A kada premijer Milanović mantra o antifašizmu izvornog tvorca današnjeg hrvatskog fašizma, Franje Tuđmana, valja ga podsjetiti da je pozdrav „Za dom spremni“ bio u svakodnevnoj upotrebi u hrvatskoj vojsci, baš kao i slika ustaškog vođe Ante Pavelića u kasarnama, još devedesetih. Svjedočio je tome iz prve ruke mobilizirani glavni urednik tjednika Feral Tribune, Viktor Ivančić, koji je svoju vojnu obuku, kao pripadnik „elitne“ Četvrte gardijske brigade, odradio upravo pod tim pozdravom i tom slikom. Zašto se od tada do danas ništa promijenilo nije? Zato jer se takozvana hrvatska ljevica perverzno odriče antifašizma, uvijek samo „za vlast spremna“.
Stigao je nedavno predsjednici Hrvatske zanimljiv zahtjev brojnih akademika i klerika da se, kao službeni pozdrav, u Oružane snage uvede ustaški poklič „Za dom spremni“, koji je inače ovdje bio ozakonjen, kao pandan nacističkom „Sieg heil“, u vrijeme ustaške Nezavisne državne Hrvatske. Prijedlog je poslan samo na njenu adresu zato jer se podrazumijevala njena podrška u konačnom ozakonjenju simbola pod kojim su svojevremno nastali logori smrti za Srbe, Rome, Židove, komuniste…, rasni zakoni, progoni i deportacije, sve po uzoru na Hitlerovu Njemačku. Očekivali su svi ti velevažni akademici, biskupi, nogometaši, novinari, bivši diplomati, takozvani povjesničari… njih čak tri tisuće, da će gospođa Grabar Kitarović prigrliti njihovu ideju s kojom bi Hrvatsku gurnuli još dublje u mrak, zato jer je doživljavaju kao svoju, rođenu, ikonu i „kraljicu“. Koja ih je već na početku mandata prigrlila, uživala njihovu čvrstu potporu, i s oltara bila obasipana njihovim blagoslovima. Zato su samo njoj i poslali svoj zahtjev da se zloglasni pozdrav – koji je za sada, kao običajno plemensko pravo, uobičajen na stadionima i koncertima – uvede konačno i u službenu upotrebu. Najprije u vojsci, a potom valjda i u vrtićima, školama, tramvajima, sudnicama…
Ali ispostavilo se da hrvatska predsjednica, koja doduše mirno uživa na utakmicama gdje se urla „Ubij Srbina“ i „Za dom spremni“, ipak nije spremna biti jezičac na vagi koji bi imao prevagnuti u korist uvođenja u legislativu jednog odvratnog simbola fašizma. No nije da bi baš imala nešto radikalno protiv, pa otuda i njen šturi odgovor akademicima i biskupima kako ona njihovu epistolu smatra „neozbiljnom“. I ništa više od toga. Zašutjela je gospođa Kitarović kao riba, ona će već svojem ustaškom društvu u četiri oka objasniti kako nije trenutak, barem dok njena profašistička stranka opet osvoji vlast, treba se dakle malo strpiti, jer izbori tek što nisu. Nije do nje da educira, da glasno i oštro osudi taj strašni anticivilizacijski zahtjev, a i zašto bi, kad je upravo ona u svojim nastupima itekako poticala baš one silnice koje su i dovele do skandalozne epistole tih poluinteligenata i falsifikatora povijesti.
Njen neozbiljni odgovor na „neozbiljnu“ peticiju stoga je posve očekivan, kao što je uostalom bila očekivana i šutnja svih ostalih faktora vlasti, nego se oglasio samo premijer, a bolje bi bilo da nije, koji se opet pozvao na zlotvora Franju Tuđmana koji da je bio antifašist, te da nije želio obnavljati ustašku Nezavisnu državu Hrvatsku. Ma kakvi, osim kada je 1990. na povratak u „maticu“ domovinu pozvao čitavu ustašku emigraciju, podijelio im važne funkcije, a najgorega postavio za ministra obrane s kojim će kasnije započeti komadanje Bosne.
