Sva je prilika da tužitelji i policajci računaju da će se u akciji 'Agram' ponoviti razvoj slučaja Ive Sanadera: početne, ne naročito impresivne, sumnje protiv bivšeg premijera rasle su i razvijale se zahvaljujući pokajništvu ljudi koji su za Sanadera obavljali tehničke kriminalne poslove
Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić i još dvadesetak ljudi iz njegova bliskog okruženja uhapšeno je u nedjelju, 19. listopada, u poslijepodnevnim satima, a tri dana kasnije, dok je dovršavan ovaj broj 'Novosti', situacija je bila ovakva: jednomjesečni istražni pritvor određen je gradonačelniku Bandiću, direktoru Zagrebačkog holdinga Slobodanu Ljubičiću i još desetorici njihovih suradnika iz gradske uprave i gradskog megapoduzeća. Sudac istrage Zdenko Posavec pritvor im je odredio zbog sprječavanja utjecaja na svjedoke i zbog onemogućavanja osumnjičenih da ponove kaznena djela koja im se stavljaju na teret. Petru Pripuzu, vlasniku više tvrtki za zabrinjavanje otpada, odobrena je jamčevina od milijun eura u zamjenu za obranu sa slobode. Na isti način, uz bitno manji iznos jamstva, iz pritvora bi uskoro mogla izići još dvojica ili trojica osumnjičenika, a njih četvero pušteno je da se brani sa slobode mimo jamčevine.
Kriminalističko istraživanje i hapšenje proveli su Policijski nacionalni ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (PNUSKOK) i Ravnateljstvo policije koji su akcije koordinirali s Državnim odvjetništvom i USKOK-om. Bandić je osumnjičen za pogodovanje Pripuzovoj tvrtki 'Cezar' u sklapanju ugovora o skupljanju glomaznog otpada sa zagrebačkih ulica i ilegalnih deponija; potom za pogodovanje građevinskoj firmi 'Bramgrad', u vlasništvu Branka Mihaljevića, zamjenom zemljišta kojom je Grad Zagreb oštećen za 12 milijuna kuna; osumnjičen je i za neplaćanje poreza u iznosu većem od pet milijuna kuna, što je povezano s računom iz Bandićeve predsjedničke kampanje 2009./2010., računom na koji su misteriozno sjela 24 milijuna kuna tokom dviju godina nakon okončanja predsjedničkih izbora; na kraju, gradonačelniku je na teret stavljeno pet slučajeva nezakonitog zapošljavanja i sedam slučajeva nezakonitog korištenja službenog automobila. Ostatak utamničene družine sumnjiči se za kaznena djela u rasponu od pogodovanja spomenutim privatnim tvrtkama, preko nezakonitog zapošljavanja po nepotističkom principu, do ilegalnog odobravanja upotrebe službenih vozila gradske uprave.
Na početku smo postupka za koji je predvidljivo da će trajati mjesecima i mjesecima, a u kojem će USKOK, osim dokazivanja sumnji pod kojima su Bandić i kompanjoni pritvoreni, sigurno nastojati pojačati optužbe i proširiti područje inkriminacije. Ono, naime, što je USKOK donio pred suca istrage, zahtijevajući pritvor za Bandića i ostale, kao što smo vidjeli, nije osobito dojmljivo ako se usporedi s onime što su mediji u proteklih dvanaest-trinaest godina objavili o mutnim poslovima vrha vlasti u glavnom gradu. S druge strane, ne treba ni podcjenjivati materijal zahvaljujući kojem je Bandiću i društvu određen jednomjesečni pritvor. To se ponajprije odnosi na gradsku razmjenu zemljišta s poduzećem 'Bramgrad': prema neslužbenim informacijama, za štetu od 12 milijuna kuna postoje prilično čvrsti dokazi, pa čak i priznanja krivice. Također, slučaj sukcesivnog pristizanja 24 milijuna kuna na Bandićev račun otvoren za potrebe predsjedničke kampanje mogao bi poprimiti ozbiljnije razmjere kad se dozna tko je i zašto uplaćivao novac na rečeni račun i dvije godine poslije završetka predsjedničkih izbora. Pogrešno je, naravno, minorizirati i društvenu malignost nezakonitog zapošljavanja, no u hrvatskom kontekstu, u kojem godinama svjedočimo epskom kriminalu i korupciji, ta optužba malokoga može fascinirati.
