Ministar je na kraju otkrio tko mu je prijatelj na čijoj je jahti ljetovao s obitelji, ali slučaj ima i drugi aspekt
Ispadi takve bahatosti pokazuju kriminalno loš kućni odgoj, nedostatak takta i ukusa, malograđanštinu i, u krajnjoj liniji, tragični manjak socijalne inteligencije
Ministru financija Zdravku Mariću jučer smo, nakon njegove uvrijeđeno obranaške pressice, potanko objasnili jedan aspekt priče o jahti tada još svima nepoznatog ”prijatelja” na kojoj je s obitelji plovio Jadranom, a čije je ime odbio otkriti pozivajući se na svoje ”ljudske principe”.
Ukratko, tumačili smo potpredsjedniku Vlade – a preko njega i svim drugim političarima kojima su pravila ponašanja na dužnosničkim položajima nejasna – da građani i birači imaju puno pravo znati čije je gostoprimstvo prihvatio i zašto je potrebno da se to zna.
Drugi bitan aspekt priče
No, ubrzo nakon što je konferencija okončana bez ključnog ministrovog odgovora, Marić se odjednom ipak oglasio iz vedra neba da bi objavio tko je bio njegov domaćin. Tako sada znamo da je riječ o masivnom poduzetniku iz Rijeke Blažu Pavičiću, suvlasniku i članu uprave u velikom broju vlastitih i obiteljskih tvrtki.
Novinari istraživači sada mogu naprijed. Taj je problem riješen. No, postoji i drugi vrlo važan aspekt cijele te stvari i njime se bavimo danas.
Političari koji ‘služe narodu’
Postavljamo, dakle, vladajućoj kasti, sebi i svima nama načelno pitanje je li ikad i ikako prihvatljivo, pristojno i normalno da se visoki članovi državne administracije, hrvatski ministri, župani, gradonačelnici i drugi, vozikaju na tuđim jahtama od 22 metra dok za plaće iz proračuna ”služe narodu”.
Glavna je jeftina šmira naših političara kako su ponikli iz naroda, kako znaju što narodu treba i da njegove potrebe i boli, kao njegovi sinovi i kćeri, osjećaju ravno iz vlastitog iz želuca.
Ne, nije nimalo pristojno
No, je li onda u redu da pojedine zastupnice i zastupnice špartaju po Saboru mašući torbama koje koštaju kao 10 prosječnih hrvatskih plaća ili zirkajući na svoje ručne satove koji vrijede duplo dok ih naokolo vozikaju šoferi koji su im dodijeljeni da bi oni uživali komociju koju plaćaju građani?
I, da nastavimo taj niz, treba li svakoj šuši koja je dobila mandat da vodi općinu službeni automobil kakvog se ne bi posramio ni vlasnik kakve privatne međunarodne korporacije? Rekla bih da nije. Nije pristojno. Vulgarno je.
Ma znam, ništa od toga nije protuzakonito, ali ispadi takve bahatosti pokazuju kriminalno loš kućni odgoj, nedostatak takta i ukusa, malograđanštinu i, u krajnjoj liniji, tragični manjak socijalne inteligencije.
Siromašna zemlja, siromašni ljudi
Jer Hrvatska, kojoj su takve napadne persone domoljubno posvetile svoja često upitna znanja i objektivno tanjušne karijere, siromašna je zemlja pretežno siromašnih građana. Drugi najgori indeks siromaštva u EU. Siromašni su mladi i mlade obitelji, radnici koji crnče na dva posla, penzioneri i oni posve propali ljudi koji žive od boca iz kontejnera.
Građani nisu glupi. Znaju i jasno im je kao bijeli dan da je ovo društvo korupcije i – vrlo posljedično – zapanjujućih socijalnih razlika. Da neki ljetuju na basnoslovnim jahtama, s kuharom i dadiljom, ili na Palm Islandu u Dubaiju, dok oni gledaju kako će djetetu kupiti tenisice za školu. Čak to ljudi i prihvaćaju, ništa im drugo i ne preostaje?
Smijanje u lice građana
Ali nemoj im bar gurati prst u oko. Nemoj barem s tih funkcija koje odlučuju kome u državi što treba, kada i koliko, a kome ne treba ništa, i hoće li vam država dati povišicu od 35 kuna na mirovinu od 1700, ili vam je sasvim dosta 17 kuna. Suzdrži se.
Jer je neprikladno, prosto i sirovo da se ljudima koje predstavljate i nad kojima vladate smijete u lice svojim životnim stilom pa sve ako vam je vlastiti ćaća ostavio nepregledni imetak.
Odgojen čovjek neće naručiti jastoga u šampanjcu kad sjedi sa starim školskim kolegama koji zbrajaju imaju li za ćevapčiće, a pogotovo neće tajkunskim razbacivanjem novca signalizirati koliko je bolji od svih drugih dok je na javnoj dužnosti i plaći.
Nije zakon – nego kultura
Eto, to je dodatni problem slučaja s Marićem i jahtom od 22 metra. A da ne govorimo o tome da njegov donator nije s njim išao u školu, niti su obiteljski povezani iz pelena, niti su ”dugogodišnji prijatelji” kao što tvrdi ministar. Sam Pavičić se izlanuo da ga je upoznao već kao ministra, na službenom sastanku, tek prije ”četiri-pet godina”.
Pa onda nemojte, dragi ”prijatelji”. I ne uzimajte slučajno zakon u usta. Jer ovdje je riječ o dužnosničkoj finoći i kulturi, ne o zakonu. Ako razumijete o čemu uopće govorimo.
telegram
