Razgovarala: Sanja Ćirić
Mnogi smatraju da je vaša knjiga Jezik i nacionalizam bila uvod u Deklaraciju o zajedničkom jeziku, pa čak i da Deklaracije ne bi ni bilo da vi knjigom niste pokrenuli lavinu pitanja o jeziku koji se govori i razume u Bosni i Hercegovini, u Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji.
Možda je knjiga proširila u javnosti svijest da je u svijetu čest slučaj da više naroda u više država govori zajednički jezik s varijantskim razlikama, da je engleski takav tip jezika, njemački također, a i španjolski, arapski i brojni drugi. Budući da svaki takav jezik ima nekoliko centara, jer svaka država ili narod je jedan centar, naziva se u sociolingvistici policentrični standardni jezik.
Jasno je da se i kod nas radi baš o takvom zajedničkom jeziku, jednom ali ne i jedinstvenom jer ima četiri centra i sastoji se od četiri standardne varijante, kao što i njemački nije jedinstven nego se sastoji od standardne austrijske, njemačke i švicarske varijante.
Svaki centar može samostalno kodificirati svoju varijantu, dakle objavljivati rječnike, gramatike i pravopise u kojima postoje i normirane razlike naspram drugih varijanata zajedničkog jezika. Kod policentričnog jezika sve varijante su ravnopravne i nije jedna jezik, a druge varijante tog jezika.
Skoro 8.000 stanovnika Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije koji su svojim potpisima podržali Deklaraciju već u prvoj nedelji nakon što je 30. marta potpisana u Sarajevu, nadvisili su i nadjačali negativne reakcije i istakli nacionalistički motiv u njima. Šta je na osnovu ovakvog prijema moguće zaključiti o Deklaraciji, ali i o onima kojih se Deklaracija tiče?
Očito je da kod određenog broja ljudi postoji svijest o zajedničkom jeziku i da žele prestanak nacionalističih manipulacija oko toga. Žele opušteniji odnos prema jeziku i prema činjenici da više naroda ima zajednički jezik.
To ništa ne utječe, kako u Deklaraciji i piše, na postojanje zasebnih nacija i država.
Ne utječe ni na varijantske posebnosti svake sredine jer vidimo da takve posebnosti ima engleski jezik u Americi naspram Britanije, ili njemački jezik u Austriji naspram Njemačke. U Deklaraciji i piše da između standardnih varijanti policentričnog jezika postoje razlike u jezičnim i kulturnim tradicijama i praksama, upotrebi pisma, rječničkom blagu kao i na ostalim jezičnim razinama.
Deklaracija se također zalaže da se u svakoj sredini više uvažava sloboda individualnog izbora i jezična raznovrsnost. A i veća sloboda upotrebe dijalekata odnosno smanjivanje predrasuda u vezi s tim. Da se raznovrsnost gleda kao zanimljivost i bogatstvo, a ne kao izvor netrpeljivosti i potcjenjivanja.
Najviše javnih zamerki Deklaraciji upućeno je iz Hrvatske a ne iz Bosne i Hercegovine u kojoj je insistiranje na različitim jezicima najočiglednije, i koja zbog toga ima čak i materijalnu štetu. Molim vas za komentar.
Bošnjački nacionalisti su samo malo kasnili za hrvatskima u svojim ogorčenim reakcijama. Zadnjih dana su se izjednačili u histeričnoj buci i falsificiranju sadržaja Deklaracije, a i u pokazivanju vlastite neobrazovnosti, npr. u njihovom listu Stav.
U Hrvatskoj vlada prava paranoja u vezi Deklaracije. Čitav državni vrh odmah se oglasio, predsjednica, premijer, ministrica, razni ministri, šefovi kulturnih institucija, Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Matice hrvatske – netko je dobro zapazio da se još jedino par lovačkih društava u Hrvatskoj nije oglasilo protiv Deklaracije.
U svim tim izjavama je očito da uopće nisu pročitali Deklaraciju, iako je jako kratka. Šire neistine o njoj, prave paniku kao da nastupa smak svijeta. Za vikend su razni tjednici i novine u Hrvatskoj izdvojili svaki po sedam do četrnaest stranica napadima na Deklaraciju. Ta halabuka pokazuje da je Deklaracija izuzetno značajan događaj, da se njome dirnulo u jezgru nacionalističke religije.
Gospodin Zlatko Hasanbegović, bivši ministar kulture Hrvatske, izjavio je nedavno za HRT Vijesti da Deklaraciju treba tumačiti u širem političkom konceptu, i da u njenoj ”sjeni vidimo zakladu Njemačke” sa ”stožerom i hegemonom u Beogradu”. Po gospodinu Hasanbegoviću Srbija hoće da iskoristi prazninu u Bosni i Hercegovini nastalu nakon službenog povlačenja Hrvatske, što po njemu dokazuje izjava srpskog premijera Aleksandra Vučića u Berlinu da te narode ”pri tom misli na narode izvan EU, povezuje zajednički jezik koji on naziva srpskim.” Da li je to tačno?
Teorija zavjere bivšeg hrvatskog ministra kulture plod je njegove bujne mašte. Deklaracija je nastala spontano, rađena je volonterski, a od navodnog zalijevanja novcem iz nekakve njemačke zaklade ja sam u četiri mjeseca, koliko je trajalo naporno brušenje Deklaracije, dobila honorar u vrijednosti od dvadeset eura kao govornik na panel-diskusiji prilikom dvodnevnog sudjelovanja na promociji Deklaracije u Sarajevu. Tako da mogu se od srca smijati na tvrdnju iz hrvatskih novina da ”ovih se dana uključila i njemačka jezikoslovka osječkih korijena Snježana Kordić promicanjem svoje Deklaracije o zajedničkom jeziku, nastale uz snažnu financijsku injekciju njemačkog kapitala (Allianz Kulturstiftung).”