Sva je prilika da tužitelji i policajci računaju, ili se nadaju, da će se ponoviti razvoj slučaja Ive Sanadera: početne, ne naročito impresivne, sumnje protiv bivšeg premijera rasle su i razvijale se zahvaljujući pokajništvu ljudi koji su za Sanadera obavljali tehničke kriminalne poslove, poput ravnatelja Carine i HDZ-ova blagajnika Mladena Barišića ili bivšeg vlasnika Diokija i Novog lista Roberta Ježića. To je i ovdje mogući scenarij – ne treba isključiti opciju da istražitelji već imaju naznaka i kontakata u tom pravcu – ali Sanaderova i Bandićeva organizacija vladavine, s uključenim sumnjivim poslovima, razlikuju se gotovo do neusporedivosti. Isti tužiteljski pristup u ovim dvama slučajevima stoga nije garancija istog ishoda.
Za razliku od Ive Sanadera, koji je u svom krugu najpouzdanijih bio na brzinu okupio nekoliko bonvivana spremnih na sve i još nekoliko intelektualno nedoraslih poslušnika koji su zaradili nešto novca u prethodnom životu, Milan Bandić svoju je trupu i organizacijski koncept počeo podizati još ranih devedesetih, s ljudima s kojima je postao prijatelj još u vrijeme zalaska socijalizma. Dvojica Bandićevih ključnih suradnika iz tog vremena do danas su ostali stupovi njegova upravljanja Zagrebom: to su Slobodan Ljubičić, uhapšeni direktor Zagrebačkog holdinga, i Slavko Kojić, šef gradskih financija. I s velikom većinom ostalih najbližih ljudi, od kojih je dobar broj među pritvorenima, Bandić blisko surađuje ili prijateljuje najmanje petnaestak godina. I to ne bilo kakvih petnaestak godina.
Tokom tih godina uspinjali su se, pa neočekivano padali, zatim se opet uspinjali, pa posrtali i onda se trijumfalno vraćali, a u barem polovici od tih petnaestak godina živjeli su s teretom razmišljanja o zatvoru. Objavljene su tisuće tekstova i priloga s utemeljenim ili manje utemeljenim sumnjama o kriminalnoj djelatnosti što se odvijala pod Bandićevim rukovodstvom, podnesene su stotine stvarnih ili izmaštanih kaznenih prijava, otvoreno je i zatvoreno tko zna koliko izvidnih i predistražnih postupaka… U protekle dvije-tri godine gradonačelnik i njegovi najbliži ljudi bili su svjesni da su im raznorazni istražitelji neprestano za vratom, s tim da u pojedinim fazama nisu sasvim pouzdano znali kojim se metodama služe tijela progona, pa su stalno primjenjivali najviše 'sigurnosne' mjere. Kakva dramska situacija, ako su točni medijski izvještaji: gradonačelnik glavnog grada, zajedno sa svojim ključnim suradnicima, unatrag najmanje dvije godine obnašao je vlast imitirajući obrasce ponašanja šefova kriminalnih organizacija, pa je komunicirao s tuđih telefona, javnosti se obraćao šifriranim formulacijama, obično narodnim mudrostima, i općenito činio sve da zamete tragove i zataji stvarne namjere. To saznanje bilo bi, u manje zapuštenim društvima, dovoljan razlog za doživotni javni prezir prema Bandiću kao političaru, bez obzira na to što će donijeti ostatak istrage i eventualnog sudskog procesa. U Hrvatskoj pak Bandić i nakon hapšenja uživa veliku javnu podršku, a tri četvrtine građana, prema jednoj anketi, smatra da se radi o politički motiviranom progonu omiljenog gradonačelnika.
Unatoč dakle svom tom dugogodišnjem pritisku i životu u uvjetima permanentnog izvanrednog stanja, nitko iz Bandićeva kruga dosad nije osjetio poriv da se ispovjedi nadležnim organima. Možda će gradonačelnikov boravak u pritvoru srušiti taj zid suradničke šutnje i lojalnosti ili ga barem načeti, možda je kratkotrajni boravak u pritvoru promijenio nešto u glavama nekih od uhićenika, o čemu se nagađa u zagrebačkim političkim, pravosudnim i medijskim kuloarima, ali ako je USKOK odlučio igrati isključivo na kartu očekivanja pokajništva, onda nema sumnje da se ta institucija upustila u vrlo riskantan i neizvjestan pothvat. Utoliko riskantniji što je letvica očekivanja kad je riječ o Bandiću, rekosmo, podignuta vrlo visoko: nakon svega, šteta od 20 milijuna kuna, za koliko ga se trenutačno sumnjiči, očito nije dovoljno debela da zgrozi običnog građanina.
