Od travnja 2004. do travnja 2011. godine spomenik Ivani Brlić Mažuranić – skulptura s Ivaninim likom koju je izradila akademska kiparica Marija Ujević na nevisokom postolju – bio je, u povodu 130. rođendana književnice, postavljen u dijelu parkovne površine ispred Kazališno-koncertne dvorane. Nakon što je spomenik preseljen na korzo, ostalo je postolje.

 

Ispod breza, na održavanoj površini, okruženo cvijećem, s košarom punoj zemlje i  cvijeća na sebi – danas postolje prolaznike podsjeća na svoju nekadašnju ulogu, nosača spomenika. Podsjeća pomalo i na nadgrobnu ploču. Prema njemu se odnosi kao prema spomeniku. Ipak, postolje zauvijek ostaje postolje.

 

Poljski pisac, pjesnik i satiričar Stanisław Jerzy Lec (1909 – 1966) u jednom svom aforizmu kaže, navodim po sjećanju: kad se ruše spomenici, treba sačuvati postolja, mogu dobro doći. I postolje koje je sedam godina nosilo spomenik Ivani Brlić Mažuranić možda čeka neki novi. Čiji? Tko zna tko ili što je u glavama tzv. političara? Kome ili čemu su namijenili postolje? S kim se konzultiraju kad ga žele postaviti? Znamo koga pitaju kad treba nešto skinuti, ploču s nazivom ulice, na primjer? Postolje čeka spomenik!

Stvarno, čiji bi vi spomenik postavili na postolje ispred Gradske knjižnice?

 

 

A Ivana, postavljena na razinu prolaznika, u visini je svojih čitatelja koji je mogu dodirnuti, za razliku od drugih spomenika na korzu, može se samo nadati da joj je to posljednje postolje.