Svi dobro znaju priču o čovjeku koji viče ”Vuk”, a vuka nema. Kad vuk dođe, nitko čovjeku ne vjeruje. Ja sam mislio da su prijevremeni izbori nužni i očekivao da će se raspisati ljeti ili početkom jeseni 2018. Sve je upućivalo na to.
Oporba se razmrvila i neke se ne može složiti ni evidentnim, makar sebičnim računom da prijeđu izborni prag. Istraživanja javnog mnijenja pokazuju da HDZ raste. Rastu plaće i gomilaju se obećanja. Problemi su tek privremeno zaboravljeni.
Bolje izbori nego prosvjedi. Reforme se ne provode, a obećane su. Bilo bi zgodno imati najavljene izbore, jer tada reformi i ne može biti.
Većina u Saboru je krhka, pa premijer ne zna koga smatrati saveznikom, a koga oporbom. Politički mu je skupo podilaziti svima, a baš to radi mjesecima.
Oporbe nema, pa su mu glavni neprijatelji u vlastitoj stranci i na susjednom brijegu. I prolaze prilike za obračun. Svjetsko prvenstvo spasilo je Vladu, ali još više Predsjednicu kojoj je dalo priliku da se pokaže kao osjećajna osoba koja voli reprezentaciju, domovinu i njene pjevače.
Premijer je mogao samo gristi nokte i mrmljati da još nije čas. Glavni instrument moći predsjednika stranke je stvaranje stranačkih lista. Stega i poslušnost. Strah od odlaska u politički naftalin dobro je sredstvo, ali ga se ne smije koristiti. U unutrašnjim stranačkim nadmetanjima to je snažan instrument, ali je već izazvao pobune onih koji misle da se neće naći na budućim listama.
Oporba jedva da postoji. Živi zid je operetna oporba. Narodnjaci su tusti elitisti. Oporba je razbacana po klupama, ne okuplja se ni u kafićima. Jadni dogovori i blijedi dokumenti ne okupljaju ljevicu. Desnica je preplanula koliko se odmarala.
Disidente u SDP-u ujedinjuje više nedostatak koncepcije i zbunjenost vodstva; kao da bi željeli da ih nema i da ih se ne može prepoznati. Više ih i ne zovu u emisije – kao da je suspenziju proglasio ravnatelj HRT-a.
Nitko iz oporbe ne zove intelektualce. Nitko ne maše radničkim i crvenim zastavama. Radničko dioničarstvo i participaciju zazivaju lokalni tajkuni i britanski laburisti. Oni se ne boje da će ih proglasiti nostalgičarima.
Na što će dobiti izbore? Pa to uopće nije važno. Važno je kako. A ti recepti su isprobani: malo zabrinutosti za demografiju i identitet, par zgodnih neprijatelja, naših dušmana, izdajica koji se ne usude ni braniti, blagoslov s oltara, malo podjele graha, dionica ili mirovima.
Važno je ne dopustiti da nas nešto omete u planiranim reformama, da ne ugrozi turističku sezonu.
Konačno, raspustiti parlament bio bi zgodan način izbjegavanja pitanja o reformama. One dolaze poslije izbora; ovako se taktički izbjegavaju, a na proljeće slijede promjene u europskim institucijama i u vodstvu. Kad raspišeš izbore, nema muke s plaćama brodogradilištima, tu Vlada ne može ništa, nema frke s pitanjima reforme sudstva gdje ni bivše vlade nisu mogle ništa kad se najave izbori. Izbori su i način odgađanja tema, pa i po cijenu zaleđivanja društva.
Zato mi se čini da premijeru na lijevom ramenu sjedi mali simpatični vražićak koji govori: Sad! Nikad bolji trenutak. Pokaži odlučnost. Iskoristi zbunjenost konkurencije. Ne smije izgledati da želiš izbore, ali kad ih drugi zazivaju, popusti. Ovako dalje ne ide, koalicija je bahata i skupa u zahtjevima. Neka idu na izbore. A premijer se može smješkati i odgađati pokazujući naivnima kako brine za državu i nacionalni interes.
Njemu u prilog moram reći da ostavlja dojam poštenog čovjeka usprkos saveznika kojima se okružuje, ali nije glup. Možda nije sklon riziku, ali izbore ne dobivaju heroji na prvoj crti, već stratezi.
