Optužujući druge da potkopavaju državne institucije premijer Andrej Plenković zaboravlja da to nije dopušteno ni njemu. Osim toga, braneći rukama i nogama nesposobne ministre uvodi potencijalno pogubnu formulu – stanje je loše, ali odgovornih za to nema
Ne prestaje s kuknjavom – premijer Plenković (foto Matija Habljak/PIXSELL)
Kao staro biblijsko gunđalo i grintavac Jeremija. Da, tako posljednjih dana i tjedana izgleda hrvatski premijer Andrej Plenković koji ne prestaje s kuknjavom da neki sistematično, šnitu po šnitu, poput salame, podrivaju hrvatske državne institucije. Ovo "neki" nije slučajno odabran izraz jer Plenković ne navodi tko su oni, a zapravo i ne može. Po definiciji to bi morala biti opozicija, ali opozicija praktički ne postoji, a ni mediji nisu grabežljivci kojih se treba previše bojati – baš ovih dana umrla je Ankica Lepej, prva hrvatska zviždačica koja se usudila objaviti zatamnjene dijelove Tuđmanove imovinske kartice.
Naravno, ako je podrivanje državnih institucija nešto nedopustivo i destruktivno, to bi se odnosilo i na samog Plenkovića, ali se, po njemu, ne odnosi. To najbolje govori primjer da je amnestirao Hrvatsku narodnu banku od sumnji o nezakonitom ili barem nemoralnom trgovanju dionicama banaka, čime je derogirao i delegitimirao drugu važnu instituciju (HANFA) koja je tek započela provjeru što je u tome istina. Tu provjeru trebalo bi provesti i u nizu drugih slučajeva, počevši od toga je li ministar Darko Horvat dorastao tome da vodi obnovu potresom pogođenih dijelova Hrvatske, preko toga jesu li preplaćeni francuski borbeni avioni i američka oklopna vozila, a u krajnjoj liniji i do toga kako je predstojnik premijerovog ureda Zvonimir Frka-Petešić dobio na korištenje državni stan u centru Zagreba i kako to da je on u rekordnom roku obnovljen. Ali sve to zaustavlja, stopira Andrej Plenković svojim iracionalnim i prozirnim jeremijadama o "unutrašnjim neprijateljima".
Što se dogodilo očito pogubljenom predsjedniku Vlade? Donekle se može razumjeti da su i njega pogodili porazni rezultati popisa stanovništva koji govore da je Hrvatska u deset godina ostala bez gotovo 400.000 građana, dok ih je Slovenija povećala za oko 60.000, ali se ne može razumjeti da je u svom autizmu došao na prag toga da negira čak i rezultate tog popisa. Doduše, od Plenkovića se ne može očekivati da, kako bi rekao Igor Mandić, Hrvatsku proglasi "promašenim projektom". To nitko na njegovom mjestu ne bi napravio. Ali on je otišao u drugu krajnost, a to je da stanje u Hrvatskoj crta tako ružičastim bojama da je to u rogatom sukobu s činjenicama o jednoj od najneuspješnijih, ako ne i najneuspješnijoj zemlji u Evropskoj uniji. Zato netko u ovoj zemlji, a to nisu ni Zoran Milanović ni opozicija, nažalost, ni mediji, treba odvrtjeti film unatrag i vidjeti zašto se to zapravo dogodilo. Kada već spominjemo Sloveniju, treba reći da je ona sačuvala vitalan dio industrije, a imala je i sasvim drukčiji sistem privatizacije baziran na takozvanoj vaučerizaciji. Tek je Janez Janša pokušavao demontirati taj model i približiti ga hrvatskom, ali u tome očito nije sasvim uspio jer je Slovenija danas barem za glavu, ako ne i dvije-tri iznad Hrvatske. Dakle, ne moraš biti Igor Mandić da bi shvatio da nešto debelo škripi.
