Pregled prošlih dvanaest mjeseci donosimo u crticama o jedanaest ličnosti koje su se, po našem sudu, ispostavile ključnim akterima najvažnijih domaćih političkih događaja i procesa. Ti događaji i procesi Hrvatsku, međutim, nisu učinili bitno drukčijom i boljom zemljom
Godina na izmaku bila je jedna od najuzbudljivijih političkih sezona od 2000. naovamo, premda se nakon 2016. mislilo da će se teško, u pogledu političkih turbulencija, ponoviti takva godina: 2017. donijela je, mimo parlamentarnih zapleta i raspleta, krizu Agrokora i bijeg Ivice Todorića te osuđujuću hašku presudu hercegbosanskoj šestorici, od kojih je jedan, Slobodan Praljak, počinio samoubojstvo u sudnici. Pregled prošlih dvanaest mjeseci donosimo u crticama o jedanaest ličnosti koje su se, po našem sudu, ispostavile ključnim akterima najvažnijih domaćih političkih događaja i procesa. Ti događaji i procesi Hrvatsku, međutim, nisu učinili bitno drukčijom i boljom zemljom nego što je bila godinu dana ranije, ako se izuzmu vrlo blagi i inercijski pomaci u gospodarstvu.
Najveće i najvažnije Plenkovićevo postignuće u ovoj godini jest to što je uspio sačuvati premijersku poziciju i HDZ-ovu vladu. A malo je falilo da premijersku karijeru okonča poslije samo šest-sedam mjeseci. Nakon što je – zbog Mostovog nepovjerenja prema ministru financija Zdravku Mariću, bivšem članu Uprave Agrokora – razvrgnuo koaliciju s grupacijom Bože Petrova, Plenković je tjednima visio o tankoj niti, a spas mu je stigao u foto-finišu, kad se i sam bio pomirio s, makar privremenim, odlaskom iz Banskih dvora. Spasio ga je Ivan Vrdoljak, odnosno petero od devetero HNS-ovih saborskih zastupnika koji su se neočekivano priklonili HDZ-u i rascijepili vlastitu stranku.
Ako se ostavi po strani iznuđena intervencija u Agrokoru, uvođenje pojma hibridnog rata u službenu upotrebu te porezne korekcije kojima je PDV ugostiteljstvu vraćen na 25 posto, dok je poljoprivrednoj proizvodnji smanjen na 13 posto, premijer u ovoj godini nije učinio ništa vrijedno naročite pažnje gledano iz perspektive širokih slojeva stanovništva. Nije čak pokrenuo ni ratifikaciju Istanbulske konvencije, jer i dalje strahuje od unutarstranačkih radikalnih nacionalista i konzervativaca, a zbog istog je razloga vodio i štetnu politiku prema Bosni i Hercegovini. U godinu dana, koliko je prošlo od najave da će Hrvatska otkupiti MOL-ov udio u INA-i, nije se dogodilo ništa konkretno. Plenković je očito i sam svjestan da je 2017. bacio u vjetar, pa reforme u zdravstvu, obrazovanju, pravosuđu, upravi i mirovinskom sustavu najavljuje za 2018., i to zato što će to biti godina bez redovnih izbora. Angažirao je pritom PR-konzultanta Krešimira Macana.
Bivši šef kabineta predsjednika Vlade Zorana Milanovića i bivši SDP-ov parlamentarni zastupnik – u međuvremenu i formalno optužen za krađu državnog novca preko falsificiranih putnih naloga – spasio je Plenkovićevu vladu na glasanju o povjerenju ministru Mariću: da je tada, u svibnju, srušen Marić, bila bi srušena i vlada. S obzirom na to da ne postoji logično objašnjenje Sauchinog priklanjanja vladajućoj koaliciji, jasno je da je dotični podlegao političko-pravosudnom pritisku, premda zasad nije jasno što je Saucha time dobio – USKOK je, rekosmo, podigao optužnicu – no to će se možda razbistriti do kraja tog procesa. Ali kako god na kraju ispalo, kraj mandata ove parlamentarne većine označit će i sveopći prestanak potrebe za političkim uslugama nestabilnog i nezrelog Tomislava Sauche, bez obzira na to što će on pokušati ostati u politici, jer se nema za što drugo uhvatiti.
