Najnovije zaoštravanje između Beograda i Zagreba lako bi moglo biti dio stare sheme po kojoj se srpska i hrvatska desnica ispomažu uoči izbora. Ali slika je u međuvremenu proširena: u zaoštravanju sada sudjeluje i ljevica, za što je primjer Milanović, a još prije Dodik
Kvragu, moramo li još i to gledati?! Nakon što je uhapšen navodni hrvatski špijun u Beogradu, počeo je mali, regionalni srpsko-hrvatski hladni rat, ali na način s kojim se sprda mjuzikl ‘Jalta, Jalta’. Čak je i ne osobito nadareni Zoran Milanović ovaj put duhovito reagirao (Jesu li uhapsili čovjeka jer je htio popaliti recept za pljeskavicu?), a slično se moglo pročitati na društvenim mrežama i u samoj Srbiji (Je li špijunirao kako su nam rodile maline?). Naravno, ‘Jalta, Jalta’ ne bi bila smiješna da je izmislila nešto što se nije dogodilo, upravo obratno, izmislila je ‘zelenu livadu’ na Antartiku da se naruga nečemu što se zaista dogodilo. Tako je i sada. Kao kišobran napeta priča o hrvatskom špijunu u Beogradu jeste prozirna izmišljotina, ali proizašla je iz džepnog hladnog rata između Zagreba i Beograda koji zbilja traje, a stručnjaci za ovo područje upozoravaju i na moguće nove burleskne zaplete. Ali i na rasplet koji bi, upozoravaju i neki trezveniji političari, mogao skliznuti iz sfere traljavo komičnog u nešto ozbiljno, možda i dramatično. Ovome odmah treba dodati da se to dogodilo ne zbog nekog neočekivanog spleta okolnosti, nego po više puta viđenom i predvidivom scenariju. Prilično je, naime, vjerojatno da vlasti u Beogradu ovom izmaštanom špijunskom aferom pušu u jedra HDZ-u na skorim parlamentarnim izborima u Hrvatskoj.
To proizlazi iz aksioma da su se nacionalisti i reformirani nacionalisti s dviju strana Dunava uvijek najbolje razumjeli. Odatle, uostalom, sve one teze o dogovorenim ratovima devedesetih. Ali ponekad je to dovodilo i do toga da su nekadašnje stranke rata postajale produktivni zagovornici i kreatori mira i međunacionalnog popuštanja. Naprosto, u njihov patriotizam se nije sumnjalo i mogli su s više rizika ulaziti u skliske dogovore i aranžmane sa suparnicima i nekadašnjim arhineprijateljima. To je posebno vrijedilo za Ivu Sanadera, koji je prvi afirmirao ovakvo pozitivno političko presvlačenje, a danas vrijedi u nekoj, ipak znatno manjoj mjeri, i za Aleksandra Vučića. No to je samo prvi dio priče, postoji i nastavak.
Spomenuti aksiom dobio je i jedan dodatak koji je ispisao Zoran Milanović i još ga više učvrstio. On je iz straha da ne bude optužen za manjak patriotizma otišao posljednjih mjeseci toliko udesno da je ne samo sebe nego i cijeli SDP izložio sumnji da, protivno izvornoj ljevičarskoj vokaciji, destabiliziraju odnose u regiji. Ne želim Milanovića uspoređivati s Miloradom Dodikom, jer ovaj je danas bez sumnje glavni podrivač stabilnosti među nekadašnjim bratskim republikama, iako ni nekolicina njegovih konkurenata iz Bosne i Hercegovine i šire nije nimalo loša. Ali baš je Dodik premijerno prešao put od predanog socijaldemokrata, tako mu se i danas zove stranka, mirotvorca i Karadžićevog ljutog protivnika do ostrašćenog nacionalista. Tako je i ljevica, ili ono što se tako nominalno zove, ušla u kolo ex-jugoslavenskih etničkih i međudržavnih podjela i razdora, što će reći da ono što je devedesetih ulazilo samo u opis desnice danas karakterizira i nju. I to je neizbježnom logikom zbrojenih uzročnika dovelo do sadašnjeg stanja.
