Hrvatska i evropska javnost suočene su zadnjih mjeseci s valom vijesti o ruskoj prijetnji Ukrajini i ruskim zatezanjima oko snabdijevanja plinom. U želji da razjasnimo stvari razgovarali smo s Jelenom Jurišić, profesoricom na Hrvatskim studijima koja je u više navrata bila u SSSR-u i Rusiji, boravila deset godina, od 1988. do 1998., gdje je studirala i bila dopisnica Slobodne Dalmacije.
Zapad, odnosno SAD i NATO, vrlo često verbalno napadaju Rusiju i označavaju je kao prijetnju. Što je, po vama, bila pozadina tvrdnji da je napad Rusije na Ukrajinu pitanje dana?
Svaki novi val histerije, a obično se zadnjih godina događaju svakih šest mjeseci, ima drugi cilj, odnosno ciljeve jer na onaj inicijalni ostali sudionici nadograđuju svoje. Ovaj posljednji je krenuo tijekom listopada objavama niza američkih medija koji su se, dakako, pozivali na neimenovane izvore u CIA-i i Pentagonu da Rusija krajem prosinca planira invaziju na Ukrajinu. Nakon toga je krenula lavina. Nije joj zasmetala ni činjenica da su kao dokaz objavljene fotografije ruskih položaja kod Jelne, grada u Smolenskoj oblasti koja graniči s Bjelorusijom, a ne Ukrajinom, od koje je udaljena preko 500 kilometara. Ruski eksperti naveli su da se radilo o prastarim fotografijama na kojima je ustvari snimljena sovjetska armija. Inicijatori ove "patke" zaboravili su obavijestiti o njoj službeni Kijev, pa je ukrajinski ministar obrane Andrej Taran rekao kako ne primjećuje nikakvo gomilanje ruskih snaga na granicama svoje zemlje. Nakon toga se netko ipak sjetio uputiti u planove ukrajinskog predsjednika Vladimira Zelenskog, koji je smijenio Tarana i na njegovo mjesto imenovao Alekseja Reznikova. Ovaj je odmah pokazao kako nema problema s vidom i ugledao preko 100.000 ruskih vojnika na granici i ubrzao gomilanje svojih vojnika, kako na toj granici tako i na crti razdvajanja s pobunjenim regijama u Donbasu. Histerija se širila i na ostale ruske susjede u regiji, pa su u nenajavljenoj vježbi uz SAD u Crnom moru sudjelovale Velika Britanija, Ukrajina, Turska, Bugarska, Rumunjska i još nekoliko članica NATO-a. Vojni brodovi su plovili na 20 kilometara ispred Sevastopolja, a cilj im je bio uvježbati iskrcavanje na obalu i nuklearni napad. Nije teško pogoditi na koga. Tada se uključila i Rusija kako bi pokazala da neće mirno gledati na to gomilanje snaga i pokazivanje moći, pa je u dva tjedna "prošetala" dva bataljuna od Stavropolja do Belgoroda i natrag, približivši tako svoje snage na "čak" 200 kilometara Ukrajini, te je provela uspješna testiranja nekoliko hiperzvučnih raketa.
Bushevo obećanje
Krajem studenoga sjetio se Zelenski da može ovu situaciju iskoristiti za sebe, pa je uoči godišnjeg obraćanja parlamentu lansirao tezu o skorom državnom udaru koji Rusija priprema uz pomoć domaćih izdajnika i tako promijenio temu rasprave. Početkom prosinca Washington Post je, na volej neimenovanog dobro upućenog izvora u CIA-i, objavio kako će Rusija s 175.000 vojnika napasti Ukrajinu u siječnju. Nakon toga su opet krenule priče o ruskim neisporukama plina, novim, preventivnim sankcijama zapada protiv Moskve, koje su pred video-samit prerasle u strašne, dosad nikada viđene, kao i prijetnje mjerama protiv Sjevernog toka 2... Niti se državni udar dogodio, niti je Rusija napala Ukrajinu. Niti će! Ali cilj je postignut. Napravljena je dimna zavjesa. Više nitko ne spominje bijeg američke vojske iz Afganistana i njeno napuštanje Iraka na zahtjev tamošnjih vlasti. Trebalo je izmisliti novu zemlju koju će iz ralja terorista ili strašnog neuravnoteženog neprijatelja spasiti SAD. Ali i stvoriti kulise za pregovore predsjednika Bidena i Putina nakon kojih će prvi, bez obzira na to kako prođu, biti proglašen pobjednikom.
