Za odgovor na ovo pitanje, kapitalizam i svijet morali su opet postati nalik onima iz njegova doba. Može li se to promijeniti bez još jedne revolucije i svih užasa koje ona donosi? Marx je tu jasan. Ne može. Jer se privilegirani nikad ne odriču privilegija i stalno traže više
U jednom trenutku Karl Marx se ohrabrio i, usprkos kroničnoj obiteljskoj oskudici, izdvojio nešto novca i zaigrao na londonskoj burzi. Kupujući i prodajući dionice, stekao je 200 funti. Nije to bilo malo. Isti iznos, na primjer, zaradio bi u godini dana kao stalni dopisnik jednog američkog dnevnika iz Londona, gdje je do smrti živio u egzilu. Oduševljen, pisao je tada svom najboljem prijatelju Friedrichu Engelsu: ‘Sve su teorije sive, samo je drvo biznisa zeleno.’ (Bila je to parafraza Goetheove rečenice: ‘Sve su teorije sive, samo je drvo života zeleno.’) ‘Nažalost’, dodao je Marx, ‘to sam prekasno shvatio…’
Bilo je to u zadnjem razdoblju njegovog života, kad je već postavio sve svoje teorije, koje su se poslije nazivale marksizmom. Znači li to da se Marx prvi odrekao marksizma? Ne bi bilo čudno da i takav zaključak izvuče neki od brojnih autora koji su se, ne skrivajući banalne predrasude, javili povodom obilježavanja 200 godina od njegovog rođenja. Jedan od njih, na primjer, piše kako je Kina poklonila pet metara visoku Marxovu brončanu skulpturu njegovom rodnom Trieru, dodajući da se ta zemlja samo deklarativno zasniva na marksističkoj ideologiji. Po tome, Kina je danas zaključila ono isto što i Marx prije puno godina. Da su sve teorije sive, pa se okrenula biznisu.
Marxove su teorije, međutim, nešto sasvim drugo od stereotipa zasnovanih na staljinističkoj praksi, koja je obilježila svijet prošlog stoljeća. On se divio kapitalizmu zbog njegovih razvojnih potencijala, naglašavajući da je u samo sto godina unaprijedio proizvodne snage više nego sve generacije i svi sistemi u cijeloj prethodnoj povijesti. Naravno, predviđao je i propast kapitalizma, ali tek u nekoj neodređenoj budućnosti jer, kako je pisao, nijedna društvena formacija, pa ni kapitalizam, ne propada dok nije iscrpila sve svoje razvojne mogućnosti. U zaostaloj Rusiji, kao uostalom i u razvijenim zemljama svijeta, kapitalizam je tek trebao pokazati za što je sve sposoban. Zato ga je Lenjin vratio na scenu NEP-om, Novom ekonomskom politikom, koja sada živi u Kini. Nasuprot njemu, Staljin je gradio novo društvo silom, pozivajući se na spoznate zakonitosti društvenog razvoja. A kad se život u to nije uklapao, postupio je po onoj poznatoj Hegelovoj – tim gore po život. Razvio je apsurdnu teoriju da se poslije revolucije klasna borba zaoštrava, pa su mu za sve neuspjehe postali krivi ostaci starog režima. (Kako to zvuči suvremeno u današnjoj Hrvatskoj!) Dakle, ljudi koji se ne ponašaju u skladu sa spoznatim zakonitostima. Bilo je sasvim logično da slijedi njegov slavni zaključak da kad nema čovjeka, nema ni problema. Giljotina u Francuskoj revoluciji bila je dječja igračka prema onome što je slijedilo u Rusiji.