Izbori su, a to je trenutno najvažnije, postali sredstvo unutarstranačkih borbi. Njihova najava je prijetnja neposlušnima, zastrašivanje disidenata da će se zbog prirodne smjene generacije umiroviti, pokušaji rušenja autoriteta vrha stranke.
Zato Plenković povremeno zazvoni predizbornim zvoncem, Vrdoljak i Ostojić formiraju izborne stožere sve misleći koga će primamiti europskim sinekurama ili eliminirati šaljući ga na novi zadatak.
Nije to malo. To je kao slati vojnika na prvu crtu bojišnice na Bahame. Ponuda koja se nije odbijala, ali nekad je rezultat bio predvidiv.
No sve to je za unutarnju upotrebu. Samo HDZ, ali ne i svi u njemu, ima razloga za prijevremene izbore. Jednim udarcem riješili bi se dosadnih partnera u koaliciji, maknuli svoje divljake koji ih sramote glupim izjavama.
Osjeti se nervoza. Kad procijene da im može izmaknuti neko mjesto na listi, lokalni grofovi dignu bunu. Ma ne misle oni puno, traže zapravo malo. Ali malo mogu i ponuditi. Upetljani sa svojim lokalnim štemerima i kvazipoduzetnicima koji žive od prelijevanja državnih para u svoje programe, umočeni u skandale, okruženi uhljebima, vični tek praznim patriotskim govorima oni više škode nego pomažu stranci.
Takvih puno, i u različitim strankama, već sjedi u Saboru; oni se nemaju kamo vratiti (”skupštinski leb bez motike – to spada u narkotike – s te se igle ne skida”). Znaju svi oni da su potrošeni, da ih nitko ne sluša, da ih se nitko ne boji, da ne mogu pokrenuti nikoga, da lažu sve grublje, da jednostavno brljaju.
Pametniji su se povukli u pozadinu, lobiraju za svoju županiju, namještaju natječaje za svoje kumove. Ne čitaju ništa, iz hlača im se izvuče košulja, kravata visi i subotama lažu ženi da imaju konspirativni sastanak ili da idu u lov. Tako izgleda naša elita.
U tu igru uključile su se sve stranke ili barem ono što je od njih ostalo.
Umnažanje saborskih klubova nije samo posljedica Poslovnika, prelaženje u nove koalicije nije mentalitet prebjega, stvaranje novih stranaka nije posljedica drukčijih programa, već kolateralna šteta jačanja stranačkih oligarhija i centralizacije vlasti.
Neutaživa glad za dijeljenjem političkog plijena stvara slojeve stranačkih poslušnika i ti prigodno slijepo slušaju više, naročito kad im se prijeti ispadanjem sa stranačkih lista.
Prijetnja izborima je više od korbača; to je prijetnja marginalizacijom, ispadanjem s protokolarnih popisa članstva u delegacijama koje posjećuju egzotične zemlje.
Militaristički ustrojene stranke, podvrgnute stezi, rastaču se kad prođe vrijeme euforije izborne pobjede i diobe plijena, pa ih zajedno najviše drži prijetnja novim izborima.
Mnogi se neće naći u medijima, drugi će plijeniti pažnju svojim novim prenemaganjima. Ponavljat će se obrasci ranijih kampanja: red ksenofobije, red brige za stabilnost, red obećanja blagostanja i red oprosta grijeha (bar u obliku oprosta dugova ili legalizacije nekretnina).
Nije čudno što su se znakovi nervoze pojavili u HDZ-u. Darko Milinović, očito uzrujan gubitkom moći, odlučio je pokazati mišiće i s 200 momaka i nešto cura pojaviti se u središnjici. Sad mu preostaje ići protiv stranke i utvrditi kakav je izborni sustav za neovisne zastupnike.
I Penava je procijenio da je pravo vrijeme za jačanje svog kandidatskog položaja. Sada računa na preferencijalne glasove i nada se raspletu u stranci.
Plenković je i bez namjere i plana, zahvaljujući otporu Istanbulskoj konvenciji i traženju ostavke Vlade na prosvjedima – ma što traženjem ostavke; vikalo se i izdajnici, izdajnici – dobio popis aktivnih neprijatelja i stranačkih drugova koji žele njegovu smjenu.