Čovjek koji se, nakon šestomjesečne stanke, mrtav-hladan vratio na funkciju predsjednika HNS-a najvjerojatnije će podijeliti Sauchinu sudbinu u pogledu političke budućnosti: i njegov rok političkog trajanja, ako se ne dogodi neko čudo, određen je tajmingom održavanja idućih parlamentarnih izbora. Stoga će Vrdoljak, lišen ikakve vjerodostojnosti i ikakvih skrupula kad je riječ o odnosu prema javnosti, preostalo vrijeme u politici nastojati iskoristiti za ostvarivanje utjecaja u državnom energetskom sektoru, odnosno u najavljenim postupcima renacionalizacije INA-e i prodaje četvrtine udjela u HEP-u. Skrb za vlastite interese u tom sektoru pritom će kamuflirati pričama o važnosti obrazovne reforme, koje navodno ne bi bilo bez HNS-a. Može Vrdoljak, uostalom, pričati što god želi, jer mu ionako nitko ozbiljan ništa ne vjeruje, nakon što je sklopio koaliciju s HDZ-om, usprkos vlastitom višetjednom zaklinjanju da neće s HDZ-om i da ga novinari vrijeđaju kad mu uporno postavljaju pitanja o tome: kad sad govori da neće osobno ući u Vladu, možda to zbilja i misli, no javnost s pravom strepi da će se dogoditi upravo suprotno od Vrdoljakovih riječi.
Predsjednik Savjetodavnog vijeća HDZ-a, inače jedan od pozadinskih arhitekata nove vladajuće većine, grčevito pokušava spasiti ostatke svog utjecaja na politička zbivanja, a to čini do groteske prenapuhujući svoju povijesnu važnost kad je riječ o hrvatskoj samostalnosti i do komedije ublažavajući karakter svoje suradnje s jugoslavenskim sigurnosnim službama, pri čemu misli da će na domoljubnoj uvjerljivosti dobiti ekstremističkim izjavama i sumanutim optužbama protiv narodnog neprijatelja Stjepana Mesića. Šeks je, naime, proglasio Mesića izravno odgovornim za haško samoubojstvo Slobodana Praljka zbog haškog svjedočenja i zbog toga što je Haagu otvorio arhivu stenograma Franje Tuđmana: Šeksu to nije smetalo kad je od Mesića iskamčio da ga krajem 2008. odlikuje najvišim državnim odlikovanjem –Veleredom kralja Petra Krešimira IV. Ali to su samo posljednji politički manevri čovjeka koji je proteklih tridesetak godina potrošio na pokušaj ispiranja svoje suradnje s jugoslavenskom tajnom policijom. I nije uspio u tome, što njegovu političku biografiju čini, u suštini, tragikomičnom.
Tokom višemjesečnog objavljivanja blogerskih tekstova donedavno najmoćniji postjugoslavenski kapitalist uspio je da ne objavi i jednu jedinu relevantnu činjenicu o slučaju Agrokor koju prije njega nisu objavili mediji. Zasad je spriječio da ga Velika Britanija izruči Hrvatskoj, a u nastavku te pravne bitke neće imati drugog sredstva osim onog koje je i dosad obilato koristio: to je teza o političkom progonu kojem je izložen u Hrvatskoj i o otimačini privatnog vlasništva, iako je osobno potpisao aktiviranje prinudne uprave u svojoj tvrtki. Što se tiče same kriminalističke istrage, koju vodi Državno odvjetništvo u Zagrebu, njezini konačni rezultati bit će poznati za otprilike godinu dana, ali jasno je da taj komplicirani postupak baziran na financijsko-računovodstvenim vještačenjima neće zanimati najveći broj hrvatskih građana. Javnost će se u pogledu Todorićeve krivnje ili nevinosti najvjerojatnije zadržati na onom prizoru njegovog paničnog bijega pred kamerama hrvatskih reportera po londonskim ulicama.
