Oduvijek su postojala dva Prljava kazališta, ali ne u isto vrijeme. Ono prvo sačinjavala su petorica klinaca, koji nisu znali svirati. Nisu imali ni pjesme. Ali su imali stav i imali su već stvorenu legendu o sebi. U to vrijeme, godine 1979. i 1980, kada su u našim krajevima usporedo nastajali punk i novi val, kao daleki refleks i odjek nečega što je odavno već postojalo u Engleskoj, stav je, zapravo, bio najvažniji. A legenda je predstavljala svojevrsni certifikat o autentičnosti i zemljopisnom podrijetlu. Jedan od mojih cjeloživotnih drugova, naravno Sarajlija, živopisnih hercegovačko-podravskih korijena, u vrijeme je svojih selidbi bio odlučan da stekne dom u zagrebačkoj Dubravi. Pametan i načitan čovjek, advokat bez prevelikih ambicija u struci, htio je u Dubravu jer je jednom davno, prije već četrdeset i koju godinu, povjerovao u konstitutivnu legendu Prljavog kazališta. Srećom, imao je ženu solidnijeg uzemljenja, koja mu je objasnila neke stvari, pa su završili negdje u Trnju. Prethodno, nije ga navela da posumnja ni činjenica da postoje dva Prljava kazališta. Njega se ono drugo Kazalište naprosto nije ticalo.
Tri su temeljna benda jugoslavenskog punka: Pankrti, Parafi i Prljavo kazalište. Grega Tomc, Valter Kocijančić i Jasenko Houra. Pankrti su imali ideologiju, Parafi su bili dada i zenitizam. Prljavo kazalište imalo je stav i legendu. Recimo, pjesma “Sretno dijete” je poput scenarija za film talijanskog neorealizma: “Ja sam odrastao/ uz ratne filmove u boji/ uz česte tučnjave u školi/ uz narodne pjesme pune boli./// Ja sam stvarno sretno dijete/// Ja sam odrastao/ uz predivne vojne parade/ uz studentske demonstracije/ izgubio sam sliku iz legitimacije/// Ja sam stvarno sretno dijete” Jedini istinski storytelling našeg punka bio je Hourin. Pa je zanimljivo i zagonetno kako je kasnije izgubio taj dar pripovjedača.
Ili pjesma “Neki dječaci”, prva homoerotska stvar u povijesti ovdašnje pop kulture. Kasnijih godina će queer i homoerotika biti među nosivim motivima novoga vala, svi će imati poneku istospolnu ljubavnu pjesmu, ili barem stih, ali vrijedi upamtiti da je s Hourom započelo. I da je u vrijeme kada je napisao “Neke dječake” imao jedva osamnaest godina. Parola iz refrena: “Ja sam za slobodnu mušku ljubav” četrdeset i koju godinu kasnije zvuči i znači jednako kao tada. Riječi, rečenice i jezične fraze mijenjaju značenja u skladu s pjesmama, pripovijestima, usmenim predanjima ili velikim romanima koji ih preoblikuju. Neke su riječi, rečenice i fraze tvrdokornije i čvršće od drugih. Njima se bave ozbiljni pisci, umjetnici, aktivisti. S osamnaest Houra je djelovao vrlo ozbiljno.
Sljedeći album, godinu kasnije, donio je odustajanje od punka. Muzičari su pomalo već naučili svirati, Houra je otkrio ska ritam, taj jamajčanski proto-reggae, koji je bio velika sezonska moda u Engleskoj, ali i nova pogodna forma za pjesme pobune. I što je važno, ska je, kao i punk, pripadao istoj kontrakulturi studentskih klubova i omladinskih novina, časopisa i književnih magazina. Na albumu “Crno bijeli svijet” Houra je, prema unaprijed zadanim modelima epohe, napisao najbolje svoje pjesme. Recimo, minimalistička “Nedjeljom ujutro”: “Ovaj grad je tako prazan/ ovaj grad je tako tužan/ nedjeljom ujutro”. I to je sav tekst. Dobar, pametan i tačan. Kao i pjesma “Neki moji prijatelji”, koja je još jedan šlagvort za filmski scenarij, za roman. Houra je imao moć zapažanja, te sirov i rudimentaran lirski dar. Ali se od ostalih razlikovao po tome što je on doista bio s periferije. Šteta što je imao veće socijalne ambicije. To će ga koštati artističke uvjerljivosti.
