Dalija Orešković i Bojan Glavašević mogli bi stvoriti političku opciju koja bi idejno zahvaćala nešto šire od današnjeg SDP-a i pritom bila lišena socijaldemokratske ideološke prtljage i unutrašnje zatrovanosti. Ovisno o situaciji u SDP-u, ta nova opcija mogla bi okupiti i još ponekog zastupnika iz aktualne parlamentarne postave
U hrvatskoj politici u ovom trenutku ima mjesta za politički projekt koji su stidljivo počeli kovati Dalija Orešković, hvaljena šefica Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa kojoj je HDZ prije nekoliko mjeseci uskratio povjerenje, i Bojan Glavašević, dojučerašnji član Predsjedništva SDP-a i saborski zastupnik te stranke, projekt čija bi pozicija bila ponešto lijevo od centra, no dometi tog projekta – pod uvjetom, naravno, da se uopće dogodi – u velikoj mjeri ovisit će o razvoju situacije u SDP-u. Orešković i Glavašević mogli bi stvoriti političku opciju koja bi idejno zahvaćala nešto šire od današnjeg SDP-a i pritom bi bila lišena socijaldemokratske ideološke prtljage i unutrašnje zatrovanosti, ali bi joj nedostajala SDP-ova infrastruktura i mreža ogranaka širom Hrvatske te ono što je ostalo od tog brenda, a toga je svakim danom sve manje, kao što je zbog razvoja komunikacijske tehnologije – naročito kratkoročno i srednjoročno – svakim danom sve manja važnost onoga što analitičar Žarko Puhovski opisuje slikom mjesne krčme u kojoj svaka ozbiljna partija mora imati jednog čovjeka koji agitira za nju. Ta nova opcija, usto, mogla bi okupiti i još ponekog zastupnika iz aktualne parlamentarne postave, i to mimo eventualnih daljnjih transfera iz teturajućeg SDP-a: bivši mostovac Marko Vučetić praktički je već sklopio savez s Glavaševićem, a ne vide se ozbiljnije prepreke da se tom krugu, na primjer, ne priključe i Vlaho Orepić, također bivši mostovac, usprkos tome što dotični najavljuje osnivanje svoje stranke, te Goran Aleksić, ponajbolji saborski poslanik u ovome sazivu. Otegotna je okolnost što gotovo nitko od tih ljudi nikad nije sudjelovao u stvaranju široko rasprostranjene političke organizacije na terenu i što, primjerice, Dalija Orešković – koja bi, vjerojatno, bila lider tog projekta – nema doslovno nikakvo iskustvo funkcioniranja u nekom hijerarhijski postavljenom sistemu.
Elem, ovisnost o razvoju situacije u SDP-u. Ako se nastavi propadanje još uvijek najjače opozicijske stranke, opcija Orešković-Glavašević mogla bi dvojako profitirati: em pridobivanjem birača iz ionako sve plićeg SDP-ovog bazena, ali i ne samo iz SDP-ovog nego i iz bazena Živog zida i HNS-a, em masovnijim pristupanjem istaknutijih SDP-ovaca, a možda i čitavih lokalnih organizacija, u redove konkurentske partije. A kakve su šanse da se u dogledno vrijeme zaustavi putovanje SDP-a prema raspadu i ambisu političke irelevantnosti? Sudeći po tvrdoglavoj odlučnosti predsjednika Davora Bernardića da brani svoj položaj te da podiže sve šire i više zidove prema realnosti i zdravom razumu, šanse za izbavljenje su mizerne. Bernardić će po svaku cijenu i svim silama nastojati zadržati kormilo u rukama do parlamentarnih izbora, pa onda sa svojih deset-petnaest odanih zastupnika, ako ih bude i toliko, postati partner u kakvoj god vladajućoj koaliciji i osigurati sebi još koju godinicu političkog preživljavanja. Naprosto ne postoji drukčije objašnjenje Bernardićevog ponašanja, ako zanemarimo mogućnosti koje se tiču njegovog mentalnog ustrojstva i karaktera te ako odbacimo teorije da šef SDP-a smišljeno uništava svoju stranku za račun Milana Bandića.
