći već u osam, još za sunca, umorna je, neispavana, hvata je alergija, cvjeta ambrozija.

        Taman kad se željela okrenuti na drugu stranu, podmetnuti lijevu ruku pod glavu i nastaviti, ipak je malo otvorila kapke i vidjela da se razdanilo. Veš čeka, prvi je na redu, tiho izlazi iz spavaće sobe koja je to sve manje, sretna je da bilo gdje odspava dva-tri sata u komadu, sve je češće na trosjedu u dnevnom, navlači šlafrok preko spavaćice, veš je odmah noćas složila u dva plastična škafića, iznosi jedan, odmah se vraća po drugi, neka joj je sve pri ruci, štipaljke su na štriku, mogla je izaći i gola ili samo u spavaćici, nigdje se ništa ne pomiče i ne čuje, samo poneki zvuk automobila na cesti tamo preko mosta. Mačka je negdje vrlo blizu, preskačući, srušila neku letvicu, daščicu, cjepanicu, što li.

        Polako stere najprije bijeli veš, šîri veće komade, posteljinu, pa peškire, pa potkošulje i gaće. I baš danas, između zore i jutra, svakom će komadu ponešto …

        Damastna posteljina je još njena studentska, nikako se ne stanjuje, kamoli da bi se gdjegdje prodrla, kako je tako izdržljiva, od čega je satkana, koliko okretanja je, onako razastrta na raznim posteljama, preturila preko i ispod sebe, koliko je suza, zbog nepoloženog ispita, njegovog nedolaska na spoj, ružne riječi od prijateljice, raskida s dečkom, zabrane izlazaka s društvom, popila jastučnica. Kako je plahta podnijela njihova uzavrela tijela u učestalim vratolomijama i višesatnom nemiru, a o svemu šuti u svojoj čvrstoj bjelini. Nije pokazivala znakove potrebe za povjeravanjem čak ni kad je, nakon višednevnog odsustva, na njoj tražila tragove moguće, predvidljive nevjere.

Da li se u tebe, koja si samo moja, umotavala neka druga žena? 

Ručnika ima odasvud, kupljenih u robnim kućama na sniženjima, na kilograme, odnekud donesenih kao suvenir, češće kupljen, ali pokatkad i ukraden iz kakvog luksuznog hotela, što je obično uračunato u cijenu spavanja i švedskog stola za doručak, kad je najmanje gladna. Poklanjali su im peškire kad su se vjenčali i skućavali, ima tako serija od po tri ili pet istih motiva, samo u različitim bojama, te najviše voli, za svaki komplet zna od koga su dobili i njih uvijek vješa jedan do drugoga, doživljava ih kao priču o djeliću svog života. I ovo subotnje jutro zna da će jako teško podnijeti kad se na jednom od njih pojave znakovi prodrtosti.

Odmah ću te rasparati i spremiti tvoje krpice kao najdražu uspomenu, možda najveću složiti učetvrt kraj muzičke kutije. 

Na suprotnoj strani štrika počinje s njegovim potkošuljama. Ni jedna nema etiketu na poleđini, iza vrata, jer mu smeta, žulja ga i grebe, pažljivo je odstranjuje, nije joj se, u početku braka, jednom dogodilo da je zabila škarice preduboko pa zahvatila pamučnu nit i kod svakog pranja čekala da očica pođe prema dolje, što se vrlo brzo i događalo. Nikad nije savladala umijeće uklanjanja etikete škarama tako precizno da se paperjasti ostaci ne osjete na njegovoj koži, a da tkanje ostane nedirnuto. Više puta je pomislila da piše proizvođaču o tom problemu i da tekstilni tehnolozi nađu neko rješenje za moderne muškarce koji od svega postaju nervozni, te tako pomognu ženama. Otac nikad nije prigovarao zbog etikete, naprotiv, sa zadovoljstvom bi je uvijek pogledao prije navlačenja majice, po boji  i vidljivosti slova znao je koliko će još pranja i nošenja izdržati. Etiketa na potkošulji u njegovo je vrijeme bila statusni simbol, pokazivala je da je proizvođač onaj najbolji u zemlji, jest najskuplja, ali je i najkvalitetnija.

        Voli miris tijela i znoja uvučen u potkošulje, danas muževog, kao što je, kao djevojčica, voljela očev. Nikad mu nije priznavala da danima nije oprala njegovu nošenu potkošulju, onda kad je izbivao na službenim putovanjima, nego je spavala s njom pored lica, samo zbog mirisa. Znala je da je čekaju nepoznati mirisi kad se vrati, ni jedan joj se nikad nije sviđao, potkošulje su joj prosto smrdjele po hotelskim sobama i kupaonicama. I gledala je da ih odmah, istu noć, pere, samo da su što kraće strani mirisi oko nje, da se ni u što ne uvuku, to bi poremetilo njen život.

