Brodska tržnica doima se poput supermarketa na otvorenom. Donedavni metež, nered, prljavštinu, prilaze s puno rupa i neurednu vanjštinu, zamijenili su privlačna natkrivena površina, jasna odijeljenost između buvljaka, zelene tržnice i dijela za prodaju tekstila, čistoća, red. Pijac je steriliziran, netko je primjetio. Urednost, geometrijska pragma, svrhovitost, odnijeli su bučnost, vrevu, gužvu koja od kupaca čini putnike, istraživače. Novi izgled donio je upravo glasnu tišinu, pristojnost u ophođenju. Zamukao je smijeh, nema dovikivanja, nema nadvikivanja. Odnos između seljaka i kupaca odvija se kao po nekom bontonu, uglađeno do neprirodnosti. A i ponuda voća i povrća sve više nalikuje na onu iz robnih lanaca. Možda zato i ne dolaze mladi. Obeshrabruje što i na buvljaku nema glasnih glasova. Tek rijetki prodavači ponekad izvikuju cijene, pozivaju da se kod njih pazari.
Jedino se papagaji ne drže novih pravila o neprimjetnom žamoru. Nezaustavljivo i prirodno glasaju se iz svojih krletki naslaganih ispred radnje s kućnim ljubimcima koja je u sastavu zgrade na istočnom ulazu u trgovački „raj“. Vidi se da tu ima svega, potrepština, kao što su hrana, gajbice; vjerojatno se prodaju i knjige knjige, časopisi, a, možda je na raspolaganju i specijalna savjetodavna veterinarska ponuda. Trebalo bi pitati vlasnike koji prodaju kućne ljubimce. Inače, držanje i trgovina papigama podliježe propisima o zaštiti vrsta. Dok mjerkamo izloženo šarenilo, ističu se papagaji, egzotična zelena, plava i žuta bića, navikla na zatočeništvo. Pjevaju. Slobodi? Sumnjam, jer radi se o uzgojnim papagajima koji nikad nisu okusili slobodu. Uostalom, što bi im ona donijela bez krletki, među ljudima? Par dana leta izvan zatvora i smrt zbog nedostatka hrane. Ovako, čeka ih sigurna sudbina. Ako ih ugleda neki dječak ili djevojčica, i kupe, nastavit će život zatočenika, ali, zauzvrat, ovi će ih hraniti, naučiti imitirati ljudske riječi. Ne znam koje su vrste. Veći su od tigrica. Sve što mogu je snimiti ih.
Mi smo u stanu imali tigricu samca. Bio je više izvan krletke nego u njoj. Briga o njemu mala: malo zrnja i voda. Bio je pitom i kao da je znao koliko nas oduševljava što nam na poziv slijeće na rame, na ruku. I govorio je. Nikad neću zaboraviti kad sam na granici s Mađarskom nazvao suprugu kako bih ju upitao što ima novo, a ona je kroz suze rekla da je Koko umro. Da, umro, jer on je bio član obitelji.
Da nije tog papagajskog svijeta, njihovog glasanja dok čekaju nove vlasnike, veselog pjeva koje ne mari za pristojnost i poslušnost u stilu „drži kljun zatvorenim“, brodska tržnica bi bila poput gradskog groblja ili svečno tihog mauzoleja u kome su izloženi vijenci od plodova zemlje, čokota i voćki. Papagaji su ljudskiji od ljudi.
