Kaže se: tako ti je grah pao! Ivanu je grah tako pao da mu je majka, kad je bila sedmi mjesec trudnoće, doživjela tešku prometnu nesreću. Završila je u komi, na svijet su Ivana donijeli carskim rezom, vjerojatno u neredu i mimo svih procedura. Premda se rodio kao zdrav dječak, zbilo se oštećenje u mozgu. Neki pišu tromb, drugi pišu voda, odavno više nije važno što se to prije dvadeset i šest godina dogodilo, ali rezultat je bio teški oblik cerebralne paralize.
Mladunci su, životinjski kao i ljudski, pripadnicima vlastite vrste, ali i drugih vrsta, tako mili i slatki, mladunci su lijepi i dragi zato što ne mogu da se brinu sami za sebe. Milina i dragost jedina su njihova moć. Njome se brane da ne budu pojedeni. U tome jedva da ima razlike između čovjeka i životinje. Ljubav, odistinska, prava ljubav započinje kad mladunac zbog bolesti ili defektnosti nije više mio i drag. To je ono kad neke ženke proždiru svoj porod, to je ono kad neki roditelji svoju bolesnu djecu ostave u sanatorijima, pa pobjegnu da više nikad za njih ne čuju. Tu je početak one prave i bezuvjetne ljubavi none Jele Zucalo za svog unuka Ivana. Po toj se ljubavi, i skoro ni po čemu drugom, ljudi razlikuju od svih ostalih divljih i pitomih zvjerčica, koje milosrdno prožderu svoj bolesni i defektni porod.
Nona Jele Zucalo, koju na kontinentu zovu bakom, nešto istočnije bismo je zvali babom, nanom ili nenom, iz Dubrovnika je. Kako u tom gradu nije bilo prilike ni načina da se Ivanu pomogne, i kako je od Dubrovnika sve daleko, jedino su turisti blizu, Jele Zucalo je s unukom pošla u Krapinske Toplice, tamo je unajmila stan – ukupna primanja njih dvoje iznose 900 eura – i započinje dugi proces Ivanova osposobljavanja za život. Mladić je skoro nepokretan, teško govori, ustvari govori tako da ga samo nona sasvim razumije, i svako je napredovanje oduvijek vrlo, vrlo sporo. Između Ivana i ostatka Ivanove vrste, kao i između mladića i djevojaka koje muče slični problemi, i svih drugih mladića i djevojaka na svijetu, razlika je uglavnom u vremenu. Do onog do čega su ostali došli brzo, i ne primjećujući koliko je velik taj jedan voljni pokret rukom ili ta jedna jasno izgovorena riječ, iz vremena kada su bili djeca od godine-dvije, do toga Ivan i njegov planetarni naraštaj oboljelih od cerebralne paralize, ili oštećenih na neki drugi način, dolaze dugim i teškim putem, koji prelaze s mnogo volje, talenta i duhovne snage. Usredsređenost na taj jedan pokret i na tu jasno izgovorenu riječ, koju ostvaruju ti mladići i djevojke, i koju ostvaruje Ivan, nešto je, možda, i najveće do čega je čovjek u svom evolucijskom, mentalnom, emocionalnom, moralnom i duhovnom razvoju uopće i stigao. To je svakako veće od svega onog za što se dobije Nobelova nagrada u fizici, matematici, kemiji, ali mi to, na žalost, nismo u stanju shvatiti, jer jednako kao što ne razumijemo ono na čemu rade nobelovci, ne razumijemo ni ono na čemu radi Ivan Zucalo.
Ivan ima specifično tijelo, s kojim je vrlo teško ovladati. Društvo od njega okreće glavu. Za njegovu borbu i napredak, kao ni za njegova životna ostvarenja, institucije nisu zainteresirane. Ili se na njih gleda uz sažaljenje. Jedina Ivanova veza s našim svijetom njegova je nona Jele. Njezina ljubav je velika. I doista je to ljubav, a ne nešto drugo. Jedan od rijetkih autentičnih primjera ljubavi u našemu društvu, koji bi nas, možda, mogao spasiti od naše zvjerske naravi.
Ljubav je jača od smrti. Kada je svoj život svela na brigu o Ivanu, na pomoć tom dječaku da napreduje u kretnjama i govoru, Jela Zucalo bila je na pragu šezdesetih. Radila je u restoranu pokraj kojeg je bilo gradilište na kojem su radili radnici iz Krapine. Oni su joj, kako je to zapisala Iva Milotić u reportaži za 24sata, govorili: “‘Ajde, bako, u Krapinske Toplice s njim, tamo će ti prohodati, trčat će ko zec!” I tako je ona sve ostavila i pošla u Krapinske Toplice. Ivan u sljedećih petnaest godina, noni Jeli sad je sedamdeset i pet, nije prohodao ni potrčao, ali svi kažu da je velik njegov napredak. Ako bismo s razumijevanjem pogledali na stvari, možda bi nam postalo jasno da nona Jele za svog unuka radi isto ono što je Ante Kostelić radio za svoje dvoje djece. I pritom, njezini su rezultati impresivniji nego Gipsovi. I to ne samo zato što nona Jele radi bez ikakve pomoći društvene zajednice mnogo duže nego što je bez društvene pomoći radio Gips, nego su i njezini rezultati veći. Istina, Ivan nije osvojio Svjetski kup u alpskom skijanju, niti je postao svjetski i olimpijski pobjednik, a vjerojatno je i da neće. Ali on i njegova baka sudjeluju u jednom mnogo mnogo ozbiljnijem natjecanju od onih u kojima su pobjeđivali Janica i Ivica. To natjecanje toliko je ozbiljno i važno, i toliko veće od svih drugih, da mu mi ne uspijevamo biti ni publika.