Prisutnost Rusije na Balkanu treba gledati u sklopu njenih geopolitičkih interesa. A oni su isti kao i interesi EU-a u Ukrajini, koju smatraju mekim trbuhom Rusije. Koja pak Balkan, a pogotovo Srbiju i BiH kao potencijalne članice EU-a, smatra mekim trbuhom Unije
Pa gdje su onda ruski vojnici?
Ruski vojnici su u kasarnama i bazama na ruskom teritoriji, gdje bi bili. I to stotinama i tisućama kilometara od ukrajinske granice. A kako se tijekom vježbi ili prekomandi ovisno o godišnjim dobima pomiču po teritoriju svoje zemlje, tako ta granica, i to samo s ruske strane, postaje sve šira. Dakako, u izjavama i priopćenjima stranih dužnosnika, prvenstveno američkih, EU i NATO čije su snage izbile na zapadnu granicu Rusije, gdje gomilaju svoje snage i oružje, provode vojne vježbe u kojima sudjeluju vojnici i tehnika zemalja koje su udaljene tisućama kilometara. Uz težnje Moldavije, Ukrajine i Gruzije da postanu članice NATO-a i uz očitu namjeru da ih se primi, taj će pritisak na rusku granicu biti sve jači i proširit će se na jug.
Je li točno da je Gorbačov s NATO-om bio usmeno dogovorio da se savez neće dalje širiti i da je NATO taj koji krši dogovor svojim planom širenja i na zemlje bivšeg SSSR-a?
Da, obećao mu je predsjednik George Bush da vojna infrastruktura NATO-a neće nikada prijeći granice Zapadne Njemačke. To je u memoarima napisao i James Baker, kao i to da Gorbačov i Eduard Ševarnadze nisu htjeli ni čuti da se obećanje stavi na papir, uz riječi "mi vama vjerujemo". Naivčine!
Rusija i SAD nedavno su u Ženevi započeli pregovore oko Ukrajine, a Rusija i NATO o sigurnosnim garancijama, i obje su strane za sada pesimistične. Što očekujete od tih razgovora?
Nisu to pregovori oko Ukrajine, pa čak ni o strateškoj sigurnosti, kako ih je američki državni tajnik Antony Blinken nazvao, već o sigurnosnim garancijama Rusiji na čije bi jugozapadne granice NATO trebao izići primanjem u svoje članstvo Gruzije, Moldavije i Ukrajine. U biti, drugačije je teško bilo i očekivati. Da političari ozbiljno misle kada nam govore da žele mir, svijet bez ratova, ugodan za življenje, prihvatili bi ruske zahtjeve kao osnovu za ozbiljne razgovore i tragali za kompromisima koji bi nas oslobodili utrke u naoružanju i nuklearnog oružja, smanjili bi utjecaj svemoćne vojne industrije i vojnih blokova. Ovako ispada da je Moskva usamljena u takvim pogledima na svijet, što zvuči jako ironično dok nam se prijeti strašnom Rusijom, njenim liderom čije poteze nitko ne može predvidjeti, bezumnom agresijom prema bratskom narodu koja nikako da se dogodi. I stječem dojam da su postavili i objavili svoje zahtjeve te inzistirali na razgovorima o njima da bi i mi svi ostali to shvatili. A sada im Amerikanci najavljuju tek pismeni odgovor. Na odbijanje svojih zahtjeva Rusija će uzvratiti ostavljanjem prava da na daljnje širenje NATO-a prema svojim granicama, gomilanje njegovih snaga na njima i gradnju njegove nove infrastrukture odgovori vojno-tehničkim mjerama. Ne treba sumnjati da će među njima biti isporuka vojsci nekih od nadzvučnih raketa, ali i neka sasvim nova rješenja.