Sudeći, također, po neodlučnosti i neoperativnosti razjedinjenih protubernardićevskih frakcija, izgledi za povratak na staze slave sasvim su minimalni. Sudeći po onome što se nudi kao alternativa promašenoj Bernardićevoj vladavini, a najagresivnije se nameće instaliranje potpredsjednika Zlatka Komadine za privremenog šefa, SDP je osuđen na cijepanje i dugotrajno umiranje u nerazumijevanju svijeta oko sebe. Zapravo, SDP neće moći izbjeći daljnje osipanje visokorangiranog članstva u svakoj soluciji koja neće značiti dolazak na čelo stranke Siniše Hajdaša Dončića, Peđe Grbina ili nekog njima bliskog ili prihvatljivog. Premda će se i ova grupacija možda odlučiti na osnivanje svoje partije, obojica spomenutih mogli bi se, po svome političkom profilu, lako uklopiti u idejni i svjetonazorski okvir Orešković-Glavaševićeve platforme, ali to ipak nije slučaj s baš svima iz SDP-ovog Kluba zastupnika koji su nezadovoljni sadašnjim vodstvom. Čelnici eventualne nove stranke sigurno će biti pažljivi u odabiru kadrova, što je pokazala i Glavaševićeva fina odbijenica Mirandu Mrsiću, koji je nedavno izbačen iz SDP-a i koji sad najavljuje osnivanje svoje partije istinskih socijaldemokrata. Teško je povjerovati da bi Dalija Orešković i Bojan Glavašević u svoje okrilje rado primili Željka Jovanovića, Zdravka Ronka, Nenada Stazića, Milanku Opačić, Igora Dragovana ili Ranka Ostojića: razlog tome nisu toliko politički stavovi pobrojanih ljudi, nego njihov javni imidž, politička isluženost i presnažna povezanost sa SDP-om, uključujući i one elemente SDP-ovog djelovanja koji u široj javnosti nisu prepoznati kao pozitivni.
Kad kažemo da bi se Hajdaš Dončić i Grbin, ili Joško Klisović i Biljana Borzan, za razliku od nekih drugih SDP-ovaca, mogli skladno uklopiti u program koji gospođa Orešković i gospodin Glavašević kane ponuditi građanima, što nam to govori o tom programu? Prema recentnim istupima rečenih dvoje ljudi i prema njihovim dosadašnjim javnim aktivnostima, čini se da će taj politički smjer najviše sličiti agendi koju je bivši predsjednik SDP-a Zoran Milanović promovirao u posljednjoj godini svog premijerskog mandata i posebno u kampanji za parlamentarne izbore u jesen 2015. godine. Riječ je o mješavini socijaldemokratskih ideja – poput jednakosti, socijalne pravde i umjerenog davanja prednosti radu u odnosu na kapital – i tekovina liberalizma, kao što su slobodarstvo i ljudska prava, uz suprotstavljanje šovinizmu, konzervativizmu i ksenofobiji inzistiranjem na patriotizmu, civilizacijskim dostignućima, interesima neupitne hrvatske države i snazi državnih institucija. Tome treba dometnuti borbenost u sukobljavanju s HDZ-om i kontroverzni pokušaj da se desnici sasvim oduzme prostor za diskvalificiranje ljevice zbog navodnog pomanjkanja ljubavi prema Hrvatskoj.