Situacija u ex-yu regiji ili, po novohrvatskom, u ‘susjedstvu’, gora je nego ikada, ne računajući godine ratovanja, toliko gora da se ni ovo posljednje više ne isključuje. Doduše, novo ratovanje čini se neizvedivim, nema se jednostavno čime, ratovi devedesetih vođeni su obilnom vojnom i financijskom akumulacijom preostalom iz Jugoslavije, što je bila zadnja cinična osveta jugoslavenske federacije separatistima koji su je rastrgali. Osim toga, sve ex-jugoslavenske države vezane su debelom užadi za Zapad, ne računajući donekle Srbiju i Republiku Srpsku, koje laviraju na razdjelnici evroatlantskih i ruskih interesa. A saveznici, pa ni polusaveznici, u principu ne ratuju međusobno. Ali zapadna prisutnost sada je bitno manja nego u doba kreiranja poslijeratne slike regije, a u ispražnjeni prostor sve invazivnije ulaze Rusija i zemlje islamskog svijeta, najviše Turska.
U neku ruku dakle stvarno se ponavlja ozbiljnije, dramatsko jezgro mjuzikla ‘Jalta, Jalta’, čak se ni naslov ne mora puno mijenjati. Treba samo ‘J’ pretvoriti u ‘B’ i dobivamo posve prikladno ‘Balta, Balta’. Jasno, Balkan se ne bi dalo mrviti trozupcem globalnih svjetskih interesa da ga čine stabilne, prosperitetne i samosvjesne države. Ali ne čine ga, naprotiv, riječ je u pravilu o neuspješnim i slabim zemljama, koje usto dodatno slabe jedna drugu. Kada recimo Milorad Dodik prkosi Sarajevu, kao sada s ovim referendumom kojim uvodi preddejtonski ‘rođendan’ RS-a, on ga gura u krilo Ankare. Ali time i sebe dodatno gura pod skute Moskve, pa praveći od Sarajeva pijuna globalnih islamskih, sunitskih interesa, pravi i od sebe pijuna ruskih interesa. Isto vrijedi i za Milanovića. Kada on preko razumne mjere demonizira Vučića da nije skinuo četničku šubaru – na što mu ovaj jednako (ne)utemeljeno uzvraća da stavlja ustašku – on ga dodatno gura među pijune Moskve. Ali time i samoga sebe u pijune Washingtona i Bruxellesa. To je naprosto elementarna logika stvari i nju se ne može promijeniti predizbornom samohvalom šefa SDP-a da on nije niti će ikada biti ‘briselski ćato’. O, itekako jeste.
Kada su odnosi Hrvatske i Srbije loši kao sada, to je dovoljno da uzburka i zamuti stanje u cijeloj regiji. Ipak, situacija ostaje podnošljiva ako se tenzije ne prenesu na BiH i ako se ne obnove stare teritorijalne i političke pretenzije. A danas baš to gledamo. Spomenuti Dodikov referendum – koji prvi put nije spriječio Aleksandar Vučić – poklopio se s ponovnim otvorenim zazivanjem Herceg-Bosne. To ovaj put zagovaraju i tvrđa (Dragan Čović) i mekša struja (Božo Ljubić) hercegovačkih Hrvata. Slična homogenizacija dogodila se i u Banjaluci, a kako dvije strane pokazuju uobičajeno razumijevanje jedna za drugu, jedva da je moguće izbjeći pomisao da je ovo sinkronizirano. Ili čak u tančine dogovoreno. U Beogradu, rekosmo, nisu spriječili srpski referendum, iako su ga barem na riječima odbili podržati, a u Zagrebu se nije dogodilo ni toliko. Andrej Plenković je na uskrsnuće ideje Herceg-Bosne reagirao beživotnom frazom koja niti smrdi niti miriše, a s Milanovićem je još gore. On je tome praktički otvoreno dao legitimitet onom zlosretnom izjavom pred ratnim veteranima da ako Republika Srpska ode iz BiH, Zagreb neće dopustiti da tamošnji Hrvati ostanu sami s Bošnjacima.
Ovo ne znači da će se ispuniti mokri snovi dijela hrvatske desnice da bi Milanović, ustreba li, poslao vojsku u Hercegovinu, a ne bi, kao HDZ, išao pitati Amerikance što da rade. Kao što ne znači da će sve češće spominjanje rata u regiji rezultirati time da će njega stvarno biti. Ali definitivno znači da zemlje nastale raspadom Jugoslavije nisu u stanju zbog svoje okamenjene nacionalističke prirode i strukture stvarati mir, jer su im mentalno bliskiji i draži nedovršeni ratovi. I tako će ostati bogzna dokad.
