Dobra, savjesna, dobronamjerna vlast okuplja ljude na potentnom projektu izgledne bolje budućnosti svih žitelja, a loša, nesavjesna i nedobronamjerna vlast gleda svoje sektaške i interese vladajućih pojedinaca, koristi moć i utjecaj imanentan vlasti i time produbljuje podjele, suprotstavlja građane i interesne skupne jedne drugima. U kojoj momčadi, pak, igra premijer Andrej Plenković, a u kojoj bi morao igrati? Na domaćem igralištu, ali i na gostovanjima gotovo beziznimno po EU. Posredno, ali pouzdano, na suštinu odgovora upućuje upravo stanje zdravlja parlamentarnih pripetavanja tzv. stabilne većine pod njegovim zapovjedništvom i šarolike, nesložne, polit-ideološki suprotstavljene i akcijski nesposobne zastupničke oporbe 

Marijan Vogrinec

„Iz podataka koje vidim, ogromna većina zdravstvenih djelatnika vrlo je razumno doživjela uvođenje Covid-potvrda, koje su uvedene radi njihove i zaštite pacijenata. Ovo što se oko bolnica okupljaju ljudi koji nemaju veze s bolnicama, to je dio demokracije i političkog folklora.“ Premijer Andrej Plenković je tim antipiretičkim diskursom pred tv-okom djelovao smirujuće/pomirbeno u odnosu na zajapureno-osvetničke, čak uvredljive izjave političkog tajnika HDZ-a Ante Sanadera („zašto antivakseri ne idu volontirati na bolničke Covid-odjele“, „poštivanje odluka Nacionalnog stožera je stvar inteligencije“) ili zdravstvenog ministra Vilija Beroša o uskraćivanju plaća za svaki dan izostanka s posla zbog neposjedovanja Covid-potvrde ili netestiranja. Bučna prosvjednička masa je goropadno zaskočila Beroša pred bolnicom, zajedno s ravnateljem KBC-a Zagreb Antom Čorušićem, te im sasula u lice razloge svog protivljenja zabrani dolaska na posao bez Covid-potvrde ili negativnog rezultata brzog testa. Plenković je primjetno reterirao i od arogancije/inata, je li, glede i u svezi izbora predsjednika/ce Vrhovnog suda RH, pa sada pristaje napokon podržati („kako bih mogao biti protiv svog Hvaranina“) ustavno utemeljen prijedlog predsjednika RH Zorana Milanovića – sudca Trgovačkog suda u Zagrebu Radovana Dobronića. U protivnom, trakavica ide u nedogled.

Kako odmiče drugi premijerski mandat prema sredini – predizborna pak, četvrta godina je uvijek godina nezamjeranja biračkom tijelu, godina svojevrsne političke utihe, zgrtanja rejtinških poena po svaku cijenu, populizma i lakiranja „mandata uspjeha“, etc. – Plenković pomalo diže ruke od problema koje ne želi, ne zna ili objektivno ne može riješiti na opće ili barem većinsko zadovoljstvo općinstva Bijedne Naše. Uoči jesenskog nastavka osmog zasjedanja 10. saziva Hrvatskog sabora, predstavničko-zakonodavnog tzv. Visokog doma, novinar Nove TV Mislav Bago je objavio komentar u kojemu pokušava proniknuti u Plenkovićeve karijerne nakane u odnosu na političke poteze što ih (ne) povlači u odnosu na tzv. vruće probleme. „Moj je dojam, na primjeru Covida, kao da je Andrej Plenković digao ruke“, tvrdi Bago. „On se neće niti jednoj interesnoj skupini zamjeriti, dobra je turistička sezona, euri dolaze iz Bruxellesa. Vjerojatno će činiti sve da 2024. godinu dočeka da svi budu namireni, pa da odluči hoće li po treći mandat ili u utrku za Bruxelles.“ Do izborne godine, je li, tko živ, tko mrtav.

Kako mu kuca srce?

Kao i u Bruxellesu do te 2024. godine, gdje si je, istina, Andrej Plenković spretno osigurao karijerni kredit pregovaračkom pogurnicom europučana u korist bivše njemačke ministrice obrane Ursule von der Leyen u izboru za predsjednicu Europske komisije. Ona mu je smjesta smjerno zahvalila na trudu/upornosti/okretnosti instaliranjem Plenković-HDZ-ove uzdanice s lošim znanjem engleskog jezika Dubravke Šuice na izmišljeno mjesto potpredsjednice Europske komisije za demokraciju i demografiju (sic transit). Plenkovićev u prvom i drugomu mandatu, blago rečeno, napadno „susretljiv“ odnos prema bruxelleskom činovništvu na enormno visokim plaćama i povlasticama – u raskoraku s njihovim postignućima za opće eurounijsko dobro – daje naslutiti kuca li mu srce više eurounijski ili hrvatski. Hrvatski makar i znatno slabijim tzv. suverenističkim ritmom no u, recimo, parnjaka mu na vlasti u Mađarskoj, Poljskoj, Slovačkoj…