Ovaj tekst nije pisan kao receptura kako promijeniti sadašnje stanje, ali nabacit ćemo samo nekoliko ključnih elemenata. Prije svega, u Hrvatskoj i dalje prevladava, štoviše drži glavne poluge moći narativ da je država preskupa i da je treba kresati, što je duboko krivo. Postoje mnogo skuplje države poput skandinavskih, no one nalaze način da prikupljene poreze vrate natrag u razvoj društva, zbog čega i jesu među najbogatijima u svijetu. Upravo je nezamislivo da bi Stockholm i dvije godine poslije potresa, kao u slučaju Zagreba i okolnih područja, napravio jedva išta ili ništa na obnovi. Naprotiv, oni bi sigurno bili obnovljeni, kao što su, uostalom, fotografski precizno obnovljeni i London i Varšava nakon puno većih stradanja. To znači da hrvatska država nije u stanju oponašati bolje primjere iz stranih zemalja, ali ni iz vlastite, kao što su obnova Dubrovnika, Skoplja, Budve, Makarske itd. Najkraće rečeno, hrvatska država je puno više hrvatska nego država i tu je ključ prepoznavanja Mandićeve formule bezizlaznosti.
Nadalje, Hrvatska je tiho uklizala u jednostranačje, što zvuči paradoksalno zna li se da HDZ i partneri imaju više nego minimalnu većinu u Saboru i da je opozicija vlastitom glupošću podrezala sebi krila. Zoran Milanović figurira kao bučni, ali neartikulirani oponent Plenkovićevoj stranci i Vladi, pa trenutno izgleda kao predvodnik desnice, iako mu je matična luka na ljevici. To i stvara hrvatsku mikroklimu nalik baruštini u kojoj Plenković traži "unutrašnje neprijatelje" tamo gdje ih nema, što je mnogo bliže povratku u Jugoslaviju iz vremena tvrdog autokratizma, nego što su to Plenkovićeve mladenačke žvrljotine o Edvardu Kardelju i ne znam čemu sve još. Najkraće rečeno, ova zemlja ima muzejsko zastarjeli politički sistem koji ne bi funkcionirao ni u redovnim prilikama, a kamoli u sadašnjim izvanrednim, što, uostalom, nije uspjelo ni inače superiornoj jugoslavenskoj državnoj zajednici.
Napokon, treći konstitutivni element sadašnjeg stanja je presušivanje glavnih, motivirajućih i galvanizirajućih ciljeva državne politike, čemu je ova vlast po prirodi stvari sklona. Ti ciljevi glavninom su ostvareni državnim osamostaljenjem i ulaskom u NATO i EU, a sada se gotovo u panici traže novi. Pronađeni su u Schengenu i eurozoni. Ulaskom u Schengen Hrvatska samo ozakonjuje ulogu do zuba naoružanog zaštitnika vanjskih granica, a unutrašnji režim slobode kretanja ostaje isti (o tome govore najave da će Slovenija i Mađarska i dalje zadržati žičane ograde prema Hrvatskoj). Što se tiče ulaska u eurozonu, tu treba, bez ikakve ustašonostalgije, žaliti za kunom koja je mogla biti, prvenstveno fleksibilnom tečajnom politikom, instrument jačanja hrvatske ekonomije, prije svega jačanja izvozne orijentacije. Ali to Borisu Vujčiću i Andreju Plenkoviću nije padalo na pamet, kao da su samo poslušni agenti bankarskih interesa u Bruxellesu, što zapravo i jesu.