Izvanredni povjerenik u Agrokoru nedavno je, kad su se veliki domaći dobavljači pobunili protiv nacrta nagodbe, ovako opisao smisao izvanredne uprave u posrnulom koncernu: ‘Cijela svrha je da svatko tko ima nekakvu tražbinu dobije nešto malo više u odnosu na slučaj da je kompanija otišla u stečaj.’ Zaboravio je spomenuti još poneku razliku u odnosu na stečaj: da se izabrao taj put umjesto donošenja posebnog zakona koji je omogućio intervenciju izvršne vlasti u Agrokoru, vjerovnici bi možda – ali samo možda – dobili manje, ali bili bi tretirani ravnopravno; ne bi bilo roll-up kredita, pa se ne bi dogodilo da sudionici te transakcije, ponajprije američki strvinarski fond Knighthead Capital, dođu u dominantan položaj i u situaciju zajamčene ozbiljne zarade; ne bi, na kraju krajeva, u priči bilo njega, Ramljaka, praktički nesmjenjivog mimo teških financijskih posljedica za Agrokor i državu, i ne bi bilo oko stotinu i pedeset njegovih konzultanata koji će u godinu dana zaraditi oko 70 milijuna eura. Ramljakov je cilj do travnja, odnosno do srpnja 2018. sklopiti nagodbu s vjerovnicima, za što mu trebaju dvije trećine glasova u vjerovničkom vijeću, i zatim nestati, no nema sumnje da će se štetne posljedice njegovih netransparentnih i pristranih operacija javljati još dugo po okončanju izvanredne uprave.
Smisao svega što čini aktualna predsjednica Republike jest u tome da za dvije godine i po drugi put bude izabrana na rečenu funkciju, a da čini – čini. Druga je stvar što njezino fanatično zalaganje i žudnja za važnošću nisu povezani s boljim ukusom i s ikakvom suvislom politikom: radi se o lutanju u potrazi za potezima koji će u najvećoj mjeri podilaziti njezinim i potencijalno njezinim glasačima. Tako je nabasala i na kritičko obrušavanje na aktualnu vladu, što joj je donijelo osjetan rast popularnosti u istraživanjima javnog mnijenja, ali jasno je da to ne može biti glavna karta na koju će igrati u nastojanju da dobije još jedan mandat: njezino biračko tijelo ujedno je i biračko tijelo HDZ-a.
Strukturu tog biračkog tijela dobro poznaje Vlado Galić, umirovljeni pukovnik vojne sigurnosne službe i upravo imenovani predsjedničin savjetnik za obranu i nacionalnu sigurnost. On je proteklih četiri-pet godina radio u HDZ-ovom analitičkom odjelu, gdje ga je bio doveo Tomislav Karamarko. Galić je, inače, u drugoj polovici devedesetih godina, s funkcije šefa Uprave SIS-a, sudjelovao u špijunskim operacijama usmjerenima protiv nevladinih organizacija i Haškog suda, no Grabar Kitarović u tome ne vidi ništa problematično: izjavila je da su nadležna tijela ustanovila da je Galić potpuno čist, što znači da nadležna tijela i danas smatraju da su se Hrvatski helsinški odbor i Haški sud onomad bavili antihrvatskim rabotama.
Nekoliko dana nakon teatralnog samoubojstva potaknutog haškom osudom na dvadeset godina robije zbog ratnih zločina nad Bošnjacima i zbog sudjelovanja u udruženom hrvatskom zločinačkom pothvatu protiv BiH tokom hrvatsko-bošnjačkog rata, Praljak je zaboravljen, premda se predviđalo da će biti instantno kooptiran među nacionalne svece i mučenike: njegovog čina po dobru se sjećaju još samo po portalima desničarskog podzemlja, ali i to iz navike, a ne iz iskrenog uvjerenja. Riječima fra Ivana Šarčevića, profesora na sarajevskoj Franjevačkoj teologiji, u prošlom broju Novosti: ‘Ne znam koliko je Praljak, prema svjedočanstvima nekih, nosio tešku stigmu oca. No i on je kao i većina naših nacional-političara i današnjih stožernika dio komunističke, crvene i ateističke buržoazije dekadentnoga komunizma, kojima su partizanski pokret i tekovine revolucije bili pokriće moći i bogaćenja, kao što su im danas nacionalizam i naguravanje oko oltara. Oni su se ponašali kao ‘očevi sinovi’. Mogli su puno toga, mogli su studirati i mijenjati studije, po želji. Njima, uostalom, nikada nije bilo loše.’
U jeku ljetošnjih požara u Dalmaciji ministar obrane nadurio se zbog opaske predsjednice Grabar Kitarović o zakašnjeloj reakciji vojske i podnio ostavku, pa ga je cijela vladajuća garnitura potom danima javno nagovarala da povuče ostavku, što je on, naravno, i učinio. Tako je sebi oslobodio prostor za preuzimanje glavne uloge u velikom poslu nabave eskadrile borbenih aviona, poslu čiju opravdanost i racionalnost više nitko ne propituje, jer je kao potkategorija unutrašnjeg neprijateljstva uveden pojam ‘mrzitelja borbenih aviona’. Premda još nije donesena odluka o tome čije će se avione kupiti, zna se da će Hrvatsku to stajati između 500 milijuna i milijardu eura.