I tako je nešto što je prvorazredno političko nacionalno pitanje postalo stranačka stvar, sredstvo obračuna stranačkih sekti i klanova (clects), manevar i trik za udaljavanje nepodobnih, za proglašavanje smjene generacija.
Ono o čemu se radi kod izbora su interesi. Ne stranački interesi. Ne njihovi interesi, tko će gdje sjesti, tko će u vladu, a tko za ravnatelja. U izborima se odlučuje o našim interesima.
Problem sadašnje Vlade je baš to što na pitanje u čije ime vlada, koga zastupa odgovora nema. Kako se pozivati na izborni legitimitet kad izabrani mijenjaju stranke i klubove, kad su se zaklinjali da nikad, nikad neće u vladajuću koaliciju. Kako kad su neki javnim izjavama bili protiv Vlade, a ipak glasali za njen opstanak u ime stabilnosti (?). Nema vjerodostojnosti kod kupnje glasova, otvorene ili diskretne.
Kako kaže Bernie Sanders: ”Election days come and go. But the struggle of the people to create a government which represents all of us and not just the one percent – a government based on the principles of economic, social, racial and environmental justice – that struggle continues”.
Zato su pozivi na izvanredne izbore zasada puka prijetnja, provociranje reakcije.
No vuk je stigao. Neki kažu da još nije gladan i da će odgoditi ručak. Kruže glasine i piše u novinama da je vegetarijanac. Tko zna kada će navaliti. Za sada mu samo kruli u želucu, a on se smješka.
autograf
Oporba se razmrvila i neke se ne može složiti ni evidentnim, makar sebičnim računom da prijeđu izborni prag. Istraživanja javnog mnijenja pokazuju da HDZ raste. Rastu plaće i gomilaju se obećanja. Problemi su tek privremeno zaboravljeni.
Bolje izbori nego prosvjedi. Reforme se ne provode, a obećane su. Bilo bi zgodno imati najavljene izbore, jer tada reformi i ne može biti.
Većina u Saboru je krhka, pa premijer ne zna koga smatrati saveznikom, a koga oporbom. Politički mu je skupo podilaziti svima, a baš to radi mjesecima.
Oporbe nema, pa su mu glavni neprijatelji u vlastitoj stranci i na susjednom brijegu. I prolaze prilike za obračun. Svjetsko prvenstvo spasilo je Vladu, ali još više Predsjednicu kojoj je dalo priliku da se pokaže kao osjećajna osoba koja voli reprezentaciju, domovinu i njene pjevače.
Većina u Saboru je krhka, pa premijer ne zna koga smatrati saveznikom, a koga oporbom. Politički mu je skupo podilaziti svima, a baš to radi mjesecima
Premijer je mogao samo gristi nokte i mrmljati da još nije čas. Glavni instrument moći predsjednika stranke je stvaranje stranačkih lista. Stega i poslušnost. Strah od odlaska u politički naftalin dobro je sredstvo, ali ga se ne smije koristiti. U unutrašnjim stranačkim nadmetanjima to je snažan instrument, ali je već izazvao pobune onih koji misle da se neće naći na budućim listama.
Oporba jedva da postoji. Živi zid je operetna oporba. Narodnjaci su tusti elitisti. Oporba je razbacana po klupama, ne okuplja se ni u kafićima. Jadni dogovori i blijedi dokumenti ne okupljaju ljevicu. Desnica je preplanula koliko se odmarala.
Disidente u SDP-u ujedinjuje više nedostatak koncepcije i zbunjenost vodstva; kao da bi željeli da ih nema i da ih se ne može prepoznati. Više ih i ne zovu u emisije – kao da je suspenziju proglasio ravnatelj HRT-a.
Nitko iz oporbe ne zove intelektualce. Nitko ne maše radničkim i crvenim zastavama. Radničko dioničarstvo i participaciju zazivaju lokalni tajkuni i britanski laburisti. Oni se ne boje da će ih proglasiti nostalgičarima.
Na što će dobiti izbore? Pa to uopće nije važno. Važno je kako. A ti recepti su isprobani: malo zabrinutosti za demografiju i identitet, par zgodnih neprijatelja, naših dušmana, izdajica koji se ne usude ni braniti, blagoslov s oltara, malo podjele graha, dionica ili mirovima.