No Plenkovićeva dlaka i ćud na domaćem tlu počesto – kao ni u vuka, iako on, barem ne javno, ne prakticira vučje manire, više lisičje – nisu promjenjivi, pa će tzv. antivakserske/antimaskerske prosvjede piretički nazvati „dijelom demokracije i političkog folklora“, ali će pustiti Sanadera i Beroša prijetiti medicinskom osoblju zabranama dolaska na posao i uskraćivanjem plaća te se arogantno, von oben svađati sa svima koji se protive polit-epidemiološkom tzv. mainstreamu. Je li, pustit će i glavnog „epidemiologa“ u Stožeru Davora Božinovića propisivati mjere koje bolno diraju u temeljna ljudska prava i slobode zajamčene Ustavom RH i međunarodnim deklaracijama. Poslat će i policiju snimati prosvjednike, blokirati javne prostore („prosvjedi nisu najavljeni, a ionako ne bi bili odobreni!, sic transit) i pisati novčane kazne zbog „narušavanja javnog reda i mira“. Ne ide to jedno s drugim: prisezati demokraciji i slobodi izražavanja osobnih/skupnih stajališta i interesa, a onda pod izgovorom navodne zaštite zdravlja i suzbijanja epidemije bolesti SARS-CoV-2 s mutiranim sojevima vrludati s mjerama, zabranjivati, prijetiti, ucjenjivati i produbljivati podjele u društvu umjesto animirati ljude na znanstvenoj osnovici, vjerodostojno, dosljedno, služiti vlastitim primjerom, etc.

Dobra, savjesna, dobronamjerna vlast okuplja ljude na potentnom projektu izgledne bolje budućnosti svih žitelja, a loša, nesavjesna i nedobronamjerna vlast gleda svoje sektaške i interese vladajućih pojedinaca, koristi moć i utjecaj imanentan vlasti i time produbljuje podjele, suprotstavlja građane i interesne skupne jedne drugima. U kojoj momčadi, pak, igra premijer Andrej Plenković, a u kojoj bi morao igrati? Na domaćem igralištu, ali i na gostovanjima gotovo beziznimno po EU. Posredno, ali pouzdano, na suštinu odgovora upućuje upravo stanje zdravlja parlamentarnih pripetavanja tzv. stabilne većine pod njegovim zapovjedništvom i šarolike, nesložne, polit-ideološki suprotstavljene i akcijski nesposobne zastupničke oporbe.

Da je HDZ-ovom premijeru i europučanskom europejcu uistinu najprije do sloge, zajedništva i boljeg standarda žitelja razvojno perspektivne vlastite zemlje, a ne pokornosti i odobravanja svakom glasu iz Bruxellesa – pa što košta, košta, nema veze!? – saborska tzv. stabilna većina ne bi dok pucneš prstima odbijala odreda sve oporbene amandmane, inicijative i interpelacije. Valjda ima u toj hrpi ideja barem jedna općekorisna i zato prihvatljiva? Više ljudi više zna. Zašto učiti na svojim pogreškama kad pamet sugerira učenje na tuđim?

Preplaćen ćoravi posao

I valjda su birači i tih 75 oporbenih političara – na stranu tzv. žetončići, kameleonske prijevare ili zaplotnjačke tzv. trgovačke koalicije – poslali u najviše predstavničko-zakonodavno tijelo u državi na Markovom trgu upotrijebiti svu svoju pamet, volju i sposobnost u zastupanju nacionalnih interesa. Plenković nije u tom smislu svjestan ručne kočnice koju mora povući po opisu premijerskog posla, dužnosti i nacionalne, ne stranačke odgovornosti, a on to ne čini jer drži da su on i HDZ – država Hrvatska. A nisu. Nedajbože da jesu. Vrlo loše tzv. stanje zdravlja parlamentarne RH „demokracije“ (CRO Barometar javne potpore u rujnu: školska ocjena vlade 2,3 i Hrvatskog sabora 2,05), u čemu je nemala uloga prvog operativca u zemlji premijera Andreja Plenkovića, svaki put iznova urbi et orbi pokazuje tzv. aktualni sat na kojemu premijer i ministri odgovaraju na zastupnička pitanja, odnosno verbalno šaketanje odraslih ljudi u tzv. Visokom domu u raspravi o točkama dnevnog reda. Umjesto kulture dijaloga i sučeljavanja argumenata, odrasli ljudi – mnogi s akademskim titulama i jedan čak akademik – priređuju pred izravnim tv-okom paradu bezobrazluka, primitivizma, psuju jedni druge, vrijeđaju, diče se deficitom temeljna kućnog odgoja, dociraju neznanjem i besmislenim raspravama, pišu unaprijed propale interpelacije… Enormno zarađuju bavljenjem, je li – ćoravim poslom.