Doprinos, iako to nije dobra riječ, zagrebačkog gradonačelnika hrvatskoj politici nakon ponovnog izbora na rečenu funkciju, a to je bilo početkom lipnja ove godine, sastoji se u tome što je pretvorio Zlatka Hasanbegovića iz strančice Neovisni za Hrvatsku u neku vrstu metropolitanskog ideološkog komesara. Bandić je u situaciji da zbog niza okolnosti, prije svega pravosudnih, naprosto mora biti na vlasti bez obzira na cijenu koju za to treba plaćati, a cijena pet ekstremno desnih ruku u Gradskoj skupštinu jest ponižavajuće ispunjavanje Hasanbegovićevih hirova, poput uklanjanja Titova imena u nazivu trga kod Hrvatskog narodnog kazališta i otvaranja prostora Karamarkovom ministru kulture za pohod po kulturnim institucijama glavnog grada. I to vjerojatno neće biti sve.
Socijaldemokratska partija, najjača opozicijska stranka, kraj 2017. dočekala je s rejtingom od 18,9 posto, prema redovnom istraživanju koje Ipsos Plus provodi za Novu TV. To je najniži rejting SDP-a u posljednje tri godine. HDZ je na više od 30 posto, dok se Živi zid Ivana Vilibora Sinčića i Ivana Pernara popeo na 12,4 posto. U punih godinu dana na čelu SDP-a Davor Bernardić, unatoč trudu i ponekoj dobroj ideji, nije pokazao ništa osim političke antitalentiranosti i nesposobnosti da sanira unutrašnje podjele i animozitete te da formulira uvjerljivu i realnu alternativu HDZ-ovoj politici, s tim da su mu i najbliži suradnici isti kao on ili i gori od njega. To se ne može i neće značajnije promijeniti ni predstojeće ni ikoje druge godine, ali nije pametno očekivati da će sam Bernardić vidjeti tu očiglednost.
portalnovosti
Godina na izmaku bila je jedna od najuzbudljivijih političkih sezona od 2000. naovamo, premda se nakon 2016. mislilo da će se teško, u pogledu političkih turbulencija, ponoviti takva godina: 2017. donijela je, mimo parlamentarnih zapleta i raspleta, krizu Agrokora i bijeg Ivice Todorića te osuđujuću hašku presudu hercegbosanskoj šestorici, od kojih je jedan, Slobodan Praljak, počinio samoubojstvo u sudnici. Pregled prošlih dvanaest mjeseci donosimo u crticama o jedanaest ličnosti koje su se, po našem sudu, ispostavile ključnim akterima najvažnijih domaćih političkih događaja i procesa. Ti događaji i procesi Hrvatsku, međutim, nisu učinili bitno drukčijom i boljom zemljom nego što je bila godinu dana ranije, ako se izuzmu vrlo blagi i inercijski pomaci u gospodarstvu.
Andrej Plenković
Najveće i najvažnije Plenkovićevo postignuće u ovoj godini jest to što je uspio sačuvati premijersku poziciju i HDZ-ovu vladu. A malo je falilo da premijersku karijeru okonča poslije samo šest-sedam mjeseci. Nakon što je – zbog Mostovog nepovjerenja prema ministru financija Zdravku Mariću, bivšem članu Uprave Agrokora – razvrgnuo koaliciju s grupacijom Bože Petrova, Plenković je tjednima visio o tankoj niti, a spas mu je stigao u foto-finišu, kad se i sam bio pomirio s, makar privremenim, odlaskom iz Banskih dvora. Spasio ga je Ivan Vrdoljak, odnosno petero od devetero HNS-ovih saborskih zastupnika koji su se neočekivano priklonili HDZ-u i rascijepili vlastitu stranku.