Kvragu, moramo li još i to gledati?! Nakon što je uhapšen navodni hrvatski špijun u Beogradu, počeo je mali, regionalni srpsko-hrvatski hladni rat, ali na način s kojim se sprda mjuzikl ‘Jalta, Jalta’. Čak je i ne osobito nadareni Zoran Milanović ovaj put duhovito reagirao (Jesu li uhapsili čovjeka jer je htio popaliti recept za pljeskavicu?), a slično se moglo pročitati na društvenim mrežama i u samoj Srbiji (Je li špijunirao kako su nam rodile maline?). Naravno, ‘Jalta, Jalta’ ne bi bila smiješna da je izmislila nešto što se nije dogodilo, upravo obratno, izmislila je ‘zelenu livadu’ na Antartiku da se naruga nečemu što se zaista dogodilo. Tako je i sada. Kao kišobran napeta priča o hrvatskom špijunu u Beogradu jeste prozirna izmišljotina, ali proizašla je iz džepnog hladnog rata između Zagreba i Beograda koji zbilja traje, a stručnjaci za ovo područje upozoravaju i na moguće nove burleskne zaplete. Ali i na rasplet koji bi, upozoravaju i neki trezveniji političari, mogao skliznuti iz sfere traljavo komičnog u nešto ozbiljno, možda i dramatično. Ovome odmah treba dodati da se to dogodilo ne zbog nekog neočekivanog spleta okolnosti, nego po više puta viđenom i predvidivom scenariju. Prilično je, naime, vjerojatno da vlasti u Beogradu ovom izmaštanom špijunskom aferom pušu u jedra HDZ-u na skorim parlamentarnim izborima u Hrvatskoj.
To proizlazi iz aksioma da su se nacionalisti i reformirani nacionalisti s dviju strana Dunava uvijek najbolje razumjeli. Odatle, uostalom, sve one teze o dogovorenim ratovima devedesetih. Ali ponekad je to dovodilo i do toga da su nekadašnje stranke rata postajale produktivni zagovornici i kreatori mira i međunacionalnog popuštanja. Naprosto, u njihov patriotizam se nije sumnjalo i mogli su s više rizika ulaziti u skliske dogovore i aranžmane sa suparnicima i nekadašnjim arhineprijateljima. To je posebno vrijedilo za Ivu Sanadera, koji je prvi afirmirao ovakvo pozitivno političko presvlačenje, a danas vrijedi u nekoj, ipak znatno manjoj mjeri, i za Aleksandra Vučića. No to je samo prvi dio priče, postoji i nastavak.
Spomenuti aksiom dobio je i jedan dodatak koji je ispisao Zoran Milanović i još ga više učvrstio. On je iz straha da ne bude optužen za manjak patriotizma otišao posljednjih mjeseci toliko udesno da je ne samo sebe nego i cijeli SDP izložio sumnji da, protivno izvornoj ljevičarskoj vokaciji, destabiliziraju odnose u regiji. Ne želim Milanovića uspoređivati s Miloradom Dodikom, jer ovaj je danas bez sumnje glavni podrivač stabilnosti među nekadašnjim bratskim republikama, iako ni nekolicina njegovih konkurenata iz Bosne i Hercegovine i šire nije nimalo loša. Ali baš je Dodik premijerno prešao put od predanog socijaldemokrata, tako mu se i danas zove stranka, mirotvorca i Karadžićevog ljutog protivnika do ostrašćenog nacionalista. Tako je i ljevica, ili ono što se tako nominalno zove, ušla u kolo ex-jugoslavenskih etničkih i međudržavnih podjela i razdora, što će reći da ono što je devedesetih ulazilo samo u opis desnice danas karakterizira i nju. I to je neizbježnom logikom zbrojenih uzročnika dovelo do sadašnjeg stanja.