U godini 1998. svijet je obilježavao 150 godina od ‘Komunističkog manifesta’ (kad je objavljen, Marx je imao samo 30 godina, a pisao ga je po narudžbi nekih tadašnjih radničkih organizacija, dakle za novac), pa su mnogi još bili pod utjecajem nedavne propasti marksističkog (zapravo staljinističkog) eksperimenta u Europi. Upravo zato bili su iznenađeni kad su počeli listati Marxove tekstove i uočili koliko su njegove ocjene točne, a on u cjelini u pravu. Pokazalo se, zapravo, da je nakon pada sovjetskog bloka Marx postao mnogo aktualniji nego što je bio prije. Zajedno s realnim socijalizmom (kako su si tepali staljinisti) nestao je i kapitalizam s kakvim je živio Zapadni svijet. Počeli su se, naime, ubrzano gasiti elementi socijalne države, koji su dotad smatrani nepromjenjivim tekovinama stogodišnje borbe za radnička prava, pa i civilizacijskim dostignućem. Produžavalo se radno vrijeme, bujali su prekarni oblici rada, participacija zaposlenih u upravljanju (vrlo razvijena u naprednim ekonomijama Njemačke ili Japana) zaboravljena je preko noći. Prvo su se počele povećavati razlike u plaćama, i to za preko sto puta i više. U nacionalnim ekonomijama svi rezultati povećanja produktivnosti završavali su u malom broju ruku, a najveći dio stanovništva nije dobivao doslovno ništa. Jedan američki autor tada je pisao kako su svi, marksisti i antimarksisti, vjerovali da je Marx pogriješio tvrdeći da će se socijalne razlike povećavati. To je nemoguće, tko će kupovati svu tu robu koja je rezultat rasta produktivnosti. Trebalo je samo nekoliko godina pa da se pokaže koliko je, usprkos svemu, i tu Marx bio u pravu. Usput rečeno, on nije tvrdio da će se istovremeno s rastom bogatstva jednih povećavati i siromaštvo svih ostalih, kako ga neki interpretiraju. Kad bi bilo tako, kapitalizam ne bi imao toliko bolje performanse od svih ostalih društvenih formacija u povijesti. Ono što se po njemu povećava, to su socijalne razlike. U Hrvatskoj, međutim, BDP je još uvijek znatno manji nego prije više od trideset godina, što znači da su sva bogatstva nastala preraspodjelom. Kod nas, zaista, da bi neki postali bogati, svi ostali su morali osiromašiti.
Zašto se sve to dogodilo nakon propasti sovjetskog bloka, kao sinonima za ekonomsku neefikasnost, siromaštvo i totalitarizam? Zato što je time radničkom pokretu na Zapadu, sindikatima i socijalističkim strankama izvučen tepih ispod nogu. Nije Zapad strepio od sovjetskih raketa, već od primjera koji bi mogao postati zarazan za previše pritisnuto radno ovisno stanovništvo u vlastitim zemljama i tzv. trećem svijetu, koji se nije mirio s ulogom kolonija i banana republika. Kad je te prijetnje nestalo, kapitalizam je ponovno postao bezdušan, kao u Marxovo vrijeme. Odnosno, ponovno je našao svoju dušu, kako bi to rekao Churchill. Krupni kapital se, očito, za to dobro pripremio, pa su prestankom hladnog rata događaji krenuli suprotno mnogim (naivnim?) očekivanjima. Raspuštanje Varšavskog pakta dovelo je do jačanja a ne raspuštanja NATO-a, a američki vojni budžet se udvostručio. Novac se ne zgrće zbog bogatstva, već moći i dominacije svijetom, koji se opet dijeli na interesne sfere. Kapitalizam više ne računa na radnike kao potrošače, jer ih masovno zamjenjuje robotima u proizvodnji i kompjutorima u administraciji. A roboti ne idu u šoping-centre. Jeftina orijentalna roba dobro je došla krupnom kapitalu, u incestuoznoj monopolskoj vezi s državom, jer se on njenom proizvodnjom više ne želi baviti. Marx je i tu bio u pravu, ali da bi se to shvatilo, kapitalizam i svijet morali su ponovno postati nalik onima iz njegovog doba.
Obilježavanje 200 godina od njegovog rođenja aktualiziralo je i krucijalno pitanje, može li se sve to promijeniti bez još jedne revolucije i svih užasa koje ona donosi? Marx je tu jasan. Ne može. Nekad se mislilo da je i u tome pogriješio, što se objašnjavalo njegovim hegelijanskim naslijeđem i živim iskustvom njegovog stoljeća punog revolucija, koje je započelo najvećom od svih, Francuskom revolucijom. Ali sada smo ponovno shvatili da se privilegirani nikad ne odriču svojih privilegija i da stalno traže više, bez obzira na posljedice. Tako se istovremeno sa sve većom nezaposlenošću uvodi sve duže radno vrijeme i sve kasniji odlazak u mirovinu. Nikad dosta. A kolone izbjeglica iz suvremenih kolonijalnih ratova preplavile su Europu. Je li tako stvoren profit onaj progres, koji osigurava opstanak svake društvene formacije?