To Prljavo kazalište očito je bilo sastavljeno od dječaka iz kvarta, koje je diskograf pojačao ponekim pravim muzičarem. A društvo iz kvarta uvijek je labilno, pa se tako najlabilnijim pokazao Davorin Bogović. Premda nije bio autor, on nije bio samo ni Hourin pjevač. On je bio njegovo pripovjedačko lice, on je bio njegova tragična pojava. Kroz njega Houra je mogao biti Houra. Ali nije njegov odlazak bio najveći problem “Heroja ulice”. Gore od toga bilo je što je Houra još jednom promijenio (glazbenu) ideologiju. Ovaj put na način koji nije bio prihvatljiv ni ostvariv, jer nije mijenjao ritam i melodiju, nego pogled na svijet, način pripovijedanja priče, ideju i ideologiju pjesme. “Heroj ulice” bio je, najblaže rečeno, inspiriran Springsteenom i naslovnom pjesmom s dvostrukog albuma “The River”, koji se nekoliko mjeseci ranije pojavio u licencnom Jugotonovom izdanju. Dobro odsviran, prozračnoga i čistog zvuka, produciran kod tada mondenog Tinija Varge, u njegovom švedskom studiju, album “Heroj ulice” objavljen je samo dvije godine nakon prvijenca, a zvučao je kao da se njihovi autori nikada nisu ni na ulici sreli. Jedan i drugi Jasenko Houra naprosto su bili različiti ljudi. Osim što su se razlikovali po glazbenom ukusu, pogledima na svijet i kulturama kojima su pripadali, ta dvojica Jasenka Houra razlikovali su se po načinu na koji su pisali pjesme. Tome je doprinosilo još nešto: dok su punk i ska eklektične, formalno jednostavne forme, unutar kojih se autorstvo zasniva na minimalnim pomacima unutar onoga što preuzmeš od svojih prethodnika, glavna matica autorskog rocka, kojoj pripada Springsteen, ne dopušta tu vrstu preuzimanja tuđih radova. Jedina konstanta ostao je grafički dizajn Mirka Ilića, od punkerske dekonstrukcije Roling Stonesa na omotnici prvog albuma, preko novovalne konvencije “Crno bijelog svijeta”, do zagrebačkog građanskog stripa s buketom za leđima na “Heroju ulice”, izmijenio se svijet. To je ujedno bio i posljednji album Prljavog kazališta čiju će omotnicu dizajnirati Mirko Ilić.
Na sljedećem albumu nakratko će se vratiti Davorin Bogović, ali to više neće biti važno, niti će drugom Jasenku Houri više trebati takav pjevač. Taj drugi Houra neće biti promatrač s gradske periferije, dobar promatrač s rudimentarnim lirskim darom. Njegov talent bit će u pronalaženju uzora i u vještom suobražavanju s njima. Nakon Springsteena u neka će se doba pojaviti U2: Houra će u njihovoj himničnosti i himnofiliji prepoznati nešto što bi se efektno moglo primijeniti na Hrvatsku. Pa je stigao rock za uredno starenje, a stigli su i narodnjaci, oni ravničarski panonski, s cilikom tambura i duhom bećarca. Jasenko Houra poslužio se istim estetskim, socijalnim, pa i političkim strategijama, kao Goran Bregović, i doista, već je prije kraja osamdesetih uzrastao u novovalnog i (dominantno) hrvatskog Bregovića. Pritom, povijesne će mu okolnosti, kao i Bregoviću, ići na ruku, pa je ono jedno efektno spominjanje “ruže hrvatske” u pjesmi o majci, pisanoj po matrici U2 himne, zahvaljujući ubrzanom primicanju rata doista uzdignuto do himne. Slijedi udaranje petama, “evo sve za Hrvatsku”, te obilje tamburašenja, što će sve skupa Jasenka Houru učiniti lokalno uspješnijim nešto što je Bregović to u socijalnom smislu ikad bio. On postaje dijelom, na žalost, nikad formalizirane društveno-političke i kulturne elite, koji svojim nastupima, pjesmama, skladbama, načinom na koji drži gitaru i načinom na koji podiže ruke, formulira neku stvarnu hrvatsku kulturnu politiku. To mu je, primijetit će netko lakomislen, omogućeno ratom i nacionalnom revolucijom. Kao što su rat i niz nacionalnih revolucija Goranu Bregoviću omogućili da postane velika europska zvijezda i da stvara ultimativnu sliku Balkana u očima Europe. I jednom i drugom trebalo je, čini mi se, socijalnog talenta i dobrog želuca. Jesu li sad sretni? Ne znam, ali dok ih gledam, čini mi se da bi Houra radije bio na Bregovićevom mjestu, a da bi Bregović radio bio na Hourinom. Obojici nedostaje cjelina slave.
Onaj prvi Jasenko Houra htio je biti trubadur iz Dubrave, i trudio se lice grada prikazati iz predgrađa. I danas, za rijetkih dana kada se u nedjelju zateknem sam na Jelačić placu, u sebi čujem: “Ovaj grad je tako prazan/ ovaj grad je tako tužan/ nedjeljom ujutro”. Osvojivši Hrvatsku i njezine simbolički najistaknutije topose, uključujući zastavu, grb, ordenje i svečana primanja, logično da je morao izgubiti Zagreb. U umjetnosti, da bi bio veličina, moraš biti lokalna veličina. Ni Houra ni Bregović nisu lokalne veličine. Jajo je nacionalna, Brega je internacionalna veličina. Bijelo dugme, međutim, nije mogao ponijeti u svijet, pa ga je ostavio tu, u čuvenoj našoj ropotarnici povijesti. Znate li uopće što je to ropotarnica?
Houra nije se na vrijeme odrekao Prljavog kazališta. Premda Hrvatska nije isto što i svijet, za Prljavo kazalište, čak ni ovakvo u kakvo ga je Houra pretvorio, nema mjesta među elitom kojoj on sam pripada. Ali on kao da ne zna što bi bez svog benda. Možda da napiše nacionalnu operu, simfoniju, oratorij? Za sve drugo je, na žalost, prekasno.