Bolje da ne znam gdje ste sve i čijim rukama milovane, nježno ili grubo skidane, je li neka dobacila: vidim da si osjetljiv, smeta ti etiketa … 

Misli joj istovremeno prelaze na popelin košulje, ali njih nije noćas prala, one su obično srijedom na četvrtak, ne želi o njima misliti vikendom i nedjeljno poslijepodne provoditi u pari pegle i nervozi zbog prepeglanog nabora koji često stvara novi na drugoj strani prednjice.

        Hrpu gaćica će na unutrašnji štrik, onaj koji je vidljiv samo iz kuće, ima svoje mišljenje o ženama koje vješaju donje rublje tako da je vidljivo sa ceste svakom prolazniku, misli da su glupe, ograničene, primitivne, osim ako su slobodne, pa pokazuju, umjesto direktnog poziva. Pere ih sve zajedno, od njih četvero, pamučne su, od onog kvalitetnog pamuka koji se smije iskuhavati, majka ju je tako naučila i nikako da se privikne na ove sintetičke ili kvazipamučne koje se samo properu. Sama sebi komplicira život, ali ni to neće vječno trajati. Kćer već ponekad odmah navečer na svoje naspe malo praška, izapere, točno zna što radi dok je u kupatilu, prati njeno zadržavanje, jasno joj je da, kao dvanaestogodišnjakinja, ne želi da joj majka viri u gaćice koje je netom skinula. Miri se sa činjenicom da po njenim gaćicama neće znati kad su se prvi spermatozoidi rasuli po djevojčinim bedrima, ali nekako nije zabrinuta, sigurna da će prepoznati prema drugim znakovima.

Ne možete me prevariti, osim da ne želim vidjeti i znati. 

On uzima kako kad koje, valjda zavisno od raspoloženja tog jutra, kad je nervozniji onda će bokserice, mirniji li je i sigurniji posegnut će u ladicu za bijelim slipericama, njima ne skida etiketu, nije na osjetljivom mjestu, možda mu se i samom sviđa, onda kad mora sjesti na zahodsku školjku, baciti pogled na taj komadić ni tkanine ni papira ni plastike, od čega li samo prave te etikete kad se nikad ne raspadnu, kao da mu godi, kao ono ocu s etiketama na potkošuljama, shvatiti da može sebi priuštiti najkvalitetnije i najskuplje.

Tvoju etiketu sumnjam da neka pogleda, kad dođe do gaća one postaju nezanimljive. Jesu li muškarci svjesni da je u avanturi najmanje važno kakve gaće imaju na sebi? Valjda jesu!

 Nakon što je rasporedila bijeli veš na lijevoj strani dvorišta, preseljava s drugim škafićem na desnu stranu, zadržavši pogled na prekrasnoj rundeli između dvije strane, sa rascvjetanim „lijepim dečkima“ i cinijama, ugodno šarenilo, samo pet-šest boja, daje snagu i kao da je vuče na plač, ta ljepota koja će se ubrzo sasušiti a sad tako malo vremena odvaja za uživanje u njoj. I na toj strani je štrik za veš u dva niza, samo nije špagasti konopac nego plastificirana žica. Ona je rezervirana za šareni veš, majice, bluze, pulovere, bokserice, čarape. Majice i bluze uvijek izvrne na unutrašnju stranu, da im sunce ne prži boju, na žicu ponekad stavi i aufinger kako bi se bolji komad odjeće što manje objesio i izvjesio, da se, možda, neće morati ni peglati.

        Manje je sentimentalna prema tim komadima odjeće, valjda zato što nisu intimni, vidljivi su svakom oku koje se usmjeri prema njenom sinu, kćeri i suprugu. Ponekad dođu ljutiti kući, svi troje podjednako tašti, samodopadni i samozaljubljeni, jer se dogodi da u gradu na ulici, na sastanku, u školi, u kafiću, naiđu na istovjetnu majicu ili pulover, što ih razbjesni, nikad više da im ni jedan komad nisam kupila u našem gradu, kao da mi prijete.

Nikad mu nisam priznala kako sam podmuklo uživala u njegovom pritajenom bijesu, samo sam ja primjećivala trzaje na desnoj strani lica, kad smo se u jedno predvečerje sreli s poznanicima, a njih dvojica u jednakim sportskim majicama, s istim logom, čak prijatelju bolje stoji, primijetila sam, jači je, krupniji, nabildan, uspravnog držanja. Čim smo napravili pet koraka nakon što smo se razdvojili u slučajnom, usputnom susretu, rekao je da majicu mogu dati rođakovom sinu koji živi u selu. 