U jednom trenutku Karl Marx se ohrabrio i, usprkos kroničnoj obiteljskoj oskudici, izdvojio nešto novca i zaigrao na londonskoj burzi. Kupujući i prodajući dionice, stekao je 200 funti. Nije to bilo malo. Isti iznos, na primjer, zaradio bi u godini dana kao stalni dopisnik jednog američkog dnevnika iz Londona, gdje je do smrti živio u egzilu. Oduševljen, pisao je tada svom najboljem prijatelju Friedrichu Engelsu: ‘Sve su teorije sive, samo je drvo biznisa zeleno.’ (Bila je to parafraza Goetheove rečenice: ‘Sve su teorije sive, samo je drvo života zeleno.’) ‘Nažalost’, dodao je Marx, ‘to sam prekasno shvatio…’
Bilo je to u zadnjem razdoblju njegovog života, kad je već postavio sve svoje teorije, koje su se poslije nazivale marksizmom. Znači li to da se Marx prvi odrekao marksizma? Ne bi bilo čudno da i takav zaključak izvuče neki od brojnih autora koji su se, ne skrivajući banalne predrasude, javili povodom obilježavanja 200 godina od njegovog rođenja. Jedan od njih, na primjer, piše kako je Kina poklonila pet metara visoku Marxovu brončanu skulpturu njegovom rodnom Trieru, dodajući da se ta zemlja samo deklarativno zasniva na marksističkoj ideologiji. Po tome, Kina je danas zaključila ono isto što i Marx prije puno godina. Da su sve teorije sive, pa se okrenula biznisu.
Marxove su teorije, međutim, nešto sasvim drugo od stereotipa zasnovanih na staljinističkoj praksi, koja je obilježila svijet prošlog stoljeća. On se divio kapitalizmu zbog njegovih razvojnih potencijala, naglašavajući da je u samo sto godina unaprijedio proizvodne snage više nego sve generacije i svi sistemi u cijeloj prethodnoj povijesti. Naravno, predviđao je i propast kapitalizma, ali tek u nekoj neodređenoj budućnosti jer, kako je pisao, nijedna društvena formacija, pa ni kapitalizam, ne propada dok nije iscrpila sve svoje razvojne mogućnosti. U zaostaloj Rusiji, kao uostalom i u razvijenim zemljama svijeta, kapitalizam je tek trebao pokazati za što je sve sposoban. Zato ga je Lenjin vratio na scenu NEP-om, Novom ekonomskom politikom, koja sada živi u Kini. Nasuprot njemu, Staljin je gradio novo društvo silom, pozivajući se na spoznate zakonitosti društvenog razvoja. A kad se život u to nije uklapao, postupio je po onoj poznatoj Hegelovoj – tim gore po život. Razvio je apsurdnu teoriju da se poslije revolucije klasna borba zaoštrava, pa su mu za sve neuspjehe postali krivi ostaci starog režima. (Kako to zvuči suvremeno u današnjoj Hrvatskoj!) Dakle, ljudi koji se ne ponašaju u skladu sa spoznatim zakonitostima. Bilo je sasvim logično da slijedi njegov slavni zaključak da kad nema čovjeka, nema ni problema. Giljotina u Francuskoj revoluciji bila je dječja igračka prema onome što je slijedilo u Rusiji.
