Kada je predsednik Rusije Vladimir Putin zahtevao da SAD isključe mogućnost budućeg članstva Ukrajine u NATO savezu, SAD su lukavo odgovorile: NATO zastupa politiku otvorenih vrata; bilo koja država, uključujući i Ukrajinu, može se prijaviti za članstvo i biti primljena; tu praksu nećemo menjati.
U Bukureštanskoj deklaraciji iz 2008. godine, NATO je Ukrajinu i Gruziju, koja se nalazi još istočnije, na Kavkazu, postavio na put ka članstvu u NATO i pod okrilje člana 5. Severnoatlantskog ugovora, koji kaže da je napad na bilo koju članicu napad na sve.
U nemogućnosti da dobije zadovoljavajući odgovor na svoj zahtev, Putin je upao u Ukrajinu i rešio to pitanje. Ni Ukrajina ni Gruzija neće postati članice NATO-a. Da bi to sprečila, Rusija će ući u rat, kao što je to učinila sinoć (23. februara, prim. prev).
Putin je učinio upravo ono na šta nas je upozoravao.
Kakav god bio karakter ruskog predsednika, o čemu se sada žustro raspravlja u SAD, on je uspostavio svoj kredibilitet.
Kada Putin upozori da će nešto učiniti, on to i učini.
Retrospektiva
Nakon trideset šest sati ovog rata između Rusije i Ukrajine, potencijalno najgoreg u Evropi još od 1945. godine, treba odgovoriti na dva pitanja:
Kako smo dospeli dovde? I u kom pravcu idemo odavde?
Kako smo došli do toga da je Rusija - verujući da je saterana uza zid i da su je Sjedinjene Države, primičući NATO njenim granicama, postavile u taj položaj - došla do tačke gde će pre izabrati rat sa Ukrajinom nego što će prihvatiti sudbinu i budućnost za koje veruje da je Zapad pripremio za majku Rusiju.
Razmotrimo ovaj slučaj. Između 1989. i 1991. godine Mihail Gorbačov dopustio je da se Berlinski zid sruši, da se Nemačka ponovo ujedini i da sve "zarobljene države" istočne Evrope budu oslobođene.
Nakon što je srušio sovjetsko carstvo, Gorbačov je dopustio da se Sovjetski Savez raspadne na 15 nezavisnih država. Dopušteno je da komunizam nestane kao vladajuća ideologija Rusije, zemlje u kojoj su lenjinizam i boljševizam prvi put zaživeli 1917.
Gorbačov je prekinuo Hladni rat u Evropi tako što je uklonio sve uzroke istorijske podele na moskovskoj strani.
Putin, bivši pukovnik KGB-a, došao je na vlast 1999. godine nakon katastrofalne decenijske vladavine Borisa Jeljcina, koji je uništio Rusiju.
Te 1999. godine Putin je posmatrao kako Amerika sprovodi 78-odnevnu kampanju bombardovanja Srbije, balkanske države koja je istorijski bila pod zaštitom majke Rusije.
Te godine su, takođe, tri bivše članice Varšavskog pakta, Češka, Mađarska i Poljska, učlanjene u NATO.
Zbog koga je ove države trebalo zaštititi američkim oružjem i NATO savezom - pitanje je s pravom bilo postavljeno.
Činilo se da je na ovo pitanje u potpunosti odgovoreno 2004. godine, kada su Slovenija, Slovačka, Litvanija, Letonija, Estonija, Rumunija i Bugarska bile primljene u NATO, grupacija koja je uključivala tri bivše republike samog SSSR-a, kao i još tri bivše članice Varšavskog pakta.
Zatim je, 2008. godine, usledila Bukureštanska deklaracija koja je Gruziju i Ukrajinu, koje se obe graniče sa Rusijom, postavila na put ka članstvu u NATO.
Gruzija je iste godine napala svoju otcepljenu pokrajinu Južnu Osetiju, gde su ruski vojnici imali ulogu mirovnih snaga, pri čemu su neki od njih i stradali.
Ovo je izazvalo kontranapad Putina kroz tunel Roki u Severnoj Osetiji koji je oslobodio Južnu Osetiju i ušao u Gruziju sve do Gorija, rodnog mesta Staljina. Džordž V. Buš, koji je obećao da će "okončati tiraniju u našem svetu", nije učinio ništa. Nakon što su nakratko okupirali deo Gruzije, Rusi su otišli, ali su ostali kao zaštitnici stanovnika Južne Osetije.
Američki establišment je ovo proglasio ruskim agresorskim ratom, ali je istraga EU okrivila gruzijskog predsednika Mihaila Sakašvilija za početak rata.
Putin nije iracionalan
U Kijevu je 2014. godine svrgnut demokratski izabrani proruski predsednik Ukrajine Viktor Janukovič i zamenjen prozapadnim režimom. Da ne bi izgubio Sevastopolj, istorijsku pomorsku bazu Rusije na Krimu, Putin je zauzeo poluostrvo i proglasio ga delom ruske teritorije. (Tedi Ruzvelt je zauzeo Panamu na sličan način.)
Što nas dovodi do sadašnjeg trenutka.
Šta god mislili o Putinu, on nije Staljin. On nije ubio milione ljude niti je stvorio sistem gulaga. Niti je "iracionalan", kako neki stručnjaci tvrde. On ne želi rat sa nama, koji bi bio katastrofalan za obe strane.
Putin je ruski nacionalista, patriota, tradicionalista i hladni i nemilosrdni realista koji želi da očuva Rusiju kao veliku i poštovanu silu kakva je nekada bila i za koju veruje da ponovo može biti.
Ali to ne može da bude ako se širenje NATO-a ne zaustavi ili ako njena sestrinska država Ukrajina postane deo vojne alijanse koja se najviše hvali time da je dobila Hladni rat protiv države kojoj je Putin služio čitav svoj život.
Predsednik Džo Bajden na skoro svakih sat vremena obećava: "Nećemo ići u rat u Ukrajini". Zašto onda ne bi jasno isključio mogućnost članstva Ukrajine u NATO-u? Jer to članstvo bi od nas zahtevalo da uradimo nešto što Bajden kaže da mi, Amerikanci, zbog našeg sopstvenog opstanka, nikada ne bi trebalo da uradimo: da zaratimo sa Rusijom?
Preveo Radomir Jovanović/Novi Standard
Izvor buchanan.org
- Rusija pokreće masivnu vojnu operaciju u Ukrajini - izvješća o višestrukim eksplozijama i napadima na vojne ciljeve od Donbasa do Kijeva
- Predsjednik Putin nije izazvao Treći svjetski rat, on ga je upravo spriječio
- Moskva: Rat u Ukrajini je počeo prije 8 godina, Rusija ga sada završava
- Od Crnog mora do istočnog Mediterana, nemojte buditi ruskog medvjeda
- 'Parada licemjera': John Pilger proziva svjetske čelnike da godinama ignoriraju granatiranje Donbasa