Nona Jele govori o ciljevima njihovih natjecanja, precizno i jasno, gotovo hladno, otprilike onako kako je u najbolja svoja vremena govorio i Ante Kostelić. Njezino lice mirno je i čvrsto, žena je sigurna u sebe, zna kamo se zaputila i koja je cijena tome. Pa govori: “U početku mi je bio cilj samo da mu osposobim ruke. Htjela sam da može sam jesti, da ne bude gladan ako ja umrem.” I govori: “A sad kad vidim dokle smo dogurali, sad sanjam da ću ga jednog dana primiti za ruku i da ćemo zajedno prošetati ili barem napraviti nekoliko koraka.” Nema većeg uspjeha, ni veće pobjede od ovoga, a ni ozbiljnijeg motiva za sve žrtve koje ta žena u životu podnosi. Njezin je ideal i njezin Olimp skoro nedostižan, kao što su nedostižni svi istinski ljudski ideali. Ona bi da se Ivan osamostali, tako da se i nakon njezine smrti njegov život dostojno nastavi. Nije li to golemo? Zar ima od toga nešto veće? Toliko je veliko da cijela Hrvatska na tim uzdrhti, da se nađe ganuta kao što se ganutom našla nad ocem koji je svoju djecu učio skijanju, i da cijela Hrvatska nade, muke i uspjehe none Jele i njezina Ivana počne doživljavati kao svoje vlastite. Da ih obuhvati onim svojih sveprožimajućim prvim licem množine, kojim hrvatski televizijski reporteri obuhvate sebe i svih jedanaest Vatrenih, u žaru borbe, na nogometnom igralištu.
Zvijeri su drage i dobre, ali čovjek nije zvijer. On ne proždire svoj bolesni ili defektni nakot. Uglavnom je gori od zvijeri, jer od takve djece uglavnom okreće glavu. Pogotovo ako su ta djeca tuđa. Ali izuzeci među nama, oni koji bi nam možda trebali biti uzori, vođeni ljubavlju spašavaju svoju nejaku djecu. Naše none, vođene ljubavlju, spašavaju nas od hladnog vremena. Ivan ima tu nevolju što se zatekao u tijelu koje je lošije podešeno nego tijela većine nas. Lošije je podešen i njegov govor, on teško vlada izrazima lica. Cijelog je života lišen onog što nam od djetinjstva pomaže da omilimo drugim pripadnicima naše vrste, da nas zavole, da nam pomognu ili da nam se barem smiluju. To je strašna životna pozicija. Pokušajmo je zamisliti svatko za sebe.
Jela i Ivan Zucalo žive sa 900 eura, kao podstanari, u Krapinskim Toplicama. Tu sudjeluju u svojim velikim natjecanjima sa životom. A Dubrovnik je na kraj svijeta, Dubrovnik je njihov Point Nemo, najudaljenije mjesto na svijetu. Nona Jele čezne na tim mjestom, u kojem je, kaže, samo nekoliko puta u ovih petnaest godina bila. Ivan nikad ne ide s njom. U autobus ne mogu njegova kolica, a avion je preskup. Jela Zucalo noću sanja Dubrovnik, a Dubrovnik je daleko. Nije daleko zato što tako mora biti, niti zato što je, vođena ljubavlju prema unuku, učinila to što je učinila. Dubrovnik je daleko naprosto zato što Hrvatska ne umije da cijeni pobjednike u disciplinama koje nisu olimpijske, ili koje se tiču srca u najužem smislu riječi.
Jeli Zucalo i njezinu unuku bilo bi dovoljno ono što se lako nabavlja svakom sportskom prvaku i prvakinji: malo prostraniji auto, kombi, karavan, u koji bi mogla stati Ivanova kolica. Ne treba joj vozač, jer nona je vozač, kao što je i Gips bio vozač svojoj djeci. Mogli bi taj kombi oblijepiti reklamama, sloganima, fotografijama none i njezina unuka, sve s bojama hrvatske trobojnice i s mnogo, mnogo crvenih hrvatskih kvadratića, upravo onako kako su oblijepljeni kombiji i autobusi ostalih naših šampiona. Tako bi Point Nemo prestao biti daleko, a možda bi i Dubrovnik ponovo postao Grad.
