Slučaj otmice hrvatskog državljanina Tomsilava Salopeka dokazuje kako nijedna zemlja na svijetu a pogotovo Hrvatska koja je uključena u anti-terorističkoj koaliciji, nije imuna na takve terorističke prijetnje. Zbog njegove globalne i asimetrične dimenzije i sve jače frekvencije u prostoru i vremenu, vjerski džihadistički terorizam se danas često tretira kao sigurnosni rizik ne samo moćnih transnacionalnih poduzeća i korporacija, vojno- sigurnosnih službi već kao i svojstveni društveni rizik ( a i djelomično kao internalizirani psihološki rizik u obliku latentnog straha i fobije) naše svakodnevnice i našeg društva, rizik i prijetnje koje poput prirodne ekološke i tehnološke katastrofe je teško ignorirati i izbjeći.
Medijska amplifikacija terorističkog fenomena i sigurnosni sindrom koji zahvaća sve zapadne zemlje značajno modificiraju individualne i kolektivne percepcije sveprisutne terorističke prijetnje na globalnoj razini , prijetnja prema kojoj su svi građani percipirani kao potencijalni neprijatelji, subverzivni elementi , situacija u kojoj nestaje klasična podjela između prijatelja i neprijatelja ( ono što Carl Schmitt naziva hostis /inimicus). Na djelu je transformacija društva u kojoj u Hobbesovo društvo u permanentnom građanskom ratu „Homo homini lupus“ koji zamjenjuje pra-kapitalističko doba Aristotelovskog Zoon politikona, u kojem prevladava generaliziranje konfliktulane sumnje koji opravdava uvođenje specijalnih i izvanrednih zakona i sigurnosnih normi. Terorizma je postao globalizirani smrtonosni virus, nepredvidljiv i sveprisutni rizik koji dovodi u pitanje dosadašnju društvenu percepciju i predočenje smrti. Naime s obzirom da suvremeno tehno-znanstveno društvo nastoji putem biomedicine progresivno evakuirati smrt iz društvene kulture i javne sfere, terorističke nasilje, sa šokantnim medijskim prizorima poremećuje naše dvosmisleni odnos prema smrti u njenoj simboličkoj, ontološkoj i društvenoj dimenziji. Sa medijskim transmisijom šokantne nasilne događajnosti od Londona, Pariza, New Yorka preko, Bagdada i Bangkoka i sa komemorativnim mobilizacijom za žrtve terorizma, terorizam se uklapa unutar novog „post-mortalnog društva“ u kojem je smrt privremeno bila izopćena iz društvene realnosti. Nepredvidljivi i šokantni teroristički čin koji dolazi od nikuda i zadaje udarce u središtu naših gradova i domova postaje inherentna društvene dimenzija naše privatne sfere. Navještavajući neprestani napredak i sigurnu bolju budućnost, „prosvjetiteljski čovjeka „ je postao „ gospodar i vlasnik prirode“ i ujedno izvor širenja rizika i novih katastrofa. O tome je U. Beck pisao kada je rekao da živimo u „društvu rizika“. Tada nastaje novi „režim katastrofa“ industrijske i urbane ere prve moderne „( veliki požar Londona, Chicaga, rudarske nesreće..), velike nesreće javnih prijevoza, i postepeno one koje se vežu uz ekološke tehnološke i biološke katastrofe ( OGM itd..).Tehnološke i destruktivne potencijalnosti omogućuju nastanak „ljudskih katastrofa“ sa spektakularnim dimenzijama i velikog intenziteta, a ujedno i stvaraju klimu nesigurnosti i nepredvidljivosti. Ideja napretka pomalo i postaje jedan mit prošlosti. Katastrofe imaju svoj proračun i računovodstvo a i burzu., a terorizam dio repertoara upravljanja rizicima i kriza. U samom računovodstvu „napretka“, pozitivno je ono što je trajno, statično i neprimjetno, a negativno se obračunava na temelju diskontinuiteta, spektakularnosti, i ubrzavanja.Naime, terorizam kao glavana matrica „globaliziranog društva rizika „ Ulricha Becka, propitkuje naš odnos sa fenomenom katastrofa, koji naprotiv prirodnih katastrofa, tehnoloških ili prirodno-klimatskih koje su nepredvidljive, obilježava intencionalnost, smišljenost i zločinačku volju. U tom pogledu, nekontrolirana eskalacija „terorizam / protu-terorizam , jačanje protu-terorističkih mjera otvaraju put prema kolektivnoj društvenoj psihozi i onomu što Beck naziva opsjednutost za „simulacijom kontrole ne-kontroliranoga“, ta tendencija za totalno nadziranje privatne sfere, interneta, telefona koji se postupno pretvara u„sigurnosni totalitarizam“. Na istom tragu, ne treba biti veliki strateg za predvidjeti izbjegličku humanitarnu katastrofu kao i masovni migracijski egzodus sa područja zahvaćenim kaosom i ratom.
