Je li problem u manjku pažnje ili ipak u nečem drugom

Prevladavajući opisi suvremenog svijeta pretpostavljaju da ljudi žive u različitim svjetovima. Povjerenje u društvene institucije je erodiralo, pristup znanstvenim spoznajama je puno relaksiraniji, a politički legitimiteti se traže van uobičajenih koridora. Članovi političkih zajednica, smatra se, više se ne mogu dogovoriti oko stvarnosti kao takve. Dok smo prije, navodno, dijelili zajedničku stvarnost i imali suprotne stavove o toj stvarnosti, danas su nam same stvarnosti nespojive.

Razlozi koji se pripisuju toj parcelizaciji stvarnosti variraju, a nezaobilazni su oni koji se na ovaj ili onaj način naslanjaju na internet i društvene mreže. A među njima centralno mjesto zauzima dijagnoza s kojom se slažu gotovi svi i koja tim statusom dovodi u pitanje samu parcelizaciju stvarnosti. Ona kaže da svi patimo od skraćenog raspona pažnje koji sa sobom vuče brojne posljedice. Među njima se ističu manjak kapaciteta za razmišljanje, koncentraciju i slušanje drugih. A ako nemamo kapaciteta za slušanje drugih onda nema ni prepreka za nastanak paralelnih društvenih stvarnosti.

Procjena o skraćenom rasponu pažnje smatra se gotovo samorazumljivom. Kao i posljedice tog navodno novog deficita izazvanog specifičnim razvojem tehnologije. Ta samorazumljivost nastanak duguje stavovima stručnjaka raznih profila, i ''naših'' i ''njihovih'', ali i svakodnevici koju, čini se, ne možemo osporiti. U javnom prijevozu svjedočimo uronjenosti putnika u pametne telefone, a slična se slika da vidjeti i na mjestima predviđenima za druženje poput kafića. A u krajnju ruku, znamo i po sebi: koliko često dok, na primjer, čitate, prekinute tu aktivnost kako bi provjerili ima li novih notifikacija? Koliko puta na dan sami sebe uhvatite u takozvanom doomscrollingu i mislima koje su potpuno odlutale? Dakle, dokazi su tu, kako oni znanstveni i stručni koji dodatno vrijede u ovim periodima opće skepse, a i osjećate ih sami, nitko vam ih ne mora dodatno tumačiti.

Kad već navodno živimo u epohi obilježenoj skepticizmom i nepovjerenjem u službene istine, valjalo bi i ovu o reduciranoj sposobnosti pažnje dovesti u pitanje. I kao činjenicu i kao uzrok rasta skepticizma i degradacije društvenosti. Da se ne bi sami prepustili tako ambicioznom poduhvatu oslonimo se na one upućenije koji su istraživački i analitički put u značajnoj mjeri već prešli. Ulogu Vergilija koji nas nepažljive vodi za ručicu kroz kompleksni svijet zasićen spornim informacijama, teorijama zavjere i emocionalnim izazovima, dodijelit ćemo profesoru povijesti s američkog Sveučilišta Northwestern Danielu Immerwahru koji je prošlog tjedna u New Yorkeru objavio iznimno koristan članak na temu deficita pažnje. Već sama činjenica da se radi o profesoru povijesti sugerira da nam pristup problemu nužno ovisi o povijesnoj perspektivi. Ili da ne idemo previše okolo i naokolo, valja postaviti pitanje: jesu li nam ovakve dijagnoze o civilizacijskoj prijetnji poput skraćenog raspona pažnje već poznate? Jesu li pratile razvoj tehnologije kroz povijesti? O da, itekako jesu.

Immerwahr je u članku iznio više primjera, a među najpoznatije spada sam Sokrat, jedan od, smatra se, utemeljitelja civilizacije kojoj sad prijeti ta opasnost. Kao što dobro znamo, Sokrat nije imao previše povjerenja u pisanje i nije ga prakticirao. Sve o Sokratovoj misli znamo iz Platonovih dijaloga. A u jednom od tih dijaloga saznajemo i zašto se Sokrat ustručavao pisanja. Kaže da pisanje ugrožava mnemotehničke kapacitete.

Slično se nepovjerenje u razvoj novih tehnologija i komunikacijskih formi ponavljalo kroz povijest kao po nekoj refleksnoj osnovi. Bilo je tu svakakvih primjera koji svjedoče razmjerima ludila. Strahovalo se tako da će izum željezne peći ugroziti komunikacijske vještine. Odakle pak ta neobična ideja? Pa željeznoj peći koja stoji u kutu prostorije prethodila je otvorena vatra oko koje su se ljudi skupljali i samim tim i razgovarali. Pored Sokrata i željezne peći zgodno bi bilo spomenuti roman kao književnu formu. Dok se danas smatra da su nam pametni telefoni umanjili kapacitete za čitanje romana, nekad se roman smatrao kognitivnim potonućem koji će onemogućiti posvećeno čitanje ''pravih'' i ''ozbiljnih'' tekstova. Među takve propovjednike je spadao i Thomas Jefferson čiji stavovi o romanu odgovaraju stavovima današnjih konzervativnih profesora književnosti o TikToku.