Situacija u ex-yu regiji ili, po novohrvatskom, u ‘susjedstvu’, gora je nego ikada, ne računajući godine ratovanja, toliko gora da se ni ovo posljednje više ne isključuje. Doduše, novo ratovanje čini se neizvedivim, nema se jednostavno čime, ratovi devedesetih vođeni su obilnom vojnom i financijskom akumulacijom preostalom iz Jugoslavije, što je bila zadnja cinična osveta jugoslavenske federacije separatistima koji su je rastrgali. Osim toga, sve ex-jugoslavenske države vezane su debelom užadi za Zapad, ne računajući donekle Srbiju i Republiku Srpsku, koje laviraju na razdjelnici evroatlantskih i ruskih interesa. A saveznici, pa ni polusaveznici, u principu ne ratuju međusobno. Ali zapadna prisutnost sada je bitno manja nego u doba kreiranja poslijeratne slike regije, a u ispražnjeni prostor sve invazivnije ulaze Rusija i zemlje islamskog svijeta, najviše Turska.
U neku ruku dakle stvarno se ponavlja ozbiljnije, dramatsko jezgro mjuzikla ‘Jalta, Jalta’, čak se ni naslov ne mora puno mijenjati. Treba samo ‘J’ pretvoriti u ‘B’ i dobivamo posve prikladno ‘Balta, Balta’. Jasno, Balkan se ne bi dalo mrviti trozupcem globalnih svjetskih interesa da ga čine stabilne, prosperitetne i samosvjesne države. Ali ne čine ga, naprotiv, riječ je u pravilu o neuspješnim i slabim zemljama, koje usto dodatno slabe jedna drugu. Kada recimo Milorad Dodik prkosi Sarajevu, kao sada s ovim referendumom kojim uvodi preddejtonski ‘rođendan’ RS-a, on ga gura u krilo Ankare. Ali time i sebe dodatno gura pod skute Moskve, pa praveći od Sarajeva pijuna globalnih islamskih, sunitskih interesa, pravi i od sebe pijuna ruskih interesa. Isto vrijedi i za Milanovića. Kada on preko razumne mjere demonizira Vučića da nije skinuo četničku šubaru – na što mu ovaj jednako (ne)utemeljeno uzvraća da stavlja ustašku – on ga dodatno gura među pijune Moskve. Ali time i samoga sebe u pijune Washingtona i Bruxellesa. To je naprosto elementarna logika stvari i nju se ne može promijeniti predizbornom samohvalom šefa SDP-a da on nije niti će ikada biti ‘briselski ćato’. O, itekako jeste.
Kada su odnosi Hrvatske i Srbije loši kao sada, to je dovoljno da uzburka i zamuti stanje u cijeloj regiji. Ipak, situacija ostaje podnošljiva ako se tenzije ne prenesu na BiH i ako se ne obnove stare teritorijalne i političke pretenzije. A danas baš to gledamo. Spomenuti Dodikov referendum – koji prvi put nije spriječio Aleksandar Vučić – poklopio se s ponovnim otvorenim zazivanjem Herceg-Bosne. To ovaj put zagovaraju i tvrđa (Dragan Čović) i mekša struja (Božo Ljubić) hercegovačkih Hrvata. Slična homogenizacija dogodila se i u Banjaluci, a kako dvije strane pokazuju uobičajeno razumijevanje jedna za drugu, jedva da je moguće izbjeći pomisao da je ovo sinkronizirano. Ili čak u tančine dogovoreno. U Beogradu, rekosmo, nisu spriječili srpski referendum, iako su ga barem na riječima odbili podržati, a u Zagrebu se nije dogodilo ni toliko. Andrej Plenković je na uskrsnuće ideje Herceg-Bosne reagirao beživotnom frazom koja niti smrdi niti miriše, a s Milanovićem je još gore. On je tome praktički otvoreno dao legitimitet onom zlosretnom izjavom pred ratnim veteranima da ako Republika Srpska ode iz BiH, Zagreb neće dopustiti da tamošnji Hrvati ostanu sami s Bošnjacima.
Ovo ne znači da će se ispuniti mokri snovi dijela hrvatske desnice da bi Milanović, ustreba li, poslao vojsku u Hercegovinu, a ne bi, kao HDZ, išao pitati Amerikance što da rade. Kao što ne znači da će sve češće spominjanje rata u regiji rezultirati time da će njega stvarno biti. Ali definitivno znači da zemlje nastale raspadom Jugoslavije nisu u stanju zbog svoje okamenjene nacionalističke prirode i strukture stvarati mir, jer su im mentalno bliskiji i draži nedovršeni ratovi. I tako će ostati bogzna dokad.