Ako se ostavi po strani iznuđena intervencija u Agrokoru, uvođenje pojma hibridnog rata u službenu upotrebu te porezne korekcije kojima je PDV ugostiteljstvu vraćen na 25 posto, dok je poljoprivrednoj proizvodnji smanjen na 13 posto, premijer u ovoj godini nije učinio ništa vrijedno naročite pažnje gledano iz perspektive širokih slojeva stanovništva. Nije čak pokrenuo ni ratifikaciju Istanbulske konvencije, jer i dalje strahuje od unutarstranačkih radikalnih nacionalista i konzervativaca, a zbog istog je razloga vodio i štetnu politiku prema Bosni i Hercegovini. U godinu dana, koliko je prošlo od najave da će Hrvatska otkupiti MOL-ov udio u INA-i, nije se dogodilo ništa konkretno. Plenković je očito i sam svjestan da je 2017. bacio u vjetar, pa reforme u zdravstvu, obrazovanju, pravosuđu, upravi i mirovinskom sustavu najavljuje za 2018., i to zato što će to biti godina bez redovnih izbora. Angažirao je pritom PR-konzultanta Krešimira Macana.
Tomislav Saucha
Bivši šef kabineta predsjednika Vlade Zorana Milanovića i bivši SDP-ov parlamentarni zastupnik – u međuvremenu i formalno optužen za krađu državnog novca preko falsificiranih putnih naloga – spasio je Plenkovićevu vladu na glasanju o povjerenju ministru Mariću: da je tada, u svibnju, srušen Marić, bila bi srušena i vlada. S obzirom na to da ne postoji logično objašnjenje Sauchinog priklanjanja vladajućoj koaliciji, jasno je da je dotični podlegao političko-pravosudnom pritisku, premda zasad nije jasno što je Saucha time dobio – USKOK je, rekosmo, podigao optužnicu – no to će se možda razbistriti do kraja tog procesa. Ali kako god na kraju ispalo, kraj mandata ove parlamentarne većine označit će i sveopći prestanak potrebe za političkim uslugama nestabilnog i nezrelog Tomislava Sauche, bez obzira na to što će on pokušati ostati u politici, jer se nema za što drugo uhvatiti.
Ivan Vrdoljak
Čovjek koji se, nakon šestomjesečne stanke, mrtav-hladan vratio na funkciju predsjednika HNS-a najvjerojatnije će podijeliti Sauchinu sudbinu u pogledu političke budućnosti: i njegov rok političkog trajanja, ako se ne dogodi neko čudo, određen je tajmingom održavanja idućih parlamentarnih izbora. Stoga će Vrdoljak, lišen ikakve vjerodostojnosti i ikakvih skrupula kad je riječ o odnosu prema javnosti, preostalo vrijeme u politici nastojati iskoristiti za ostvarivanje utjecaja u državnom energetskom sektoru, odnosno u najavljenim postupcima renacionalizacije INA-e i prodaje četvrtine udjela u HEP-u. Skrb za vlastite interese u tom sektoru pritom će kamuflirati pričama o važnosti obrazovne reforme, koje navodno ne bi bilo bez HNS-a. Može Vrdoljak, uostalom, pričati što god želi, jer mu ionako nitko ozbiljan ništa ne vjeruje, nakon što je sklopio koaliciju s HDZ-om, usprkos vlastitom višetjednom zaklinjanju da neće s HDZ-om i da ga novinari vrijeđaju kad mu uporno postavljaju pitanja o tome: kad sad govori da neće osobno ući u Vladu, možda to zbilja i misli, no javnost s pravom strepi da će se dogoditi upravo suprotno od Vrdoljakovih riječi.
Vladimir Šeks
Predsjednik Savjetodavnog vijeća HDZ-a, inače jedan od pozadinskih arhitekata nove vladajuće većine, grčevito pokušava spasiti ostatke svog utjecaja na politička zbivanja, a to čini do groteske prenapuhujući svoju povijesnu važnost kad je riječ o hrvatskoj samostalnosti i do komedije ublažavajući karakter svoje suradnje s jugoslavenskim sigurnosnim službama, pri čemu misli da će na domoljubnoj uvjerljivosti dobiti ekstremističkim izjavama i sumanutim optužbama protiv narodnog neprijatelja Stjepana Mesića. Šeks je, naime, proglasio Mesića izravno odgovornim za haško samoubojstvo Slobodana Praljka zbog haškog svjedočenja i zbog toga što je Haagu otvorio arhivu stenograma Franje Tuđmana: Šeksu to nije smetalo kad je od Mesića iskamčio da ga krajem 2008. odlikuje najvišim državnim odlikovanjem –Veleredom kralja Petra Krešimira IV. Ali to su samo posljednji politički manevri čovjeka koji je proteklih tridesetak godina potrošio na pokušaj ispiranja svoje suradnje s jugoslavenskom tajnom policijom. I nije uspio u tome, što njegovu političku biografiju čini, u suštini, tragikomičnom.