Za razliku od oholog Sanadera, koji svojim tehničkim izvršiteljima nikad nije dopustio ni da pomisle da su mu ravni ili išta slično tome, Milan Bandić trudio se da svoje najbliže ljude tretira tako da se oni osjećaju važnima i namirenima. Taj princip se onda širio i na niže razine, sve do konkretnih biračkih grupa i pojedinaca. Temeljna postavka gradonačelnikove doktrine jest pomaganje što većem broju ljudi, ali ne pomaganje iz humanitarnih poriva, nego zato da bi se cijela ta armija 'prijatelja' osjećala dužnom i da bi vratila uslugu kad velikom dobročinitelju usluga najviše ustreba. Mreža zaduženih narastala je tokom petnaest godina i u njoj nema čega nema: Katoličke Crkve i ostalih vjerskih organizacija, braniteljsko-veteranskih udruženja i njihovih mnogobrojnih šefova, doseljeničkih zavičajnih klubova, sportskih društava, medija, popularnih i uglednih pojedinaca…
Svemu tome treba dodati i gradonačelnikovu trajnu demagošku skrb za sirotinju, dok je istovremeno sklapao poslove s ljudima poput Petra Pripuza i nosio ručne satove vrijedne i po pedeset tisuća eura. Spajanje krajnosti pritom nije rezervirano samo za socijalne statuse, nego i za one ideološke: Bandić bez ikakvih problema i bez ikakvih posljedica u svom bliskom okruženju ima Miru Lacu, Miodraga Demu i čitav zdrug umirovljenih generala i pukovnika što više od svega preziru antifašistički pokret, ali se istodobno redovno pojavljuje na svečanostima u povodu godišnjica različitih partizanskih divizija i korpusa.
Model vladanja Ive Sanadera i Milana Bandića razlikovao se, znači, i na planu unutrašnje organizacije i na planu odnosa prema glasačkom tijelu, pa će tužitelji i istražitelji u Bandićevu slučaju imati dvije krupne otežavajuće okolnosti u odnosu na razvoj postupka protiv Ive Sanadera. Prva je ta što je manje izgledno pojavljivanje važnih pokajnika koji bi prokazali gradonačelnikove krupnije krimene. Druga otežavajuća okolnost sastoji se u neraspoloženju dobrog dijela javnosti zbog hapšenja i procesuiranja Milana Bandića. Tome još valja dodati i činjenicu da Sanader, za razliku od Bandića, u trenutku hapšenja nije raspolagao nikakvom ozbiljnijom moći, niti je itko važan držao do njega.
No najvećom preprekom u širem i dubljem kaznenom progonu Milana Bandića mogla bi se ispostaviti politička odluka ili samo uputa da se u kopanju po Bandićevoj korupcijskoj sagi ne ide predaleko u prošlost, odnosno da se ulazi u afere koje je zagrebački gradonačelnik proizveo prije nego što je, u jesen 2009., sam sebe isključio iz SDP-a kandidaturom za predsjednika Republike. Sva kaznena djela za koja se zasad sumnjiči Bandića učinjena su nakon toga, a dobro je poznato da su se najrazvikaniji i financijski najteži gradski skandali odigrali u godinama prije 2009., u godinama dok je u Zagrebu cvjetalo građevinarstvo i mešetarenje atraktivnim zemljištima. Samo početak slučaja pogodovanja firmi 'Bramgrad' seže u 2006., ali finalizaciju doživljava prije dvije godine. Budu li se morali ograničiti tek na prošlih četiri-pet godina, istražitelji i tužitelji teško će odmaknuti dalje od onoga što su u utorak navečer predočili sucu istrage Posavcu. Budu li se morali ograničiti samo na spomenuto razdoblje, istražitelji i tužitelji neće moći izbjeći optužbu da vode kazneni progon koji možda nije politički motiviran, ali je nesumnjivo politički kontroliran. A to je gotovo jednako pogubno po njihovu vjerodostojnost.
novosti