Stoga ukupno ignoriranje tri tisuće potpisa za ozakonjenje pozdrava pod kojim su ’41., ali i ’91., počinjeni toliki zločini najbolje svjedoči o činjenici malih razlika između lijevo-liberalne vlasti i nacionalističke opozicije, njihovom istovjetnom dodvoravanju desnom biračkom tijelu. Zato je izostala institucionalna reakcija i na izjavu predsjednika Hrvatske biskupske konferencije, nadbiskupa Zvonimira Puljića, kako se „čini da ‘Za dom spremni’ ulazi u područje dvoznačnosti i nejasnoće“, pa stoga smatra da bi bilo najbolje raspisati referendum s pitanjem „Jeste li za dom spremni?“, ili tako nešto. Stav je Crkve dakle da se narodne mase tajno, sve u ozračju demokracije, izjasne da li odobravaju koncentracijske logore ili baš i ne, neka same odluče žele li živjeti u fašizmu ili u demokraciji, pa kako nam bude. Makar se ishod eventualnog takvog referenduma čini već unaprijed poznatim, s obzirom na otvorenu fašizaciju hrvatskog društva, zahvaljujući prevlasti Katoličke crkve i brojnih nacionalističkih grupacija nad nejakim demokratskim institucijama i pojedincima.
I zato možda narodno izjašnjavanje o uvođenju jednog fašističkog simbola u službenu upotrebu uopće nije loša ideja. Više, naime, ne bi bilo zabune, nacija bi se demokratski izjasnila o količini vlastitog fašizma, i dok bi „Za dom spremni“ odjekivao u crkvama i školama već bi se mogli pripremati progoni onih druge nacije i vjere, a i protivnici fašizma također bi znali da im je vrijeme pokupiti prnje i napustiti teren. Dokinuo bi se time i stalni, lažni, društveni konflikt, fašizam bi se prestao podcjenjivati kao sporadični incident i postao društveno prihvaćenim ponašanjem.
A kada premijer Milanović mantra o antifašizmu izvornog tvorca današnjeg hrvatskog fašizma, Franje Tuđmana, valja ga podsjetiti da je pozdrav „Za dom spremni“ bio u svakodnevnoj upotrebi u hrvatskoj vojsci, baš kao i slika ustaškog vođe Ante Pavelića u kasarnama, još devedesetih. Svjedočio je tome iz prve ruke mobilizirani glavni urednik tjednika Feral Tribune, Viktor Ivančić, koji je svoju vojnu obuku, kao pripadnik „elitne“ Četvrte gardijske brigade, odradio upravo pod tim pozdravom i tom slikom. Zašto se od tada do danas ništa promijenilo nije? Zato jer se takozvana hrvatska ljevica perverzno odriče antifašizma, uvijek samo „za vlast spremna“.
tacno
Stigao je nedavno predsjednici Hrvatske zanimljiv zahtjev brojnih akademika i klerika da se, kao službeni pozdrav, u Oružane snage uvede ustaški poklič „Za dom spremni“, koji je inače ovdje bio ozakonjen, kao pandan nacističkom „Sieg heil“, u vrijeme ustaške Nezavisne državne Hrvatske. Prijedlog je poslan samo na njenu adresu zato jer se podrazumijevala njena podrška u konačnom ozakonjenju simbola pod kojim su svojevremno nastali logori smrti za Srbe, Rome, Židove, komuniste…, rasni zakoni, progoni i deportacije, sve po uzoru na Hitlerovu Njemačku. Očekivali su svi ti velevažni akademici, biskupi, nogometaši, novinari, bivši diplomati, takozvani povjesničari… njih čak tri tisuće, da će gospođa Grabar Kitarović prigrliti njihovu ideju s kojom bi Hrvatsku gurnuli još dublje u mrak, zato jer je doživljavaju kao svoju, rođenu, ikonu i „kraljicu“. Koja ih je već na početku mandata prigrlila, uživala njihovu čvrstu potporu, i s oltara bila obasipana njihovim blagoslovima. Zato su samo njoj i poslali svoj zahtjev da se zloglasni pozdrav – koji je za sada, kao običajno plemensko pravo, uobičajen na stadionima i koncertima – uvede konačno i u službenu upotrebu. Najprije u vojsci, a potom valjda i u vrtićima, školama, tramvajima, sudnicama…
Ali ispostavilo se da hrvatska predsjednica, koja doduše mirno uživa na utakmicama gdje se urla „Ubij Srbina“ i „Za dom spremni“, ipak nije spremna biti jezičac na vagi koji bi imao prevagnuti u korist uvođenja u legislativu jednog odvratnog simbola fašizma. No nije da bi baš imala nešto radikalno protiv, pa otuda i njen šturi odgovor akademicima i biskupima kako ona njihovu epistolu smatra „neozbiljnom“. I ništa više od toga. Zašutjela je gospođa Kitarović kao riba, ona će već svojem ustaškom društvu u četiri oka objasniti kako nije trenutak, barem dok njena profašistička stranka opet osvoji vlast, treba se dakle malo strpiti, jer izbori tek što nisu. Nije do nje da educira, da glasno i oštro osudi taj strašni anticivilizacijski zahtjev, a i zašto bi, kad je upravo ona u svojim nastupima itekako poticala baš one silnice koje su i dovele do skandalozne epistole tih poluinteligenata i falsifikatora povijesti.