Važno je ne dopustiti da nas nešto omete u planiranim reformama, da ne ugrozi turističku sezonu.
Konačno, raspustiti parlament bio bi zgodan način izbjegavanja pitanja o reformama. One dolaze poslije izbora; ovako se taktički izbjegavaju, a na proljeće slijede promjene u europskim institucijama i u vodstvu. Kad raspišeš izbore, nema muke s plaćama brodogradilištima, tu Vlada ne može ništa, nema frke s pitanjima reforme sudstva gdje ni bivše vlade nisu mogle ništa kad se najave izbori. Izbori su i način odgađanja tema, pa i po cijenu zaleđivanja društva.
Zato mi se čini da premijeru na lijevom ramenu sjedi mali simpatični vražićak koji govori: Sad! Nikad bolji trenutak. Pokaži odlučnost. Iskoristi zbunjenost konkurencije. Ne smije izgledati da želiš izbore, ali kad ih drugi zazivaju, popusti. Ovako dalje ne ide, koalicija je bahata i skupa u zahtjevima. Neka idu na izbore. A premijer se može smješkati i odgađati pokazujući naivnima kako brine za državu i nacionalni interes.
Oporba jedva da postoji. Živi zid je operetna oporba. Narodnjaci su tusti elitisti. Oporba je razbacana po klupama, ne okuplja se ni u kafićima. Jadni dogovori i blijedi dokumenti ne okupljaju ljevicu. Desnica je preplanula koliko se odmarala
Njemu u prilog moram reći da ostavlja dojam poštenog čovjeka usprkos saveznika kojima se okružuje, ali nije glup. Možda nije sklon riziku, ali izbore ne dobivaju heroji na prvoj crti, već stratezi.
Izbori su, a to je trenutno najvažnije, postali sredstvo unutarstranačkih borbi. Njihova najava je prijetnja neposlušnima, zastrašivanje disidenata da će se zbog prirodne smjene generacije umiroviti, pokušaji rušenja autoriteta vrha stranke.
Zato Plenković povremeno zazvoni predizbornim zvoncem, Vrdoljak i Ostojić formiraju izborne stožere sve misleći koga će primamiti europskim sinekurama ili eliminirati šaljući ga na novi zadatak.
Nije to malo. To je kao slati vojnika na prvu crtu bojišnice na Bahame. Ponuda koja se nije odbijala, ali nekad je rezultat bio predvidiv.
No sve to je za unutarnju upotrebu. Samo HDZ, ali ne i svi u njemu, ima razloga za prijevremene izbore. Jednim udarcem riješili bi se dosadnih partnera u koaliciji, maknuli svoje divljake koji ih sramote glupim izjavama.
Osjeti se nervoza. Kad procijene da im može izmaknuti neko mjesto na listi, lokalni grofovi dignu bunu. Ma ne misle oni puno, traže zapravo malo. Ali malo mogu i ponuditi. Upetljani sa svojim lokalnim štemerima i kvazipoduzetnicima koji žive od prelijevanja državnih para u svoje programe, umočeni u skandale, okruženi uhljebima, vični tek praznim patriotskim govorima oni više škode nego pomažu stranci.
Takvih puno, i u različitim strankama, već sjedi u Saboru; oni se nemaju kamo vratiti (”skupštinski leb bez motike – to spada u narkotike – s te se igle ne skida”). Znaju svi oni da su potrošeni, da ih nitko ne sluša, da ih se nitko ne boji, da ne mogu pokrenuti nikoga, da lažu sve grublje, da jednostavno brljaju.
Pametniji su se povukli u pozadinu, lobiraju za svoju županiju, namještaju natječaje za svoje kumove. Ne čitaju ništa, iz hlača im se izvuče košulja, kravata visi i subotama lažu ženi da imaju konspirativni sastanak ili da idu u lov. Tako izgleda naša elita.
U tu igru uključile su se sve stranke ili barem ono što je od njih ostalo.