Pored doze populizma, specifična ili dodana vrijednost novog projekta bila bi ponajprije u dokazanom antikorupcionaškom, protuklijentelističkom i nepotkupljivom gardu Dalije Orešković te u hrabrom Glavaševićevom suočavanju sa sijačima mržnje iz braniteljskog šatora i njegovoj dosljednosti u zagovaranju antifašizma i manjinskih prava, uz stradalničku obiteljsku povijest u Domovinskom ratu. Zasad se najslabijom točkom ili najvećom nepoznanicom njihove priče doima ekonomska politika, ali i u tom segmentu oni će, vrlo vjerojatno, biti vrlo blizu orijentaciji Milanovićeve vlade, s tim da ni vlada Andreja Plenkovića nije daleko od tog kursa: sirovija verzija kapitalizma s jakom regulatornom ulogom države i državnim intervencionističkim potencijalom kad je riječ o zaštiti radnih mjesta i socijalnih prava. Još uvijek nedostaju i njihovi ozbiljni odgovori na ponajvažnija pitanja hrvatske sadašnjosti i budućnosti, a to su zdravstveni i mirovinski sustav te javna uprava: ako tim temama priđu na kompetentan i odgovoran način, ne moraju se bojati za opstanak u relevantnoj politici, s tim da će im konkretni utjecaj, rekosmo, ovisiti o procesima rastakanja u SDP-u, procesima koji su i otvorili prostor i potrebu za novim lijevim i centrističkim opcijama.
Tako bi se i lijevi politički spektar dodatno fragmentirao slično današnjoj slici desnice, s tim da ljevica, sad se čini, još zadugo neće imati unutar sebe partiju koja će se po snazi moći mjeriti s HDZ-om. Ne bude li radikalne i hitne promjene u SDP-u, do svibnja sljedeće godine, to jest do izbora za Europski parlament, i pod uvjetom da puno prije toga ne bude parlamentarnih izbora, lijevo od centra mogle bi postojati dvije stranke s podrškom od po desetak-petnaest postotaka, pri čemu bi SDP bio jedna od te dvije stranke, a zatim bi slijedila niska organizacija i koalicija koje bi se vrtjele oko izbornog praga ili bi se grčevito borile da ga dosegnu: HSS, Glas, Pametno, pa stranke ‘Šibenske deklaracije’ (Nova ljevica, Radnička fronta, SRP i ORaH), pa čak i HNS, Čačićevi Reformisti… Na desnici bi HDZ imao svojih sigurnih 25 do 30 posto, a slijedili bi Most sa šest do osam postotaka, stranka Milana Bandića, Neovisni za Hrvatsku, Hrast te niz pravaških strančica. Živi zid i njihovih desetak postotaka ostavljamo izvan ove podjele, iako se nesumnjivo radi o partiji desnih populista i demagoga. Ovakav raspored, naravno, išao bi u prilog Plenkovićevom HDZ-u, jer bi mu se otvorio veći manevarski prostor za koaliranje na ljevici, što bi dovelo do generalnog pomicanja političke scene udesno, s tendencijom da tako ostane na duži rok.
SDP je u utorak navečer učinio još jedan krupni korak prema raspadu. Statutarna komisija potvrdila je drakonske sankcije Glavnog odbora protiv Siniše Hajdaša Dončića, Peđe Grbina, Vedrana Babića i Mihaela Zmajlovića: na dvije godine suspendirani su sa svih funkcija u SDP-u zbog toga što su kritizirali način na koji Bernardić vodi stranku i rezultate takvog vođenja. Sljedeći čin propasti dogodit će se za nekoliko dana, kad bi se trebala realizirati odluka Predsjedništva da Bernardić od Arsena Bauka preuzme funkciju predsjednika SDP-ovog saborskog Kluba zastupnika. Nije jasno kako to namjerava učiniti, s obzirom na to da su se članovi tog kluba ranije dvotrećinski izjasnili za njegov odlazak, a oni biraju svog prvog čovjeka u parlamentu. Bernardić će ili odustati ili će se mimo glasanja postaviti na čelo Kluba, a ovo potonje otvorilo bi, uz ostalo, nove linije fronte u razbijenim socijaldemokratskim redovima.