Sve koje jutros vješa su kratkih rukava, pamučne, viskozne ili kvalitetne mješavine, s njih ne skida etikete, nekako bi im to umanjilo važnost i vrijednost. Uživa dok ih pažljivo razastire pazeći na boje, slažući na žici paletu, najprije jednobojne po nijansama, onda one s jedva vidljivim uzorkom, pa na kraju prugaste, kockaste, sa šarama, strogo vodeći računa da su muške majice na najvidljivijem mjestu, rekla joj je kćer jednom: zašto su moje majice uvijek s nutarnje strane, jesu li ružnije od njihovih. Nisu, ali njeni muškarci su njeni muškarci. Naslijedila je to iz roditeljskog doma.

Tebe najviše volim u ovoj krokodilki sa žuto-teget širokim štrafama. 

Ako je muškarac odjeven u boje, to je njena najdraža kombinacija.

Primijeti li ikoja djevojka najprije ovu tamno zelenu benetonku da bi joj pogled tek onda obuhvatio tog četrnaestogodišnjeg skladno građenog ni dječaka ni mladića. 

Pita se, poluglasno, ta nitko je neće čuti, zašto mala najviše voli bijele i crne majice, valjda neki popularni trend među mlađarijom, ni jedna od tih boja ne ide uz njenu svijetlu put, uvijek joj kupuje žive boje, šareno, s uzorkom, nastojeći da su ove njoj najdraže što rjeđe čiste, kad priupita gdje joj je ona bijela. Djevojačke grudi se naziru, još ne treba grudnjak, ali primjećuje da u uskim majicama nekako češće pridiže ruke prema gornjem dijelu tijela, neće to dugo trajati, baš joj je kupila nekoliko širih ljetnih bluzica, marke s kojima ju je privoljela da ih nosi.

Kako će samo brzo, prebrzo, prerasti ove bluzice i majice koje sad rasprostirem, možda im je to zadnje pranje, do drugog ljeta moja će djevojčica birati drugačiju garderobu.

Bokserice su sve odreda kockaste, u raznim nijansama i tonovima, ni jedne jednobojne, drago joj je što njih dvojica razgovaraju, pa se dječak opredjeljuje za šire gaće, razumije njihovu važnost za pokretljivost spermatozoida, sad ne razmišlja o bolestima testisa, ali je dobro da stvara zdraviju naviku.

Raduje me promjena na njegovim gaćama, ona koju osjetim kad ih samo uzmem u ruke, nakon što ih dječak spusti u pletenu košaru za prljavi veš, iz koje izlaze tako različiti mirisi da se često pitam jesu li oni, njih troje, zaista moji, tako različiti i tako svoji. I čiji će biti jednog dana, ovih dvoje mladih, i kako će to moje vrijeme brzo proći i kako ću za koju godinu biti možda žalosna zbog toga, nezadovoljna s njihovim izborom, tko zna kakve će navike donijeti onaj drugi, hoće li se moći spojiti jedna navika s onom drugom, drugačijom. 

Sigurnim i čvrstim pokretima žena – majka i supruga, razastire suncu mirisne komade svoga života. Svaki, kad ga pričvrsti štipaljkama, nježno poravna, pomiluje, najradije bi ga poljubila da ne strahuje kako će je netko kroz pritvoreni prozor ipak vidjeti. Pomisliti da s njom nešto nije u redu, sigurno kakav problem u porodici, tko zna zbog čega je tužna, posvađali su se, možda on ima ljubavnicu, ili je sin zglajzao, ili kćer došla sinoć kući pijana, zašto bi inače ljubila njihove obješene mokre majice, ma bit će da je netko teško bolestan, to najviše liči na veliku žalost.

        Razastrtî veš na četiri štrika ljubav je koja joj tjera suze na oči. Neispavana, nogu mokrih od rose, još ga jednom obuhvati pogledom i tiho ulazi u kuću u kojoj se ne čuje ni šum ni pokret. Sjeda pored prozora s koga vidi veš i rundelu cvijeća i čeka prvo kašljucanje, vrpoljenje prije ustajanja, zna da je to on, njih dvoje je na katu, oni se drugačije čuju kad se bude u subotnje jutro, kreće pristaviti džezvu, dok on ode na zahod i opere ruke, zube ne pere prije kave, kaže da mu onda kava ima lošiji okus, i to je u pravu.

        Samo je u jednom trenu, tamo u drugom, velikom dvorištu, pomislila:

Kad bi me svâko od njih poljubilo za svaki oprani im komad koji će odjenuti, više ne bih ni postojala, rastopila bih se od tolikih poljubaca.