Zato mi se čini da premijeru na lijevom ramenu sjedi mali simpatični vražićak koji govori: Sad! Nikad bolji trenutak. Pokaži odlučnost. Iskoristi zbunjenost konkurencije. Ne smije izgledati da želiš izbore, ali kad ih drugi zazivaju, popusti. Ovako dalje ne ide, koalicija je bahata i skupa u zahtjevima. Neka idu na izbore. A premijer se može smješkati i odgađati pokazujući naivnima kako brine za državu i nacionalni interes
Umnažanje saborskih klubova nije samo posljedica Poslovnika, prelaženje u nove koalicije nije mentalitet prebjega, stvaranje novih stranaka nije posljedica drukčijih programa, već kolateralna šteta jačanja stranačkih oligarhija i centralizacije vlasti.
Neutaživa glad za dijeljenjem političkog plijena stvara slojeve stranačkih poslušnika i ti prigodno slijepo slušaju više, naročito kad im se prijeti ispadanjem sa stranačkih lista.
Prijetnja izborima je više od korbača; to je prijetnja marginalizacijom, ispadanjem s protokolarnih popisa članstva u delegacijama koje posjećuju egzotične zemlje.
Militaristički ustrojene stranke, podvrgnute stezi, rastaču se kad prođe vrijeme euforije izborne pobjede i diobe plijena, pa ih zajedno najviše drži prijetnja novim izborima.
Mnogi se neće naći u medijima, drugi će plijeniti pažnju svojim novim prenemaganjima. Ponavljat će se obrasci ranijih kampanja: red ksenofobije, red brige za stabilnost, red obećanja blagostanja i red oprosta grijeha (bar u obliku oprosta dugova ili legalizacije nekretnina).
Nije čudno što su se znakovi nervoze pojavili u HDZ-u. Darko Milinović, očito uzrujan gubitkom moći, odlučio je pokazati mišiće i s 200 momaka i nešto cura pojaviti se u središnjici. Sad mu preostaje ići protiv stranke i utvrditi kakav je izborni sustav za neovisne zastupnike.
I Penava je procijenio da je pravo vrijeme za jačanje svog kandidatskog položaja. Sada računa na preferencijalne glasove i nada se raspletu u stranci.
Plenković je i bez namjere i plana, zahvaljujući otporu Istanbulskoj konvenciji i traženju ostavke Vlade na prosvjedima – ma što traženjem ostavke; vikalo se i izdajnici, izdajnici – dobio popis aktivnih neprijatelja i stranačkih drugova koji žele njegovu smjenu.
I tako je nešto što je prvorazredno političko nacionalno pitanje postalo stranačka stvar, sredstvo obračuna stranačkih sekti i klanova (clects), manevar i trik za udaljavanje nepodobnih, za proglašavanje smjene generacija.
Ono o čemu se radi kod izbora su interesi. Ne stranački interesi. Ne njihovi interesi, tko će gdje sjesti, tko će u vladu, a tko za ravnatelja. U izborima se odlučuje o našim interesima.
Osjeti se nervoza. Kad procijene da im može izmaknuti neko mjesto na listi, lokalni grofovi dignu bunu. Ma ne misle oni puno, traže zapravo malo. Ali malo mogu i ponuditi. Upetljani sa svojim lokalnim štemerima i kvazipoduzetnicima koji žive od prelijevanja državnih para u svoje programe, umočeni u skandale, okruženi uhljebima, vični tek praznim patriotskim govorima oni više škode nego pomažu stranci
Problem sadašnje Vlade je baš to što na pitanje u čije ime vlada, koga zastupa odgovora nema. Kako se pozivati na izborni legitimitet kad izabrani mijenjaju stranke i klubove, kad su se zaklinjali da nikad, nikad neće u vladajuću koaliciju. Kako kad su neki javnim izjavama bili protiv Vlade, a ipak glasali za njen opstanak u ime stabilnosti (?). Nema vjerodostojnosti kod kupnje glasova, otvorene ili diskretne.
Kako kaže Bernie Sanders: ”Election days come and go. But the struggle of the people to create a government which represents all of us and not just the one percent – a government based on the principles of economic, social, racial and environmental justice – that struggle continues”.
Zato su pozivi na izvanredne izbore zasada puka prijetnja, provociranje reakcije.
No vuk je stigao. Neki kažu da još nije gladan i da će odgoditi ručak. Kruže glasine i piše u novinama da je vegetarijanac. Tko zna kada će navaliti. Za sada mu samo kruli u želucu, a on se smješka.
autograf