Dakle, ne svjedočimo ničemu naročito novom. I kao što Immerwahr ističe, postojali su i u tim epizodama ljudi koji su se suprotstavljali stavovima o civilizacijskim pogubnostima novih tehnologija i medija. Također, neka su predviđanja ispala potpuno smiješna, a neka manje. I valja se zapitati o gradaciji: možda nas roman nije puno pokvario, ali društvene mreže koje pogoni kapitalistički aparat koji našu pažnju, uvjetno rečeno, prodaje kao robu, ipak imaju potencijalno razorne učinke? Immerwahr smatra da nemaju i da je dijagnoza o kraćem rasponu pažnje zapravo distrakcija od relevantnijih političkih problema koje su sa sobom donijeli razvoj interneta i suvremene tehnologije. Za početak, prilično je zahtjevno izmjeriti taj raspon pažnje i uopće definirati što bi to bio normalan raspon pažnje. I sam koncept stoji na klimavim nogama.

Ako nekom sadržaju uskraćujemo pažnju ili mu je posvećujemo uz češće prekide, ne znači da u tim momentima prekida ili uskraćivanja ne baratamo nikakvom pažnju. Nju naprosto posvećujemo nekom drugom sadržaju. Odgovor bi na ovu primjedbu glasio: da, drugi sadržaji nam preuzimaju pažnju, ali radi se o takvim sadržajima koji potiču stalno prebacivanje pažnje i nemogućnost zadržavanja koncentracije. I ta je teza prilično upitna i teško održiva. Za početak, narasla je konkurencija i sadržaja je sve više. Sasvim je razumljivo da ćemo češće prebacivati ''programe''.

S druge strane, podaci jasno pokazuju da ne postoji nikakav neosporiv trend prema općem kraćenju sadržaja sukladno umanjenim kapacitetima pažnje. Pa tako, sugerira Immerwahr, prodaja knjiga ne opada, dužina holivudskih filmova raste, a popularnost tv serija koje se emitiraju u sezonama i bindžaju noćima govori da kratka video forma nije preuzela primat već samo supostoji uz druge formate koji iziskuju obilnu koncentraciju.

Valja spomenuti i podkaste koji nerijetko sežu u trajanjima do 3-4 sata i time nimalo ne gube na slušanosti i gledanosti. I često poznati podkasti ne gube na slušanosti čak ni kad im teme zalaze u priličnu opskurnost. Pored svega toga, treba navesti da, na primjer, korisnici TikToka nisu samo pasivni konzumenti. Veliki broj njih sadržaj i proizvodi, a za takvo što su potrebni rasponi pažnje i priličan stupanj koncentracije.

Odakle onda tolika rasprostranjenost teze o skraćenom rasponu pažnje kao činjenici i posljedicama po društveno-političko i kognitivno zdravlje? Immerwahr smatra da se radi o brizi one klase proizvođača sadržaja – novinara, književnika, profesora, umjetnika – koji se na taj način bore protiv konkurencije koja ih ugrožava. Oni naprosto proizvode sadržaj koji nešto dulje traje i izložen je prekidima kojima navodno prije nije bio izložen. I pritom Immerwahr postavlja logično pitanje: radi li se o krizi pažnje ili krizi autoriteta? Jer zamjerke spomenute ''kreativne klase'' prilično sliče zamjerkama osamnaestostoljetnih svećenika na pojavu romana koji ugrožavaju poslušnost žena. Teško se oteti dojmu da se radi o anksioznoj reakciji elita na demokratizaciju medijskog prostora koja se i ostalima čini osnovanom jer su, eto, neke vrijednosti vječne. Ono što ti kreatori traže od publike je strpljenje za njihove kompleksne radove i tako svu odgovornost prebacuju na publiku, a sebi priskrbljuju licencu za predugačak i nejasan sadržaj te samozadovoljnost. Ili kao što efektno poentira Immerwahr: kad god netko traži od publike da bude strpljivija uvijek pomislim – a možda bi ti mogao biti manje dosadan?

Ne radi se o tome da je demokratizacija medijskog prostora pod ekonomskom paskom big techa donijela civilizacijski napredak. Naš medijski i komunikacijski prostor je zagađen, zasićen toksičnim emocijama, prepun teorija zavjere i političkog sadržaja koji dovodi u pitanje osnovne društvene spone. Međutim, razlog tome ne leži u skraćenom rasponu pažnje. Inzistiranje na toj dijagnozi predstavlja distrakciju, a ne sama navodno reducirana pažnja.

portalnovosti