Jedan od načina odupiranja kapitalističkoj proizvodnji hrane

Afrički poljoprivredni inovatori već se dugo opiru tehnokratskom kapitalističkom razvojnom modelu koji ovisi o logici tržišta i komercijalnim doprinosima. James Machobane iz Lesota, na primjer, 1950-ih je godina razvio sustav konsocijacije, odnosno kombinacije kultura, osmišljen u svrhe proizvodnje raznolike hrane, zaštite tla i osnaživanja siromašnih osoba, posebice žena. Putem proračunate zemljoradnje, Machobaneovi pristaše oduprli su se nasilju kolonijalnog otimanja zemljišta te političkoj ekonomiji monokulture i migrantskog rada, koje i dalje štete ekologiji i ljudskom zdravlju.

Machobaneov sustav primjer je višedimenzionalnih ciljeva agroekologije. Ukratko, agroekologija je poljoprivreda koja daje prednost proizvodnji hrane koja koristi zemaljske resurse, a da im pritom ne šteti. To je pristup suradnje s ekosustavima, primjerice kako bi se tlo i biljke oplemenili stajskim ili biljnim gnojivom umjesto kemikalijama. Oslanjajući se na duboke izvore lokalnog i globalnog znanja i tehnologije, praktičari agroekologije teže ekološkoj i ljudskoj dobrobiti te pravednim tržištima za svoje proizvode. Poljoprivrednici na raznolikim agrarima kultiviraju zajedništvo i samodostatnost. Tim činom poljoprivrednici se opiru kapitalističkim prehrambenim sustavima, koji idu isključivo za potrošačima i nesamostalnim najamnim radnicima kako bi proizveli ujednačenost, količinu i dobit.

Agroekološki pristupi transformiranju prehrambenih sustava posvuda se moraju ozbiljno shvatiti. Iako je to istina, politički i ekološki plodovi takvih pokreta mogu ravnomjernije sazrijeti kad se razumiju u povijesnom kontekstu u kojemu je poljoprivreda središnji, ali i parcijalni aspekt afričkih društava. Među ostalim današnjim predvodnicima, Savez za prehrambenu suverenost u Africi i njegove podružnice koriste agroekologiju kako bi se oduprli industrijalizaciji poljoprivrede, otimanju zemljišta, uništavanju biološke raznolikosti te klimatskoj nepravdi. Afrikanci nisu sami. La Via Campesina, možda i prije svih ostalih, afirmirala se na globalnoj razini. Ipak, javnost je i dalje dezinformirana o poljoprivredi i hrani na Globalnome jugu.

Nedavni članak New York Timesa, „Milenijalci čine poljoprivredu seksepilnom“, ponavljaju štetne mitove o poljoprivredi u Africi. Članak izvještava o tome kako se „poljopoduzetnici“ iz Gane vraćaju zemlji kako bi zaradili novac, ulažući u nju kapital koji su zaradili drugdje. Ti muškarci iz Gane – da, čitatelji vrlo malo saznaju o ženama – uzgajaju puževe, afričke divovske trstične štakore i manioku za tržište. Komentari na članak variraju od slavljenja „novog“ kapitalističkog duha do još jedne osobe koja ustraje u tome da su Afrikanci, naravno, poljoprivrednici i da se poljoprivredi trebaju vratiti jer su „zlato i dijamanti bili u drugome planu dok nisu došli Europljani“.

To nije istina. Davno prije kolonijalizma, narod drevnog Malija, primjerice, bavio se rudarenjem i trgovinom zlatom i soli. Afrikanci ne samo da su proizvodili nepoljoprivredne proizvode i raznoliku hranu, već su proizvodili i znanje, kulturu i gradove. Isto je vrijedilo za Egipat, Aksum, Veliki Zimbabve, Asante, i tako dalje. Mnogi Afrikanci oduvijek rade kao obrtnici, učitelji, trgovci, medicinske sestre, liječnici, znanstvenici, i još mnogo toga. Ljudi su te profesije poimence poznavali na afričkim jezicima davno prije kolonijalizma. Misionari i kolonijalisti bili su ti koji su stvorili mit da su Afrikanci – barem na njihovom „stupnju razvoja“ – poljoprivrednici, stočari i drvosječe.