Naravno da Jeremiji koji stoluje u Banskim dvorima ne odgovara ovakav kut gledanja na Hrvatsku i da bi ga na svaki način htio promijeniti. Ali to nije najgore. Gore je što kada on rukama i nogama brani očito nesposobnog ministra Darka Horvata, time se krivica za promašenu obnovu od potresa automatski seli na njega osobno, ali on to svojim jeremijadama i verbalnim kerefekama pokušava izbjeći. Time se stvara paklenska formula besperspektivnosti. Em je stanje u zemlji loše, em nitko ne želi preuzeti odgovornost za to, što je jamstvo da će to stanje iz lošeg preći u gore i onda možda u najgore. I to je kraj priče.
portalnovosti
Ne prestaje s kuknjavom – premijer Plenković (foto Matija Habljak/PIXSELL)
Kao staro biblijsko gunđalo i grintavac Jeremija. Da, tako posljednjih dana i tjedana izgleda hrvatski premijer Andrej Plenković koji ne prestaje s kuknjavom da neki sistematično, šnitu po šnitu, poput salame, podrivaju hrvatske državne institucije. Ovo "neki" nije slučajno odabran izraz jer Plenković ne navodi tko su oni, a zapravo i ne može. Po definiciji to bi morala biti opozicija, ali opozicija praktički ne postoji, a ni mediji nisu grabežljivci kojih se treba previše bojati – baš ovih dana umrla je Ankica Lepej, prva hrvatska zviždačica koja se usudila objaviti zatamnjene dijelove Tuđmanove imovinske kartice.
Naravno, ako je podrivanje državnih institucija nešto nedopustivo i destruktivno, to bi se odnosilo i na samog Plenkovića, ali se, po njemu, ne odnosi. To najbolje govori primjer da je amnestirao Hrvatsku narodnu banku od sumnji o nezakonitom ili barem nemoralnom trgovanju dionicama banaka, čime je derogirao i delegitimirao drugu važnu instituciju (HANFA) koja je tek započela provjeru što je u tome istina. Tu provjeru trebalo bi provesti i u nizu drugih slučajeva, počevši od toga je li ministar Darko Horvat dorastao tome da vodi obnovu potresom pogođenih dijelova Hrvatske, preko toga jesu li preplaćeni francuski borbeni avioni i američka oklopna vozila, a u krajnjoj liniji i do toga kako je predstojnik premijerovog ureda Zvonimir Frka-Petešić dobio na korištenje državni stan u centru Zagreba i kako to da je on u rekordnom roku obnovljen. Ali sve to zaustavlja, stopira Andrej Plenković svojim iracionalnim i prozirnim jeremijadama o "unutrašnjim neprijateljima".
Što se dogodilo očito pogubljenom predsjedniku Vlade? Donekle se može razumjeti da su i njega pogodili porazni rezultati popisa stanovništva koji govore da je Hrvatska u deset godina ostala bez gotovo 400.000 građana, dok ih je Slovenija povećala za oko 60.000, ali se ne može razumjeti da je u svom autizmu došao na prag toga da negira čak i rezultate tog popisa. Doduše, od Plenkovića se ne može očekivati da, kako bi rekao Igor Mandić, Hrvatsku proglasi "promašenim projektom". To nitko na njegovom mjestu ne bi napravio. Ali on je otišao u drugu krajnost, a to je da stanje u Hrvatskoj crta tako ružičastim bojama da je to u rogatom sukobu s činjenicama o jednoj od najneuspješnijih, ako ne i najneuspješnijoj zemlji u Evropskoj uniji. Zato netko u ovoj zemlji, a to nisu ni Zoran Milanović ni opozicija, nažalost, ni mediji, treba odvrtjeti film unatrag i vidjeti zašto se to zapravo dogodilo. Kada već spominjemo Sloveniju, treba reći da je ona sačuvala vitalan dio industrije, a imala je i sasvim drukčiji sistem privatizacije baziran na takozvanoj vaučerizaciji. Tek je Janez Janša pokušavao demontirati taj model i približiti ga hrvatskom, ali u tome očito nije sasvim uspio jer je Slovenija danas barem za glavu, ako ne i dvije-tri iznad Hrvatske. Dakle, ne moraš biti Igor Mandić da bi shvatio da nešto debelo škripi.