Ivica Todorić
Tokom višemjesečnog objavljivanja blogerskih tekstova donedavno najmoćniji postjugoslavenski kapitalist uspio je da ne objavi i jednu jedinu relevantnu činjenicu o slučaju Agrokor koju prije njega nisu objavili mediji. Zasad je spriječio da ga Velika Britanija izruči Hrvatskoj, a u nastavku te pravne bitke neće imati drugog sredstva osim onog koje je i dosad obilato koristio: to je teza o političkom progonu kojem je izložen u Hrvatskoj i o otimačini privatnog vlasništva, iako je osobno potpisao aktiviranje prinudne uprave u svojoj tvrtki. Što se tiče same kriminalističke istrage, koju vodi Državno odvjetništvo u Zagrebu, njezini konačni rezultati bit će poznati za otprilike godinu dana, ali jasno je da taj komplicirani postupak baziran na financijsko-računovodstvenim vještačenjima neće zanimati najveći broj hrvatskih građana. Javnost će se u pogledu Todorićeve krivnje ili nevinosti najvjerojatnije zadržati na onom prizoru njegovog paničnog bijega pred kamerama hrvatskih reportera po londonskim ulicama.
Ante Ramljak
Izvanredni povjerenik u Agrokoru nedavno je, kad su se veliki domaći dobavljači pobunili protiv nacrta nagodbe, ovako opisao smisao izvanredne uprave u posrnulom koncernu: ‘Cijela svrha je da svatko tko ima nekakvu tražbinu dobije nešto malo više u odnosu na slučaj da je kompanija otišla u stečaj.’ Zaboravio je spomenuti još poneku razliku u odnosu na stečaj: da se izabrao taj put umjesto donošenja posebnog zakona koji je omogućio intervenciju izvršne vlasti u Agrokoru, vjerovnici bi možda – ali samo možda – dobili manje, ali bili bi tretirani ravnopravno; ne bi bilo roll-up kredita, pa se ne bi dogodilo da sudionici te transakcije, ponajprije američki strvinarski fond Knighthead Capital, dođu u dominantan položaj i u situaciju zajamčene ozbiljne zarade; ne bi, na kraju krajeva, u priči bilo njega, Ramljaka, praktički nesmjenjivog mimo teških financijskih posljedica za Agrokor i državu, i ne bi bilo oko stotinu i pedeset njegovih konzultanata koji će u godinu dana zaraditi oko 70 milijuna eura. Ramljakov je cilj do travnja, odnosno do srpnja 2018. sklopiti nagodbu s vjerovnicima, za što mu trebaju dvije trećine glasova u vjerovničkom vijeću, i zatim nestati, no nema sumnje da će se štetne posljedice njegovih netransparentnih i pristranih operacija javljati još dugo po okončanju izvanredne uprave.
Kolinda Grabar Kitarović
Smisao svega što čini aktualna predsjednica Republike jest u tome da za dvije godine i po drugi put bude izabrana na rečenu funkciju, a da čini – čini. Druga je stvar što njezino fanatično zalaganje i žudnja za važnošću nisu povezani s boljim ukusom i s ikakvom suvislom politikom: radi se o lutanju u potrazi za potezima koji će u najvećoj mjeri podilaziti njezinim i potencijalno njezinim glasačima. Tako je nabasala i na kritičko obrušavanje na aktualnu vladu, što joj je donijelo osjetan rast popularnosti u istraživanjima javnog mnijenja, ali jasno je da to ne može biti glavna karta na koju će igrati u nastojanju da dobije još jedan mandat: njezino biračko tijelo ujedno je i biračko tijelo HDZ-a.
Strukturu tog biračkog tijela dobro poznaje Vlado Galić, umirovljeni pukovnik vojne sigurnosne službe i upravo imenovani predsjedničin savjetnik za obranu i nacionalnu sigurnost. On je proteklih četiri-pet godina radio u HDZ-ovom analitičkom odjelu, gdje ga je bio doveo Tomislav Karamarko. Galić je, inače, u drugoj polovici devedesetih godina, s funkcije šefa Uprave SIS-a, sudjelovao u špijunskim operacijama usmjerenima protiv nevladinih organizacija i Haškog suda, no Grabar Kitarović u tome ne vidi ništa problematično: izjavila je da su nadležna tijela ustanovila da je Galić potpuno čist, što znači da nadležna tijela i danas smatraju da su se Hrvatski helsinški odbor i Haški sud onomad bavili antihrvatskim rabotama.