Je li i sve to skupa i koješta još znak da je Andrej Plenković dignuo ruke od svakog velikog problema u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj, pa – dok, kako reče Bago, „dobra je turistička sezona“ i „euri dolaze iz Bruxellesa“ – lagano uplovljava u razdoblje svog mandata kada se „neće niti jednoj interesnoj skupini zamjeriti“, nego će  „vjerojatno činiti sve da 2024. godinu dočeka da svi budu namireni, pa da odluči hoće li po treći mandat ili u utrku za Bruxelles“? Nekoliko događaja u posljednje vrijeme daje naslutiti takav razvoj zbivanja. Dan uoči sjednice saborskog Odbora za pravosuđe na kojoj je trebalo odlučiti kojeg će se kandidata za šefa Vrhovnog suda RH predložiti parlamentu na prihvaćanje, Plenković je javno kazao da će Odbor predložiti dvojicu: v. d. predsjednika Vrhovnog suda RH Marina Mrčelu (HDZ-ovog pulena i zamjenika bivšeg šefa tog suda Đure Sesse) i Milanovićevog kandidata Radovana Dobronića, pa će „biti izabran onaj koga potvrdi saborska većina“ (kojom upravlja HDZ), ali „mi nemamo problema s tim da prihvatimo prijedlog predsjednika RH“.

Prvo, otkud premijeru pravo prejudicirati odluku Odbora za pravosuđe, odnosno otkud unaprijed zna ishod glasanja i, drugo, čemu predlagati i Mrčelu koji ne može proći, jer nema Milanovićevu ustavno utemeljenu potporu? Plenkovićev salto mortale – da baš ne ispadne kako je popustio Milanoviću u višemjesečnom besmislenom natezanju oko izbora novog predsjednika Vrhovnog suda RH – znači kako želi „namiriti“ i političke luzere iz svog tabora i šefa države s ustavnopravnim istomišljenicima? „Ako Milanović predloži Dobronića (a javno ga predlaže već tjednima, op. a.), podržat ćemo ga“, izjavio je Plenković u povodu odluke Odbora za pravosuđe. Najmanje je sada važno tko je pobijedio, a tko izgubio, ali jest itekako indikativna nezrelost, inat u vrhu HDZ-a koji je besmisleno potratio tjedne u unaprijed izgubljenoj bitci protiv slova i duha Ustava RH.

„Čudi me da tu nema još kandidata, da tu netko nije ubačen preko plota u najlonskoj vrećici“, ironizirao je Milanović prijedlog Odbora o potpori dvojici kandidata među kojima Mrčela ima i potporu Vrhovnog suda RH, što sve skupa ne obavezuje predsjednika RH, ali ni parlamentarnoj većini ne omogućuje izbor kandidata kojega nije predložio predsjednik RH. „Ovoliko odugovlačenje onih koji čine većinu koja podupire vladu pokazuje kako cijelu stvar pretjerano politiziraju. Nije se željelo prihvatiti činjenicu da je tu Ustav RH vrlo jasan i da je vrlo delikatna sfera podjele odgovornosti. Izbor predsjednika/ce Vrhovnog suda RH, čim tu odluku donosi Hrvatski sabor, ima u sebi neki politički supstrat. Ima ga, ali baš do te mjere kao da se bira manifest sudbine naroda, kao da se donosi odluka o nekakvom tisućgodišnjem Saboru…“

Protiv svake zabrane

Predsjednik RH Zoran Milanović je u posljednje vrijeme – za razliku od razdoblja otvorenoga bratoubilačkog rata s premijerom – na neki način ostavio Plenkovića na miru i olakšao mu akciju „namirenja“ interesnih skupina. Čak je znao višekratno pohvaliti vladu (npr. i kada nije trebalo, u vezi s nevjerojatnim zakašnjenjima/neradom u obnovi Zagreba i Banije, nedopuštenim minusima na tekućim računima građana, etc.), ali neke mu poteze (npr. u vezi s epidemiološkom strogoćom, maskama, Covid-potvrdama i cijepljenjem) nije želio prešutjeti. Drčan se karakter ne da baš uvijek držati na uzdi ili neka politička kalkulacija (recimo, zbog izbora novih diplomata u veleposlanstvima/konzulatima, koji je sukreativan čin opet u zastoju, etc.)?

„Prosvjedi pred bolnicama zbog uvođenja obaveznih Covid-potvrda i testiranja zdravstvenog osoblja su očekivani, ali nisu masovni – ustvrdio je za svečanog obilježavanja Dana Učiteljskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Svjetskog dana učitelja. „Većina ljudi ide niz struju, cijepe se. U skandinavskim državama – netko će reći, oni su se više cijepili – nemaju taj policijski pristup. Nisu ga imali ni kada ih je bilo manje cijepljenih. Danas sam ušao ovdje u prostoriju (na Učiteljskom fakultetu, op. a.) i svi imaju maske. Zašto? Tu su skoro svi cijepljeni. Oni koji nisu ne moraju doći. Ako dolaze, ulaze na svoju odgovornost. Oni koji su cijepljeni nisu u opasnosti. Koji je smisao nošenja maski? Nevjerojatna je poslušnost ljudi onda kada se baš mora slušati, a možda ne bi trebalo u potpunosti. Ja sam protiv svake vrsti zabrane, a Covid-potvrde su neka vrst zabrane.“

tacno