U hrvatskoj politici u ovom trenutku ima mjesta za politički projekt koji su stidljivo počeli kovati Dalija Orešković, hvaljena šefica Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa kojoj je HDZ prije nekoliko mjeseci uskratio povjerenje, i Bojan Glavašević, dojučerašnji član Predsjedništva SDP-a i saborski zastupnik te stranke, projekt čija bi pozicija bila ponešto lijevo od centra, no dometi tog projekta – pod uvjetom, naravno, da se uopće dogodi – u velikoj mjeri ovisit će o razvoju situacije u SDP-u. Orešković i Glavašević mogli bi stvoriti političku opciju koja bi idejno zahvaćala nešto šire od današnjeg SDP-a i pritom bi bila lišena socijaldemokratske ideološke prtljage i unutrašnje zatrovanosti, ali bi joj nedostajala SDP-ova infrastruktura i mreža ogranaka širom Hrvatske te ono što je ostalo od tog brenda, a toga je svakim danom sve manje, kao što je zbog razvoja komunikacijske tehnologije – naročito kratkoročno i srednjoročno – svakim danom sve manja važnost onoga što analitičar Žarko Puhovski opisuje slikom mjesne krčme u kojoj svaka ozbiljna partija mora imati jednog čovjeka koji agitira za nju. Ta nova opcija, usto, mogla bi okupiti i još ponekog zastupnika iz aktualne parlamentarne postave, i to mimo eventualnih daljnjih transfera iz teturajućeg SDP-a: bivši mostovac Marko Vučetić praktički je već sklopio savez s Glavaševićem, a ne vide se ozbiljnije prepreke da se tom krugu, na primjer, ne priključe i Vlaho Orepić, također bivši mostovac, usprkos tome što dotični najavljuje osnivanje svoje stranke, te Goran Aleksić, ponajbolji saborski poslanik u ovome sazivu. Otegotna je okolnost što gotovo nitko od tih ljudi nikad nije sudjelovao u stvaranju široko rasprostranjene političke organizacije na terenu i što, primjerice, Dalija Orešković – koja bi, vjerojatno, bila lider tog projekta – nema doslovno nikakvo iskustvo funkcioniranja u nekom hijerarhijski postavljenom sistemu.
Bernardić će po svaku cijenu i svim silama nastojati zadržati kormilo u rukama do parlamentarnih izbora, pa onda sa svojih deset-petnaest odanih zastupnika, ako ih bude i toliko, postati partner u kakvoj god vladajućoj koaliciji
Elem, ovisnost o razvoju situacije u SDP-u. Ako se nastavi propadanje još uvijek najjače opozicijske stranke, opcija Orešković-Glavašević mogla bi dvojako profitirati: em pridobivanjem birača iz ionako sve plićeg SDP-ovog bazena, ali i ne samo iz SDP-ovog nego i iz bazena Živog zida i HNS-a, em masovnijim pristupanjem istaknutijih SDP-ovaca, a možda i čitavih lokalnih organizacija, u redove konkurentske partije. A kakve su šanse da se u dogledno vrijeme zaustavi putovanje SDP-a prema raspadu i ambisu političke irelevantnosti? Sudeći po tvrdoglavoj odlučnosti predsjednika Davora Bernardića da brani svoj položaj te da podiže sve šire i više zidove prema realnosti i zdravom razumu, šanse za izbavljenje su mizerne. Bernardić će po svaku cijenu i svim silama nastojati zadržati kormilo u rukama do parlamentarnih izbora, pa onda sa svojih deset-petnaest odanih zastupnika, ako ih bude i toliko, postati partner u kakvoj god vladajućoj koaliciji i osigurati sebi još koju godinicu političkog preživljavanja. Naprosto ne postoji drukčije objašnjenje Bernardićevog ponašanja, ako zanemarimo mogućnosti koje se tiču njegovog mentalnog ustrojstva i karaktera te ako odbacimo teorije da šef SDP-a smišljeno uništava svoju stranku za račun Milana Bandića.