U godini 1998. svijet je obilježavao 150 godina od ‘Komunističkog manifesta’ (kad je objavljen, Marx je imao samo 30 godina, a pisao ga je po narudžbi nekih tadašnjih radničkih organizacija, dakle za novac), pa su mnogi još bili pod utjecajem nedavne propasti marksističkog (zapravo staljinističkog) eksperimenta u Europi. Upravo zato bili su iznenađeni kad su počeli listati Marxove tekstove i uočili koliko su njegove ocjene točne, a on u cjelini u pravu. Pokazalo se, zapravo, da je nakon pada sovjetskog bloka Marx postao mnogo aktualniji nego što je bio prije. Zajedno s realnim socijalizmom (kako su si tepali staljinisti) nestao je i kapitalizam s kakvim je živio Zapadni svijet. Počeli su se, naime, ubrzano gasiti elementi socijalne države, koji su dotad smatrani nepromjenjivim tekovinama stogodišnje borbe za radnička prava, pa i civilizacijskim dostignućem. Produžavalo se radno vrijeme, bujali su prekarni oblici rada, participacija zaposlenih u upravljanju (vrlo razvijena u naprednim ekonomijama Njemačke ili Japana) zaboravljena je preko noći. Prvo su se počele povećavati razlike u plaćama, i to za preko sto puta i više. U nacionalnim ekonomijama svi rezultati povećanja produktivnosti završavali su u malom broju ruku, a najveći dio stanovništva nije dobivao doslovno ništa. Jedan američki autor tada je pisao kako su svi, marksisti i antimarksisti, vjerovali da je Marx pogriješio tvrdeći da će se socijalne razlike povećavati. To je nemoguće, tko će kupovati svu tu robu koja je rezultat rasta produktivnosti. Trebalo je samo nekoliko godina pa da se pokaže koliko je, usprkos svemu, i tu Marx bio u pravu. Usput rečeno, on nije tvrdio da će se istovremeno s rastom bogatstva jednih povećavati i siromaštvo svih ostalih, kako ga neki interpretiraju. Kad bi bilo tako, kapitalizam ne bi imao toliko bolje performanse od svih ostalih društvenih formacija u povijesti. Ono što se po njemu povećava, to su socijalne razlike. U Hrvatskoj, međutim, BDP je još uvijek znatno manji nego prije više od trideset godina, što znači da su sva bogatstva nastala preraspodjelom. Kod nas, zaista, da bi neki postali bogati, svi ostali su morali osiromašiti.
Zašto se sve to dogodilo nakon propasti sovjetskog bloka, kao sinonima za ekonomsku neefikasnost, siromaštvo i totalitarizam? Zato što je time radničkom pokretu na Zapadu, sindikatima i socijalističkim strankama izvučen tepih ispod nogu. Nije Zapad strepio od sovjetskih raketa, već od primjera koji bi mogao postati zarazan za previše pritisnuto radno ovisno stanovništvo u vlastitim zemljama i tzv. trećem svijetu, koji se nije mirio s ulogom kolonija i banana republika. Kad je te prijetnje nestalo, kapitalizam je ponovno postao bezdušan, kao u Marxovo vrijeme. Odnosno, ponovno je našao svoju dušu, kako bi to rekao Churchill. Krupni kapital se, očito, za to dobro pripremio, pa su prestankom hladnog rata događaji krenuli suprotno mnogim (naivnim?) očekivanjima. Raspuštanje Varšavskog pakta dovelo je do jačanja a ne raspuštanja NATO-a, a američki vojni budžet se udvostručio. Novac se ne zgrće zbog bogatstva, već moći i dominacije svijetom, koji se opet dijeli na interesne sfere. Kapitalizam više ne računa na radnike kao potrošače, jer ih masovno zamjenjuje robotima u proizvodnji i kompjutorima u administraciji. A roboti ne idu u šoping-centre. Jeftina orijentalna roba dobro je došla krupnom kapitalu, u incestuoznoj monopolskoj vezi s državom, jer se on njenom proizvodnjom više ne želi baviti. Marx je i tu bio u pravu, ali da bi se to shvatilo, kapitalizam i svijet morali su ponovno postati nalik onima iz njegovog doba.
Obilježavanje 200 godina od njegovog rođenja aktualiziralo je i krucijalno pitanje, može li se sve to promijeniti bez još jedne revolucije i svih užasa koje ona donosi? Marx je tu jasan. Ne može. Nekad se mislilo da je i u tome pogriješio, što se objašnjavalo njegovim hegelijanskim naslijeđem i živim iskustvom njegovog stoljeća punog revolucija, koje je započelo najvećom od svih, Francuskom revolucijom. Ali sada smo ponovno shvatili da se privilegirani nikad ne odriču svojih privilegija i da stalno traže više, bez obzira na posljedice. Tako se istovremeno sa sve većom nezaposlenošću uvodi sve duže radno vrijeme i sve kasniji odlazak u mirovinu. Nikad dosta. A kolone izbjeglica iz suvremenih kolonijalnih ratova preplavile su Europu. Je li tako stvoren profit onaj progres, koji osigurava opstanak svake društvene formacije?