Slobodan Praljak
Nekoliko dana nakon teatralnog samoubojstva potaknutog haškom osudom na dvadeset godina robije zbog ratnih zločina nad Bošnjacima i zbog sudjelovanja u udruženom hrvatskom zločinačkom pothvatu protiv BiH tokom hrvatsko-bošnjačkog rata, Praljak je zaboravljen, premda se predviđalo da će biti instantno kooptiran među nacionalne svece i mučenike: njegovog čina po dobru se sjećaju još samo po portalima desničarskog podzemlja, ali i to iz navike, a ne iz iskrenog uvjerenja. Riječima fra Ivana Šarčevića, profesora na sarajevskoj Franjevačkoj teologiji, u prošlom broju Novosti: ‘Ne znam koliko je Praljak, prema svjedočanstvima nekih, nosio tešku stigmu oca. No i on je kao i većina naših nacional-političara i današnjih stožernika dio komunističke, crvene i ateističke buržoazije dekadentnoga komunizma, kojima su partizanski pokret i tekovine revolucije bili pokriće moći i bogaćenja, kao što su im danas nacionalizam i naguravanje oko oltara. Oni su se ponašali kao ‘očevi sinovi’. Mogli su puno toga, mogli su studirati i mijenjati studije, po želji. Njima, uostalom, nikada nije bilo loše.’
Damir Krstičević
U jeku ljetošnjih požara u Dalmaciji ministar obrane nadurio se zbog opaske predsjednice Grabar Kitarović o zakašnjeloj reakciji vojske i podnio ostavku, pa ga je cijela vladajuća garnitura potom danima javno nagovarala da povuče ostavku, što je on, naravno, i učinio. Tako je sebi oslobodio prostor za preuzimanje glavne uloge u velikom poslu nabave eskadrile borbenih aviona, poslu čiju opravdanost i racionalnost više nitko ne propituje, jer je kao potkategorija unutrašnjeg neprijateljstva uveden pojam ‘mrzitelja borbenih aviona’. Premda još nije donesena odluka o tome čije će se avione kupiti, zna se da će Hrvatsku to stajati između 500 milijuna i milijardu eura.
Milan Bandić
Doprinos, iako to nije dobra riječ, zagrebačkog gradonačelnika hrvatskoj politici nakon ponovnog izbora na rečenu funkciju, a to je bilo početkom lipnja ove godine, sastoji se u tome što je pretvorio Zlatka Hasanbegovića iz strančice Neovisni za Hrvatsku u neku vrstu metropolitanskog ideološkog komesara. Bandić je u situaciji da zbog niza okolnosti, prije svega pravosudnih, naprosto mora biti na vlasti bez obzira na cijenu koju za to treba plaćati, a cijena pet ekstremno desnih ruku u Gradskoj skupštinu jest ponižavajuće ispunjavanje Hasanbegovićevih hirova, poput uklanjanja Titova imena u nazivu trga kod Hrvatskog narodnog kazališta i otvaranja prostora Karamarkovom ministru kulture za pohod po kulturnim institucijama glavnog grada. I to vjerojatno neće biti sve.
Davor Bernardić
Socijaldemokratska partija, najjača opozicijska stranka, kraj 2017. dočekala je s rejtingom od 18,9 posto, prema redovnom istraživanju koje Ipsos Plus provodi za Novu TV. To je najniži rejting SDP-a u posljednje tri godine. HDZ je na više od 30 posto, dok se Živi zid Ivana Vilibora Sinčića i Ivana Pernara popeo na 12,4 posto. U punih godinu dana na čelu SDP-a Davor Bernardić, unatoč trudu i ponekoj dobroj ideji, nije pokazao ništa osim političke antitalentiranosti i nesposobnosti da sanira unutrašnje podjele i animozitete te da formulira uvjerljivu i realnu alternativu HDZ-ovoj politici, s tim da su mu i najbliži suradnici isti kao on ili i gori od njega. To se ne može i neće značajnije promijeniti ni predstojeće ni ikoje druge godine, ali nije pametno očekivati da će sam Bernardić vidjeti tu očiglednost.
portalnovosti