Sudeći, također, po neodlučnosti i neoperativnosti razjedinjenih protubernardićevskih frakcija, izgledi za povratak na staze slave sasvim su minimalni. Sudeći po onome što se nudi kao alternativa promašenoj Bernardićevoj vladavini, a najagresivnije se nameće instaliranje potpredsjednika Zlatka Komadine za privremenog šefa, SDP je osuđen na cijepanje i dugotrajno umiranje u nerazumijevanju svijeta oko sebe. Zapravo, SDP neće moći izbjeći daljnje osipanje visokorangiranog članstva u svakoj soluciji koja neće značiti dolazak na čelo stranke Siniše Hajdaša Dončića, Peđe Grbina ili nekog njima bliskog ili prihvatljivog. Premda će se i ova grupacija možda odlučiti na osnivanje svoje partije, obojica spomenutih mogli bi se, po svome političkom profilu, lako uklopiti u idejni i svjetonazorski okvir Orešković-Glavaševićeve platforme, ali to ipak nije slučaj s baš svima iz SDP-ovog Kluba zastupnika koji su nezadovoljni sadašnjim vodstvom. Čelnici eventualne nove stranke sigurno će biti pažljivi u odabiru kadrova, što je pokazala i Glavaševićeva fina odbijenica Mirandu Mrsiću, koji je nedavno izbačen iz SDP-a i koji sad najavljuje osnivanje svoje partije istinskih socijaldemokrata. Teško je povjerovati da bi Dalija Orešković i Bojan Glavašević u svoje okrilje rado primili Željka Jovanovića, Zdravka Ronka, Nenada Stazića, Milanku Opačić, Igora Dragovana ili Ranka Ostojića: razlog tome nisu toliko politički stavovi pobrojanih ljudi, nego njihov javni imidž, politička isluženost i presnažna povezanost sa SDP-om, uključujući i one elemente SDP-ovog djelovanja koji u široj javnosti nisu prepoznati kao pozitivni.
Kad kažemo da bi se Hajdaš Dončić i Grbin, ili Joško Klisović i Biljana Borzan, za razliku od nekih drugih SDP-ovaca, mogli skladno uklopiti u program koji gospođa Orešković i gospodin Glavašević kane ponuditi građanima, što nam to govori o tom programu? Prema recentnim istupima rečenih dvoje ljudi i prema njihovim dosadašnjim javnim aktivnostima, čini se da će taj politički smjer najviše sličiti agendi koju je bivši predsjednik SDP-a Zoran Milanović promovirao u posljednjoj godini svog premijerskog mandata i posebno u kampanji za parlamentarne izbore u jesen 2015. godine. Riječ je o mješavini socijaldemokratskih ideja – poput jednakosti, socijalne pravde i umjerenog davanja prednosti radu u odnosu na kapital – i tekovina liberalizma, kao što su slobodarstvo i ljudska prava, uz suprotstavljanje šovinizmu, konzervativizmu i ksenofobiji inzistiranjem na patriotizmu, civilizacijskim dostignućima, interesima neupitne hrvatske države i snazi državnih institucija. Tome treba dometnuti borbenost u sukobljavanju s HDZ-om i kontroverzni pokušaj da se desnici sasvim oduzme prostor za diskvalificiranje ljevice zbog navodnog pomanjkanja ljubavi prema Hrvatskoj.