Rusiju optužuju da joj je cilj zadržati neku vrstu zamrznutog sukoba u vezi Donbasa, kao što je slučaj u nekim drugim postsovjetskim republikama. Koliko je to točno?
Ako ćemo analizirati unatrag do izbijanja ukrajinske krize poteze zapada, a prvenstveno SAD-a i EU-a, onda će se lako uočiti argumenti za iste optužbe toj strani. Da njima nije u interesu ova situacija, oni bi poticali Ukrajinu da ispunjava svoje obaveze predviđene Minskim sporazumima, čiji su potpisnici i Francuska i Njemačka, da pregovaraju sa samoproglašenim republikama i na taj način rješavaju problem Donbasa. A ne da im isporučuju oružje, grade u Ukrajini svoje objekte, razmještaju ondje svoje agente i instruktore. Njihovi bi interesi bili zadovoljeni i podjelom te zemlje, da Moskva želi pristati na to. Jer bi i u tom slučaju dobili komad teritorija na granici s Rusijom na koji mogu postaviti svoje rakete i usmjeriti ih prema njoj.
Nakon smirivanja situacije, snage Organizacije ugovora o kolektivnoj sigurnosti (ODKB) započele su povlačenje svojih jedinica iz Kazahstana. Što očekujete u vezi buduće ruske politike u Kazahstanu i prema ostalim zemljama te regije s obzirom na nagađanja o mogućim pobunama u nekima od njih?
Ruska politika prema državama srednje Azije od raspada SSSR-a bazirala se na podršci vlasti i vladajućih elita. Promjenu tog principa ne treba očekivati ni sada u Kazahstanu, a ni zbog njega. Ta je regija, zbog velike povezanosti s Rusijom, a rekla bih i svoje ekonomske i sigurnosne ovisnosti o njoj, i svojom suglasnošću da se nalazi u njenoj sferi utjecaja, izložena interesnim pritiscima drugih sila, prvenstveno SAD-a i Turske. U budućnosti se mogu očekivati i veći interesi Kine i Irana. A dosadašnje pobune, posebno brojni državni udari u Kirgiziji, pokazuju da bez obzira na to koji klan pobijedi, vladaju li sjevernjaci ili južnjaci, vlasti ne okreću leđa Moskvi.
Plina će biti
U kojim sferama Rusija ima ili nastoji ostvariti određeni utjecaj u Hrvatskoj?
Vrlo je malo ruskih investicija u Hrvatskoj. Gazprom je davno otišao, Sberbank je prodan, a iz grupe Fortenova odlazi krajem ove godine, za sada ostaje tek Lukoil. Gospodarski odnosi među našim zemljama zasnivaju se prvenstveno na našem uvozu njihovih energenata. S obzirom na to da je u tom segmentu naš najjači igrač Prvo plinarsko društvo koje ima ugovor s Gazpromom, njega mediji nerijetko nazivaju "ruskim igračem".
Kakav je utjecaj Rusije na Balkanu, pogotovo u Srbiji i BiH, ali i u nekim zemljama koje su članice NATO-a?
Od ruskih dužnosnika čut ćemo da Rusiju s Balkanom povezuju povijest, zajednički slavenski korijeni, vjera. Sve je to točno, ali danas prisutnost Rusije na ovim prostorima treba gledati prvenstveno u sklopu njenih geopolitičkih interesa. A oni su isti kao i interesi EU-a u Ukrajini, koju smatraju mekim trbuhom Rusije. Koja pak Balkan, a pogotovo Srbiju i BiH kao potencijalne članice EU-a, smatra mekim trbuhom Unije. S druge strane, Rusija ima gospodarske interese, osobito u zemljama na ruti plinovoda kojima dovodi svoj plin i u onima koje su stalni kupci tog plina.
Koliko se uspješno Rusija nosi sa sankcijama i kako žive njeni stanovnici?