Ovaj tekst nije pisan kao receptura kako promijeniti sadašnje stanje, ali nabacit ćemo samo nekoliko ključnih elemenata. Prije svega, u Hrvatskoj i dalje prevladava, štoviše drži glavne poluge moći narativ da je država preskupa i da je treba kresati, što je duboko krivo. Postoje mnogo skuplje države poput skandinavskih, no one nalaze način da prikupljene poreze vrate natrag u razvoj društva, zbog čega i jesu među najbogatijima u svijetu. Upravo je nezamislivo da bi Stockholm i dvije godine poslije potresa, kao u slučaju Zagreba i okolnih područja, napravio jedva išta ili ništa na obnovi. Naprotiv, oni bi sigurno bili obnovljeni, kao što su, uostalom, fotografski precizno obnovljeni i London i Varšava nakon puno većih stradanja. To znači da hrvatska država nije u stanju oponašati bolje primjere iz stranih zemalja, ali ni iz vlastite, kao što su obnova Dubrovnika, Skoplja, Budve, Makarske itd. Najkraće rečeno, hrvatska država je puno više hrvatska nego država i tu je ključ prepoznavanja Mandićeve formule bezizlaznosti.
Nadalje, Hrvatska je tiho uklizala u jednostranačje, što zvuči paradoksalno zna li se da HDZ i partneri imaju više nego minimalnu većinu u Saboru i da je opozicija vlastitom glupošću podrezala sebi krila. Zoran Milanović figurira kao bučni, ali neartikulirani oponent Plenkovićevoj stranci i Vladi, pa trenutno izgleda kao predvodnik desnice, iako mu je matična luka na ljevici. To i stvara hrvatsku mikroklimu nalik baruštini u kojoj Plenković traži "unutrašnje neprijatelje" tamo gdje ih nema, što je mnogo bliže povratku u Jugoslaviju iz vremena tvrdog autokratizma, nego što su to Plenkovićeve mladenačke žvrljotine o Edvardu Kardelju i ne znam čemu sve još. Najkraće rečeno, ova zemlja ima muzejsko zastarjeli politički sistem koji ne bi funkcionirao ni u redovnim prilikama, a kamoli u sadašnjim izvanrednim, što, uostalom, nije uspjelo ni inače superiornoj jugoslavenskoj državnoj zajednici.
Napokon, treći konstitutivni element sadašnjeg stanja je presušivanje glavnih, motivirajućih i galvanizirajućih ciljeva državne politike, čemu je ova vlast po prirodi stvari sklona. Ti ciljevi glavninom su ostvareni državnim osamostaljenjem i ulaskom u NATO i EU, a sada se gotovo u panici traže novi. Pronađeni su u Schengenu i eurozoni. Ulaskom u Schengen Hrvatska samo ozakonjuje ulogu do zuba naoružanog zaštitnika vanjskih granica, a unutrašnji režim slobode kretanja ostaje isti (o tome govore najave da će Slovenija i Mađarska i dalje zadržati žičane ograde prema Hrvatskoj). Što se tiče ulaska u eurozonu, tu treba, bez ikakve ustašonostalgije, žaliti za kunom koja je mogla biti, prvenstveno fleksibilnom tečajnom politikom, instrument jačanja hrvatske ekonomije, prije svega jačanja izvozne orijentacije. Ali to Borisu Vujčiću i Andreju Plenkoviću nije padalo na pamet, kao da su samo poslušni agenti bankarskih interesa u Bruxellesu, što zapravo i jesu.
Naravno da Jeremiji koji stoluje u Banskim dvorima ne odgovara ovakav kut gledanja na Hrvatsku i da bi ga na svaki način htio promijeniti. Ali to nije najgore. Gore je što kada on rukama i nogama brani očito nesposobnog ministra Darka Horvata, time se krivica za promašenu obnovu od potresa automatski seli na njega osobno, ali on to svojim jeremijadama i verbalnim kerefekama pokušava izbjeći. Time se stvara paklenska formula besperspektivnosti. Em je stanje u zemlji loše, em nitko ne želi preuzeti odgovornost za to, što je jamstvo da će to stanje iz lošeg preći u gore i onda možda u najgore. I to je kraj priče.
portalnovosti