Kao što je modernitet stvorio mit o neprestanom napretku, suvremeni mit o sigurnosti opravdava banaliziranje u ime represivnog i normativnog racionaliteta terorističko nasilje shvaćeno kao permanentna prijetnja i svojstveni smrtonosni rizik naših društva bez da propitkuje uzročno-posljedične poveznice između kolonijalizma, državnog terorizma nasilja, neokolonijalnih ratova, neoliberalnog kapitalističkog izrabljivanja, siromaštva i pojave identitetskog i etno-vjerskog fundamentalizma i terorizma. Katastrofa postaje prema P. Virilo-u suvremena „ekonomija brzine“. Katastrofe ujedno upozoravaju na prijetnje još većih planetarnih nesreća poput nuklearnih prijetnji i biološke kontaminacije. Sa proliferacijom transnacionalnog terorizma i kriznih žarišta, iskristalizirala se svojevrsna „ekonomija kaosa“ kao prostori ratne mašinerije, u kojoj velike korporacije pronalaze svoje financijske i strateške interese, Na tragu Jean Baudrillarda koji je globalni terorizam uvrstio u kategoriju suvremenih katastrofa i proglasio atentate 11. rujna kao „majku „ svih „ katastrofičnih događaja“, J. Derrida govori o svijetu koji je u trajnom „stanju katastrofe“. Baudrillard je govorio o istovjetnosti značaja katastrofizma suvremenog svijeta , poistovjećujući terorizam sa prirodnim katastrofama, jer po njemu, sve što se događa u našem integriranom sustavu ima istovjetni učinak „destabiliziranja“. Sve konvergira prema zakazivanju sustava kojeg se drži kao nepogrešiv. Međutim globalni dominantni sustav temelji se na iluziju održivog stupnja kontroliranog kaosa, nasilja i sukoba pa i terorizma sve dok se isti remetitelji ne otmu kontroli. Stoga ne treba zaboraviti da su najveći proizvođači rizika kao i paradoksalno najveći potrošači sigurnosti u svijetu , arhitekti neokolonijalnog tržišnog i sekularnog fundamentalizma kojemu odgovora kao protuteza i kao kontra-svijet nasilni etno-vjerski fundamentalizam. Svaki politički ili vjerski i teroristički pokret a pogotovo kad je riječ o radikalnom i integrističkom Islamu ima svoju povijest, doktrinu, mistiku i eshatologiju, međutim ne treba suviše mistificirati singularnost i autohtonost islamske države i od toga napraviti znanstvenu ISIL-otologiju. Dovoljno je utvrditi kronologiju i genezu takvog fenomena, smjestiti ga u kontekst geopolitičke i geoenergetske rekonfiguracije na Srednjem istoku i prepoznati tko vuče konce. Javnost svakodnevno živi u ritmu krvničkih ritualnih smaknuća Islamske države ( ISIL), odmazda i natjecanju u nasilju. Međutim takvi oblici morbidne medijske senzacionalnosti i egzibicionizma zasjenjuju stvarnu ulogu i genezu Islamske država koja je tada pod imenom Daesha formirana 2006 kao okupljanje iračkih džihadističkih pokreta Al-Quaide u Iraku kada je trebalo uništi sunitske pro –Husseinove pristaše. U danom kontekstu trebalo je postupno podijeliti Irak na „veliki Sunistan“ i novi „Kurdistan“ koji su trebali onemogućiti povezivanje Irana, Sirije, Libanona i Palestine.. Također, ne treba zaboraviti da su većina boraca sunitskih salafista i džihadista koji su se borili u Libiji protiv Gadafijevog režima i u Siriji protiv Assadove vojske danas u redovima Islamske države i bili financirani i podupirana od Saudijske Arabije i Katara saveznici Zapadnih sila i SAD.