Vjerojatno zvuči čudno, ali sankcije su nešto najbolje što se ruskoj ekonomiji dogodilo u ovih 30 godina. Bolje od cijene za barel nafte preko 100 dolara ili cijene za plin od oko 2.000 dolara za tisuću metara kubnih na burzi u Nizozemskoj. To potvrđuje i izvještaj Svjetske trgovinske organizacije (WTO) čije se vodstvo pobunilo protiv ruskog programa zamjene uvoza koji je pokrenut kao odgovor na međunarodne sankcije uvedene u kolovozu 2014. U njemu piše da je njime Rusija prekršila svoje obaveze kao članice WTO-a i ostalima nanijela štetu od preko 290 milijardi dolara. A to što je zapad prekršio međunarodno pravo nametanjem ekonomskih sankcija koje može uvesti samo Vijeće sigurnosti UN-a, nije bitno. Uglavnom, posljednje četiri godine ta je zemlja najveći izvoznik žita na svijetu, što nije bila od 1917. Toliko je podigla vlastitu proizvodnju da više ne uvozi perad i svinjetinu, već ih izvozi, a u prvih 11 mjeseci 2021. proizvela je više stotina vrsta sira u količini od 560.000 tona. Taj podatak mi je najnevjerojatniji jer se sjećam da su se krajem 1980-ih i početkom 1990-ih u moskovskim dućanima mogle kupiti samo četiri vrste tamošnjeg sira. Inače, 2021. prvi su put domaćom proizvodnjom zadovoljili više od 50 posto svojih potreba hrane i to unatoč suši. A o razini života u Rusiji najbolje govori anketa agencije VCIOM prema kojoj je 75 posto ispitanika zadovoljno svojim materijalnim stanjem i primanjima, a 23 posto nije.
I pitanje svih pitanja: hoće li, po vama, biti ruskog plina?
Hoće! Mi se ne moramo brinuti ni za količine ni za cijene zahvaljujući ugovoru PPD-a i Gazproma sve do njegovog isteka sa završetkom 2026. Jedan dio cijene je fiksan, drugi se izračunava od cijene za naftu, koja trenutno ne divlja ni približno kao ona za plin. Gazprom je isporučio sve što je predviđeno ugovorima i dodatnim narudžbama. Što se trenutnih cijena u Europi tiče, Rusija s njima nema ništa jer plin isporučuje prema dugoročnim ugovorima koje ima sa svakom pojedinom zemljom. A one pod prijetnjom zime nisu značajnije povećale narudžbe od Gazproma. Da, Srbiji je za posjeta Vučića produžen ugovor po cijeni od 270 dolara za tisuću metara kubnih plina. Zašto? Zato što je meki trbuh EU-a. Ali Moldavija, kojoj je također istekao ugovor, ne plaća ga po astronomskim cijenama, već po 450 dolara. Ne zaboravimo da je EU otvorila burzu za prodaju plina na nagovor SAD-a, čije tvrtke tamo i prodaju svoj ukapljeni plin. Točnije, trebale su, ali kako su cijene u Kini još od proljeća prelazile 1.500 dolara, okrenuli su se Aziji, potom i Oceaniji. A kada je cijena plina na burzi u Amsterdamu prešla 2.000 dolara, okrenuli su svoju flotu tankera koja je plovila prema Australiji i sada pričaju kako spašavaju Europu od smrzavanja.
Tri različite države
Koja je razlika između današnje Rusije, SSSR-a iz doba vašeg školovanja i Rusije kada ste bili dopisnica?
Drastična! To su dvije potpuno različite države, neusporedive. Ustvari tri, jer smo se u Moskvu doselili krajem ljeta 1988., dakle u Sovjetski Savez, koji se točno prije 30 godina raspao. Praktički do kraja 1998. živjela sam u Jeljcinovoj Rusiji, koja je imala još manje osobina stabilne, uređene i sigurne države od urušene velesile na čelu s Gorbačovim. U međuvremenu su se tmurna Moskva i još tmurnija Rusija proljepšale, izgradile i modernizirale ne samo do neprepoznatljivosti, već do razine na kojoj im mnogi mogu pozavidjeti. Pogotovo ruskoj prijestolnici, koja je izrasla u metropolis udoban za življenje i ugodan za oči.
portalnovosti
