Požar u obrazovanju je prošao i hrvatske političarke i političari na svojim predizbornim putevima poljima i gradovima Hrvatske, neće niti u jednom trenutku dati plan o tome što činiti s obrazovanjem u normalnim i izvanrednim uvjetima, upozorava tportalov komentator
'Neće ti to nitko javno reći, ali dio učenika se od 3. mjeseca vrlo rijetko ili uopće ne pojavljuje na online nastavi', rekla mi je vidno umorna kolegica koja radi u strukovnoj školi u središnjoj Hrvatskoj. 'Tu kod nas ti je to zbog rada u polju s roditeljima'. Njezine su riječi u suprotnosti s dojmom brojnih roditelja širom zemlje koji su prethodnih mjeseci vrlo aktivno sudjelovali u nastavi na daljinu svoje djece 'završavajući po drugi puta četvrte ili osme razrede' surađujući na izradi različitih projekata o vodozemcima ili vjetroelektranama.
Učenici 7. razreda koji su sudjelovali u istraživanju Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu zadovoljstvo online školom ocijenili su prosječnom ocjenom 3.14. U usporedbi s nastavom u učionicama, učenici su online nastavu doživjeli kao izrazito opterećujuću i bez jasne strukture. Nema puno ispitivanja, ali moraš cijelo vrijeme nešto raditi. S druge strane učenje i poučavanje u školi povezali su sa zanimljivijim i razumljivijim predstavljanjem sadržaja koji se uče. Drvene klupe su im odjednom postale privlačnije od tableta. Nastavnici također izvještavaju o premorenosti, cjelodnevnoj dostupnosti na različitim platformama i nedostatku strukture radnog dana koja onda utječe na sve aktivnosti.
Održavanje nastave - uspjeh kao takav. Ili?
Ono što je također jasno iz provedbe istraživanja je da dio učenika u glavnom gradu, a nije bolje ni u ostalim dijelovima Hrvatske, nema računala, tablete ni internet. Ideja da svi imaju sve što je potrebno za online nastavu jedna je od najvećih neistina u javnom prostoru. Ipak, bilo bi pogrešno zaključiti da je Hrvatska bila neuspješna s obrazovanjem u ovoj iznimno teškoj situaciji. U trenutku proglašenja globalne pandemije, zatvaranja škola i naglog prijelaza u nastavu na daljinu obrazovna politika te posebice škole pokazali su iznimnu razinu prilagodbe.
Činjenica da u ožujku 2020. nije prekinuta nastava pokazat će se dugoročno kao najveće postignuće trenutnog ministarstva za koje su najzaslužniji odgojno-obrazovni radnici. Baš kao i inače, u kriznom smo trenutku reagirali primjereno no kad je već nakon nekoliko tjedana trebalo osmisliti i planirati što dalje i što ako dođe do novog pandemijskog vala pojavili su se problemi. Tri mjeseca kasnije jasno je da nemamo plan zbog čega bi kao društvo mogli zaostati. U predizbornom lipanjskom žrvnju u kojem političke stranke obrazovanju posvećuju jednu ili dvije izlizane i besmislene fraze jasno je da će žrtve zaostajanja već u rujnu biti učenici, roditelji i odgojno-obrazovni radnici.
Je li vatrogasno rješenje jedino rješenje koje naš sustav poznaje?
Iz stručne i znanstvene perspektive jasno je što treba napraviti. Neki od koraka su određenje očekivanog radnog opterećenja učenika i odgojno-obrazovnih radnika u terminima prosječnog radnog dana kako škola za neke ne bi trajala 15 sati dnevno, a za neke 0 minuta. To uključuje strukturu dana nalik onoj u školi s jasnim vremenikom kada škola počinje, a kada završava i što se u njoj radi. Ta struktura dana mora biti praćena intenzivnijom komunikacijom i interakcijom između nastavnika i učenika na razini razrednog odjela ili pojedinog godišta. Jednako je važna i standardizacija procesa koja bi omogućila ujednačenost između pojedinih nastavnika, razreda i škola. U tome nužno je već sada dati podršku nastavnicima te umrežiti škole. Neke su škole i nastavnici u ovoj situaciji pokazale kreativnost i učinkovitost i mudro bi bilo njihova rješenja i aktivnosti podijeliti s drugima.
Nužno je i s nacionalne razine odrediti koji su to ishodi učenja i poučavanja koje se, u slučaju novog prelaska u online okruženje, mora obraditi, a bez kojih se može. Ishodovni kurikulumi omogućuju upravo takva rješenja. Na razini države potrebno je odrediti elemente i načine vrednovanja i ocjenjivanja kako mnogi ne bi bili zakinuti i oštećeni pri čemu je važno objektivizirati ocjenjivanje. Također jasno je da su u ovoj teškoj školskoj godini neki zaboravljeni – učenici strukovnih i umjetničkih škola te posebice djeca i mladi s poteškoćama i daroviti. Za njih je već sada nužno osmisliti rješenja koja će odgovarati potrebama i specifičnostima njihovog odgoja obrazovanja.
Sve to moglo bi se učiniti do jeseni, ali neće. Na ovim prostorima reagira se samo kad gori i dok ne dogori. Požar u obrazovanju je prošao i hrvatske političarke i političari na svojim predizbornim putevima poljima i gradovima Hrvatske, neće niti u jednom trenutku dati plan o tome što činiti s obrazovanjem u normalnim i izvanrednim uvjetima. Neće se osvrnuti niti na onu djevojku koja je proljeće i početak ljeta provela buljeći u ekran, kao niti na onoga koji se nije niti jednom ulogirao. Neće im niti jedna riječ pobjeći do oca djeteta s poteškoćama u učenju niti do majke darovitog djeteta koja ne zna što s njim više da radi. Još manje će ih biti briga za umorne učiteljice od 63 godine koje su držale nastavu preko video konferencija niti za ravnateljice čije su škole u potresu uništene. Sjetit će ih se tek u rujnu kada počne gorjeti. Tada će za sve nedostatke optužiti one koji su bili prije. Reći će da je za njih obrazovanje najvažnija stvar i da će u trećem pandemijskom valu sve biti puno bolje. Dodat će da je trebalo planirati ranije, prešućujući da je njihov jedini plan u obrazovanju kako podijeliti plijen, zasjesti u službenu Škodu Rapid i četiri godine jesti pečeni janjeći butić.
tportal