Zapadni svijet i njegov pravni instrumentarij ne može se posve zaštiti i osigurati od transnacionalnog terorističkog djelovanja zbog samih nejasnih i dvosmislenih definicija terorističkog rizika, kojeg u nekim slučajevima nije lako odvojiti od raznih oblika nasilja jer su njegovi pojavni destruktivni oblici raznovrsni sa razmjernim štetnim materijalnim i fizičkim posljedicama . Nakon terorističkih 11. rujna 2001, rizici takvog oblika terorizma koji obuhvaća raznolike uništene imovine i izgubljenih ljudskih života, pokazali su da je takav tip prijetnje nemoguće unaprijed procijeniti i u pogledu njegove težine i frekvenciji na sličan način koji obilježava opasnost i rizike od elementarnih nepogoda kao što su oluje i poplave. Također u slučaja terorističkog rizika se pojavljuje element intencionalnosti i psihološke disperzije rizika, koja nedostaje klasičnim prirodnim katastrofama.
I ako teroristička destruktivna pojavnost terorizma obuhvaća pogotovo za žrtve i promatrače elemente slučajnosti i fatalnosti svi rizici nisu ireverzibilni i nepredvidljivi. Naime raspadom bipolarnog hladnoratovskog poretka u kojemu je za „Zapadni slobodni svijet,“ komunizam bio utjelovljene najvećeg zla, nastao je ideološki vakuum u kojemu je trebalo nadomjestiti prazno mjesto „neprijatelja“, mjesto koje će zauzeti kasnije islamo-fašizam kao novi oblik konstrukcije globalne društvene zbilje i prijetnje i kao kontrapunkt eurocentrične percepcije Istoka kao iracionalnoga, predodređenoga nasilnog i demonskog. Dakle, unatoč tome što unutar „društva rizika“, neki rizici su polemološke i endogene naravi koji nastaju iz unutarnje dinamike i odnosa snaga, neki su rizici konstruktivističke naravi i i njihova instrumentalna održivost i simbolička snaga proizlazi iz proizvoljnih egzogenih procesa ideološke manipulacije i dijalektike dominacije/podčinjenosti. Imperativ iskorjenjivanja svakog oblika terorizma pretpostavlja složeniji pristup koji se treba suočiti ne samo sa simptomima već i sa dubokim uzrocima te destruktivne bolesti. Također bi bilo površno i naivno predati se teorijama determinističkog kaosa za reduciranje fenomena terorizma Islamske države i tzv.Kalifata kao proizvod općeg kaotičnog stanja na terenu po uzoru na paradigmu " leptira koji zamahne krilima u Pekingu, ikoji može uzrokovati uragan na Floridi". Ne uzimati u obzir samu genezu i složene uzroke tog destruktivnog fenomena znači prepustiti se hazarderskoj klimatologiju koja nagađa na kojem će djelu svijeta puknuti malo jači grom.
jure-vujic
Medijska amplifikacija terorističkog fenomena i sigurnosni sindrom koji zahvaća sve zapadne zemlje značajno modificiraju individualne i kolektivne percepcije sveprisutne terorističke prijetnje na globalnoj razini , prijetnja prema kojoj su svi građani percipirani kao potencijalni neprijatelji, subverzivni elementi , situacija u kojoj nestaje klasična podjela između prijatelja i neprijatelja ( ono što Carl Schmitt naziva hostis /inimicus). Na djelu je transformacija društva u kojoj u Hobbesovo društvo u permanentnom građanskom ratu „Homo homini lupus“ koji zamjenjuje pra-kapitalističko doba Aristotelovskog Zoon politikona, u kojem prevladava generaliziranje konfliktulane sumnje koji opravdava uvođenje specijalnih i izvanrednih zakona i sigurnosnih normi. Terorizma je postao globalizirani smrtonosni virus, nepredvidljiv i sveprisutni rizik koji dovodi u pitanje dosadašnju društvenu percepciju i predočenje smrti. Naime s obzirom da suvremeno tehno-znanstveno društvo nastoji putem biomedicine progresivno evakuirati smrt iz društvene kulture i javne sfere, terorističke nasilje, sa šokantnim medijskim prizorima poremećuje naše dvosmisleni odnos prema smrti u njenoj simboličkoj, ontološkoj i društvenoj dimenziji. Sa medijskim transmisijom šokantne nasilne događajnosti od Londona, Pariza, New Yorka preko, Bagdada i Bangkoka i sa komemorativnim mobilizacijom za žrtve terorizma, terorizam se uklapa unutar novog „post-mortalnog društva“ u kojem je smrt privremeno bila izopćena iz društvene realnosti. Nepredvidljivi i šokantni teroristički čin koji dolazi od nikuda i zadaje udarce u središtu naših gradova i domova postaje inherentna društvene dimenzija naše privatne sfere. Navještavajući neprestani napredak i sigurnu bolju budućnost, „prosvjetiteljski čovjeka „ je postao „ gospodar i vlasnik prirode“ i ujedno izvor širenja rizika i novih katastrofa. O tome je U. Beck pisao kada je rekao da živimo u „društvu rizika“. Tada nastaje novi „režim katastrofa“ industrijske i urbane ere prve moderne „( veliki požar Londona, Chicaga, rudarske nesreće..), velike nesreće javnih prijevoza, i postepeno one koje se vežu uz ekološke tehnološke i biološke katastrofe ( OGM itd..).Tehnološke i destruktivne potencijalnosti omogućuju nastanak „ljudskih katastrofa“ sa spektakularnim dimenzijama i velikog intenziteta, a ujedno i stvaraju klimu nesigurnosti i nepredvidljivosti. Ideja napretka pomalo i postaje jedan mit prošlosti. Katastrofe imaju svoj proračun i računovodstvo a i burzu., a terorizam dio repertoara upravljanja rizicima i kriza. U samom računovodstvu „napretka“, pozitivno je ono što je trajno, statično i neprimjetno, a negativno se obračunava na temelju diskontinuiteta, spektakularnosti, i ubrzavanja.Naime, terorizam kao glavana matrica „globaliziranog društva rizika „ Ulricha Becka, propitkuje naš odnos sa fenomenom katastrofa, koji naprotiv prirodnih katastrofa, tehnoloških ili prirodno-klimatskih koje su nepredvidljive, obilježava intencionalnost, smišljenost i zločinačku volju. U tom pogledu, nekontrolirana eskalacija „terorizam / protu-terorizam , jačanje protu-terorističkih mjera otvaraju put prema kolektivnoj društvenoj psihozi i onomu što Beck naziva opsjednutost za „simulacijom kontrole ne-kontroliranoga“, ta tendencija za totalno nadziranje privatne sfere, interneta, telefona koji se postupno pretvara u„sigurnosni totalitarizam“. Na istom tragu, ne treba biti veliki strateg za predvidjeti izbjegličku humanitarnu katastrofu kao i masovni migracijski egzodus sa područja zahvaćenim kaosom i ratom.
Kao što je modernitet stvorio mit o neprestanom napretku, suvremeni mit o sigurnosti opravdava banaliziranje u ime represivnog i normativnog racionaliteta terorističko nasilje shvaćeno kao permanentna prijetnja i svojstveni smrtonosni rizik naših društva bez da propitkuje uzročno-posljedične poveznice između kolonijalizma, državnog terorizma nasilja, neokolonijalnih ratova, neoliberalnog kapitalističkog izrabljivanja, siromaštva i pojave identitetskog i etno-vjerskog fundamentalizma i terorizma. Katastrofa postaje prema P. Virilo-u suvremena „ekonomija brzine“. Katastrofe ujedno upozoravaju na prijetnje još većih planetarnih nesreća poput nuklearnih prijetnji i biološke kontaminacije. Sa proliferacijom transnacionalnog terorizma i kriznih žarišta, iskristalizirala se svojevrsna „ekonomija kaosa“ kao prostori ratne mašinerije, u kojoj velike korporacije pronalaze svoje financijske i strateške interese, Na tragu Jean Baudrillarda koji je globalni terorizam uvrstio u kategoriju suvremenih katastrofa i proglasio atentate 11. rujna kao „majku „ svih „ katastrofičnih događaja“, J. Derrida govori o svijetu koji je u trajnom „stanju katastrofe“. Baudrillard je govorio o istovjetnosti značaja katastrofizma suvremenog svijeta , poistovjećujući terorizam sa prirodnim katastrofama, jer po njemu, sve što se događa u našem integriranom sustavu ima istovjetni učinak „destabiliziranja“. Sve konvergira prema zakazivanju sustava kojeg se drži kao nepogrešiv. Međutim globalni dominantni sustav temelji se na iluziju održivog stupnja kontroliranog kaosa, nasilja i sukoba pa i terorizma sve dok se isti remetitelji ne otmu kontroli. Stoga ne treba zaboraviti da su najveći proizvođači rizika kao i paradoksalno najveći potrošači sigurnosti u svijetu , arhitekti neokolonijalnog tržišnog i sekularnog fundamentalizma kojemu