Njen neozbiljni odgovor na „neozbiljnu“ peticiju stoga je posve očekivan, kao što je uostalom bila očekivana i šutnja svih ostalih faktora vlasti, nego se oglasio samo premijer, a bolje bi bilo da nije, koji se opet pozvao na zlotvora Franju Tuđmana koji da je bio antifašist, te da nije želio obnavljati ustašku Nezavisnu državu Hrvatsku. Ma kakvi, osim kada je 1990. na povratak u „maticu“ domovinu pozvao čitavu ustašku emigraciju, podijelio im važne funkcije, a najgorega postavio za ministra obrane s kojim će kasnije započeti komadanje Bosne.
Stoga ukupno ignoriranje tri tisuće potpisa za ozakonjenje pozdrava pod kojim su ’41., ali i ’91., počinjeni toliki zločini najbolje svjedoči o činjenici malih razlika između lijevo-liberalne vlasti i nacionalističke opozicije, njihovom istovjetnom dodvoravanju desnom biračkom tijelu. Zato je izostala institucionalna reakcija i na izjavu predsjednika Hrvatske biskupske konferencije, nadbiskupa Zvonimira Puljića, kako se „čini da ‘Za dom spremni’ ulazi u područje dvoznačnosti i nejasnoće“, pa stoga smatra da bi bilo najbolje raspisati referendum s pitanjem „Jeste li za dom spremni?“, ili tako nešto. Stav je Crkve dakle da se narodne mase tajno, sve u ozračju demokracije, izjasne da li odobravaju koncentracijske logore ili baš i ne, neka same odluče žele li živjeti u fašizmu ili u demokraciji, pa kako nam bude. Makar se ishod eventualnog takvog referenduma čini već unaprijed poznatim, s obzirom na otvorenu fašizaciju hrvatskog društva, zahvaljujući prevlasti Katoličke crkve i brojnih nacionalističkih grupacija nad nejakim demokratskim institucijama i pojedincima.
I zato možda narodno izjašnjavanje o uvođenju jednog fašističkog simbola u službenu upotrebu uopće nije loša ideja. Više, naime, ne bi bilo zabune, nacija bi se demokratski izjasnila o količini vlastitog fašizma, i dok bi „Za dom spremni“ odjekivao u crkvama i školama već bi se mogli pripremati progoni onih druge nacije i vjere, a i protivnici fašizma također bi znali da im je vrijeme pokupiti prnje i napustiti teren. Dokinuo bi se time i stalni, lažni, društveni konflikt, fašizam bi se prestao podcjenjivati kao sporadični incident i postao društveno prihvaćenim ponašanjem.
A kada premijer Milanović mantra o antifašizmu izvornog tvorca današnjeg hrvatskog fašizma, Franje Tuđmana, valja ga podsjetiti da je pozdrav „Za dom spremni“ bio u svakodnevnoj upotrebi u hrvatskoj vojsci, baš kao i slika ustaškog vođe Ante Pavelića u kasarnama, još devedesetih. Svjedočio je tome iz prve ruke mobilizirani glavni urednik tjednika Feral Tribune, Viktor Ivančić, koji je svoju vojnu obuku, kao pripadnik „elitne“ Četvrte gardijske brigade, odradio upravo pod tim pozdravom i tom slikom. Zašto se od tada do danas ništa promijenilo nije? Zato jer se takozvana hrvatska ljevica perverzno odriče antifašizma, uvijek samo „za vlast spremna“.
tacno