Pored doze populizma, specifična ili dodana vrijednost novog projekta bila bi ponajprije u dokazanom antikorupcionaškom, protuklijentelističkom i nepotkupljivom gardu Dalije Orešković te u hrabrom Glavaševićevom suočavanju sa sijačima mržnje iz braniteljskog šatora i njegovoj dosljednosti u zagovaranju antifašizma i manjinskih prava, uz stradalničku obiteljsku povijest u Domovinskom ratu. Zasad se najslabijom točkom ili najvećom nepoznanicom njihove priče doima ekonomska politika, ali i u tom segmentu oni će, vrlo vjerojatno, biti vrlo blizu orijentaciji Milanovićeve vlade, s tim da ni vlada Andreja Plenkovića nije daleko od tog kursa: sirovija verzija kapitalizma s jakom regulatornom ulogom države i državnim intervencionističkim potencijalom kad je riječ o zaštiti radnih mjesta i socijalnih prava. Još uvijek nedostaju i njihovi ozbiljni odgovori na ponajvažnija pitanja hrvatske sadašnjosti i budućnosti, a to su zdravstveni i mirovinski sustav te javna uprava: ako tim temama priđu na kompetentan i odgovoran način, ne moraju se bojati za opstanak u relevantnoj politici, s tim da će im konkretni utjecaj, rekosmo, ovisiti o procesima rastakanja u SDP-u, procesima koji su i otvorili prostor i potrebu za novim lijevim i centrističkim opcijama.
Tako bi se i lijevi politički spektar dodatno fragmentirao slično današnjoj slici desnice, s tim da ljevica, sad se čini, još zadugo neće imati unutar sebe partiju koja će se po snazi moći mjeriti s HDZ-om. Ne bude li radikalne i hitne promjene u SDP-u, do svibnja sljedeće godine, to jest do izbora za Europski parlament, i pod uvjetom da puno prije toga ne bude parlamentarnih izbora, lijevo od centra mogle bi postojati dvije stranke s podrškom od po desetak-petnaest postotaka, pri čemu bi SDP bio jedna od te dvije stranke, a zatim bi slijedila niska organizacija i koalicija koje bi se vrtjele oko izbornog praga ili bi se grčevito borile da ga dosegnu: HSS, Glas, Pametno, pa stranke ‘Šibenske deklaracije’ (Nova ljevica, Radnička fronta, SRP i ORaH), pa čak i HNS, Čačićevi Reformisti… Na desnici bi HDZ imao svojih sigurnih 25 do 30 posto, a slijedili bi Most sa šest do osam postotaka, stranka Milana Bandića, Neovisni za Hrvatsku, Hrast te niz pravaških strančica. Živi zid i njihovih desetak postotaka ostavljamo izvan ove podjele, iako se nesumnjivo radi o partiji desnih populista i demagoga. Ovakav raspored, naravno, išao bi u prilog Plenkovićevom HDZ-u, jer bi mu se otvorio veći manevarski prostor za koaliranje na ljevici, što bi dovelo do generalnog pomicanja političke scene udesno, s tendencijom da tako ostane na duži rok.
Krupni korak prema raspadu
SDP je u utorak navečer učinio još jedan krupni korak prema raspadu. Statutarna komisija potvrdila je drakonske sankcije Glavnog odbora protiv Siniše Hajdaša Dončića, Peđe Grbina, Vedrana Babića i Mihaela Zmajlovića: na dvije godine suspendirani su sa svih funkcija u SDP-u zbog toga što su kritizirali način na koji Bernardić vodi stranku i rezultate takvog vođenja. Sljedeći čin propasti dogodit će se za nekoliko dana, kad bi se trebala realizirati odluka Predsjedništva da Bernardić od Arsena Bauka preuzme funkciju predsjednika SDP-ovog saborskog Kluba zastupnika. Nije jasno kako to namjerava učiniti, s obzirom na to da su se članovi tog kluba ranije dvotrećinski izjasnili za njegov odlazak, a oni biraju svog prvog čovjeka u parlamentu. Bernardić će ili odustati ili će se mimo glasanja postaviti na čelo Kluba, a ovo potonje otvorilo bi, uz ostalo, nove linije fronte u razbijenim socijaldemokratskim redovima.