odgovora kao protuteza i kao kontra-svijet nasilni etno-vjerski fundamentalizam. Svaki politički ili vjerski i teroristički pokret a pogotovo kad je riječ o radikalnom i integrističkom Islamu ima svoju povijest, doktrinu, mistiku i eshatologiju, međutim ne treba suviše mistificirati singularnost i autohtonost islamske države i od toga napraviti znanstvenu ISIL-otologiju. Dovoljno je utvrditi kronologiju i genezu takvog fenomena, smjestiti ga u kontekst geopolitičke i geoenergetske rekonfiguracije na Srednjem istoku i prepoznati tko vuče konce. Javnost svakodnevno živi u ritmu krvničkih ritualnih smaknuća Islamske države ( ISIL), odmazda i natjecanju u nasilju. Međutim takvi oblici morbidne medijske senzacionalnosti i egzibicionizma zasjenjuju stvarnu ulogu i genezu Islamske država koja je tada pod imenom Daesha formirana 2006 kao okupljanje iračkih džihadističkih pokreta Al-Quaide u Iraku kada je trebalo uništi sunitske pro –Husseinove pristaše. U danom kontekstu trebalo je postupno podijeliti Irak na „veliki Sunistan“ i novi „Kurdistan“ koji su trebali onemogućiti povezivanje Irana, Sirije, Libanona i Palestine.. Također, ne treba zaboraviti da su većina boraca sunitskih salafista i džihadista koji su se borili u Libiji protiv Gadafijevog režima i u Siriji protiv Assadove vojske danas u redovima Islamske države i bili financirani i podupirana od Saudijske Arabije i Katara saveznici Zapadnih sila i SAD.
Zapadni svijet i njegov pravni instrumentarij ne može se posve zaštiti i osigurati od transnacionalnog terorističkog djelovanja zbog samih nejasnih i dvosmislenih definicija terorističkog rizika, kojeg u nekim slučajevima nije lako odvojiti od raznih oblika nasilja jer su njegovi pojavni destruktivni oblici raznovrsni sa razmjernim štetnim materijalnim i fizičkim posljedicama . Nakon terorističkih 11. rujna 2001, rizici takvog oblika terorizma koji obuhvaća raznolike uništene imovine i izgubljenih ljudskih života, pokazali su da je takav tip prijetnje nemoguće unaprijed procijeniti i u pogledu njegove težine i frekvenciji na sličan način koji obilježava opasnost i rizike od elementarnih nepogoda kao što su oluje i poplave. Također u slučaja terorističkog rizika se pojavljuje element intencionalnosti i psihološke disperzije rizika, koja nedostaje klasičnim prirodnim katastrofama.
I ako teroristička destruktivna pojavnost terorizma obuhvaća pogotovo za žrtve i promatrače elemente slučajnosti i fatalnosti svi rizici nisu ireverzibilni i nepredvidljivi. Naime raspadom bipolarnog hladnoratovskog poretka u kojemu je za „Zapadni slobodni svijet,“ komunizam bio utjelovljene najvećeg zla, nastao je ideološki vakuum u kojemu je trebalo nadomjestiti prazno mjesto „neprijatelja“, mjesto koje će zauzeti kasnije islamo-fašizam kao novi oblik konstrukcije globalne društvene zbilje i prijetnje i kao kontrapunkt eurocentrične percepcije Istoka kao iracionalnoga, predodređenoga nasilnog i demonskog. Dakle, unatoč tome što unutar „društva rizika“, neki rizici su polemološke i endogene naravi koji nastaju iz unutarnje dinamike i odnosa snaga, neki su rizici konstruktivističke naravi i i njihova instrumentalna održivost i simbolička snaga proizlazi iz proizvoljnih egzogenih procesa ideološke manipulacije i dijalektike dominacije/podčinjenosti. Imperativ iskorjenjivanja svakog oblika terorizma pretpostavlja složeniji pristup koji se treba suočiti ne samo sa simptomima već i sa dubokim uzrocima te destruktivne bolesti. Također bi bilo površno i naivno predati se teorijama determinističkog kaosa za reduciranje fenomena terorizma Islamske države i tzv.Kalifata kao proizvod općeg kaotičnog stanja na terenu po uzoru na paradigmu " leptira koji zamahne krilima u Pekingu, ikoji može uzrokovati uragan na Floridi". Ne uzimati u obzir samu genezu i složene uzroke tog destruktivnog fenomena znači prepustiti se hazarderskoj klimatologiju koja nagađa na kojem će djelu svijeta puknuti malo jači grom.
jure-vujic