Te su ideje bile neodjeljive od kolonijalnog kapitalizma i pretpostavki o rasi. Prema ovom stajalištu, loše poljodjeljstvo – što je podrazumijevalo samoopskrbnu proizvodnju, konsocijaciju, izmjenu usjeva i ekstenzivnu ispašu – bilo je uzrok siromaštvu. Odgovor je bilo unaprijeđeno poljodjeljstvo: tržnice, sadnja u redovima, umjetna gnojiva, egzotično sjeme i intenzivna ispaša. U Africi 20. stoljeća kolonijalni poljoprivredni odjeli nastojali su usaditi kapitalističku etiku pružajući tehničku podršku, obično muškarcima koji su se bavili poljoprivredom i koji su već posjedovali zemlju i kapital. Nije iznenađujuće što su neki Afrikanci profitirali proizvodeći duhan u Malaviju, kavu u Ugandi, ili kakao u Gani. Za apartheida je u Južnoj Africi cilj obrazovnih sustava bila proizvodnja poljoprivrednika i marljivih radnika. Držite se zemlje i podalje od naših gradova ako nemate ugovor o radu, to je bila logika.

Burkinabé Bounty: Agroecology in Burkina Faso (Burkinsko obilje: Agroekologija u Burkini Faso), film koji je nedavno recenziran na našem portalu, prikazuje lokalni agroekološki pokret. „Samo nas tlo može osloboditi“, objasnio je jedan sugovornik. Ova snažna ideja odjekuje vremenom i prostorom, ali zvuči apolitično kada je odsječena od ljudi koji ne uzgajaju vlastitu hranu. Nauštrb šireg odaziva, Machobane iz Lesota nije mario za političko organiziranje, već je poticao svoje pristaše da se „drže svoga brijega“ i naricao to što su obrazovani Afrikanci „lišeni snage za rad“.

Agroekološki pokreti unapređuju važne kulturne, političke i ekološke projekte na inovativne načine. No, također se vrijedi zapitati: kako ovome mogu pridonijeti ljudi poput poljopoduzetnika u Gani i nepoljoprivrednika diljem svijeta? Na kraju krajeva, baš kao i prošlo, buduće zdravlje ljudi i planeta pripada svima. Nadomak značajne pobjede, Food Sovereignty Ghana, „grassroots pokret koji zagovara pitanja hrane“, oslanja se na stručnost poljoprivrednika i pravnika kako bi tužio vladu zbog komercijalizacije genetski modificiranog mletačkog graha i riže, što smatra kočenjem svojih agroekoloških ciljeva. Vrhovni sud Gane zakazao je ročište 9. srpnja. Poljopoduzetnici, poput onih koji proizvode puževe za tržište, također moraju financijski i politički stati iza ovog cilja koji hrani i zdravlju daje prednost nad profitom.

Na Istočnome Rtu Južne Afrike lokalne skupine odupiru se predloženom projektu rudnika Xolobeni. Za njihovu je platformu ključan argument da ekstrakcija metala predstavlja ekološku prijetnju poljoprivrednim sustavima koji uzdržavaju njihove zajednice. Kako bi opovrgle tvrdnje da bi rudarenje donijelo ekonomsku korist, lokalne skupine razvile su vlastite prijedloge za jačanje poljoprivrede i promicanje novih ekoturističkih projekata. U ovoj borbi između različitih lokalnih skupina s jedne, te stranog kapitala i njegovih saveznika u Južnoj Africi s druge strane, pokret otpora angažira i mora nastaviti angažirati potencijalne rudare titana i lokalne poslovne ljude, kao i poljoprivrednike.

Ako sagledamo širu sliku, valja priznati da mnogim ljudima prošlosti i sadašnjosti poljoprivreda ili čak vrtlarenje nisu mogući, poželjni ili potrebni. Društvena dinamičnost iz prošlosti može informirati agroekološke sustave koji poštuju raznolike ljudske težnje dok istovremeno rade na tome da u potpunosti transformiraju globalne prehrambene sustave koji trenutno marginaliziraju i uništavaju u mnogo većoj mjeri nego što prehranjuju.