Zbog zauzetosti oko Deklaracije odbila sam ponudu da ovaj semestar držim nastavu iz sintakse i sociolingvistike na slavistici Sveučilišta u Grazu. To sam navela u službenom odbijanju ponude šefici slavistike Renati Hansen-Kokoruš. A znate li kolika je plaća profesora na fakultetu u Austriji? Veća je od plaće Kolinde Grabar-Kitarović i Andreja Plenkovića zajedno.
Deklaracija iz 1967. godine je uspela zato što je bila politički projekat. S obzirom da je vaša Deklaracija apel (kako ju je nazvao profesor Ranko Bugarski u prošlom broju ”Vremena”), što znači da nema nikakvu izvršnu moć, na koji način planirate da rešite recimo, problem segregacije u školama koji ističete u tekstu Deklaracije, s obzirom da ga je moguće rešiti jedino promenom sistema obrazovanja?
Potpisi brojnih prominentnih osoba uz podršku više tisuća ljudi vrše pritisak na političare da poduzmu nešto u tom smjeru. Što se tiče konkretne primjene u nastavi kako riješiti problem segregacije, navest ću nekoliko stvari.
Potrebno je izmijeniti sadržaj udžbenika. Jedna promjena u udžbenicima je da se izbace iz njih nacionalistički sadržaji. Druga promjena je da se dodaju primjeri izvornih tekstova iz sve četiri varijante, takvi koji reprezentiraju što je najuobičajenije i najproširenije u nekoj sredini, a ne onakvi koji bi promovirali novoforsirane oblike. Jer standardna varijanta je ono što je prošireno i neutralno u praksi, a ne ono što se pokušava nametnuti.
Potrebna promjena u nastavi jezika bila bi i da se učenicima pusti da slobodno koriste varijantu koju žele, dakle da ih nastavnici ne ispravljaju ako koriste razne varijante.
A kad ste već spomenuli staru Deklaraciju od prije pola stoljeća, čiji jubilej je nedavno pompozno obilježen u Hrvatskoj, mogu naglasiti da nova Deklaracija ispravlja netočnost iz stare da se narod i jezik podudaraju jer to je prevaziđeno tvrditi s obzirom da imamo brojne suprotne primjere u svijetu. I mi smo samo jedan od mnoštva takvih primjera.
Izjavili ste da su inicijatori Deklaracije mladi ljudi. Da li bi smelo da se zaključi da će nam budućnost biti razumnija nego što je sadašnjost?
I razumnost i nerazumnost su u prirodi čovjeka. Možda bi obrazovni potencijal ove Deklaracije mogao postići da više ljudi razumno prilazi temi jezika, da manje nasjedaju na demagogiju i zamagljivanje plasirano često baš iz akademskih krugova.
A kod mladih inicijatora određenu ulogu je odigralo i cenzorsko ponašanje urednice časopisa Jezik Sande Ham jer kad su prije dvije godine na Facebook-stranici tog časopisa na pristojan način samo dotakli pitanje postojanja zajedničkog jezika spomenuvši knjigu Jezik i nacionalizam, odmah ih je blokirala i zatrla svaku mogućnost razgovora o toj temi.
Taj svoj postupak je čak navela s ponosom u jednom intervjuu. A nepravednost tog čina potakla je mlade ljude da još detaljnije prouče Jezik i nacionalizam, da saslušaju i konferenciju pod tim imenom u Sarajevu i da naposljetku dođu na ideju o sastavljanju Deklaracije o zajedničkom jeziku, u čiju se doradu poslije uključilo tridesetak eksperata.
Vjerujem da bez diktatorskog i iracionalnog odbijanja samog spominjanja jedne obične knjige ne bi se pokrenuo lanac događanja koji je rezultirao Deklaracijom.
pcnen
Mnogi smatraju da je vaša knjiga Jezik i nacionalizam bila uvod u Deklaraciju o zajedničkom jeziku, pa čak i da Deklaracije ne bi ni bilo da vi knjigom niste pokrenuli lavinu pitanja o jeziku koji se govori i razume u Bosni i Hercegovini, u Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji.
Možda je knjiga proširila u javnosti svijest da je u svijetu čest slučaj da više naroda u više država govori zajednički jezik s varijantskim razlikama, da je engleski takav tip jezika, njemački također, a i španjolski, arapski i brojni drugi. Budući da svaki takav jezik ima nekoliko centara, jer svaka država ili narod je jedan centar, naziva se u sociolingvistici policentrični standardni jezik.
Jasno je da se i kod nas radi baš o takvom zajedničkom jeziku, jednom ali ne i jedinstvenom jer ima četiri centra i sastoji se od četiri standardne varijante, kao što i njemački nije jedinstven nego se sastoji od standardne austrijske, njemačke i švicarske varijante.
Svaki centar može samostalno kodificirati svoju varijantu, dakle objavljivati rječnike, gramatike i pravopise u kojima postoje i normirane razlike naspram drugih varijanata zajedničkog jezika. Kod policentričnog jezika sve varijante su ravnopravne i nije jedna jezik, a druge varijante tog jezika.
Skoro 8.000 stanovnika Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije koji su svojim potpisima podržali Deklaraciju već u prvoj nedelji nakon što je 30. marta potpisana u Sarajevu, nadvisili su i nadjačali negativne reakcije i istakli nacionalistički motiv u njima. Šta je na osnovu ovakvog prijema moguće zaključiti o Deklaraciji, ali i o onima kojih se Deklaracija tiče?
Očito je da kod određenog broja ljudi postoji svijest o zajedničkom jeziku i da žele prestanak nacionalističih manipulacija oko toga. Žele opušteniji odnos prema jeziku i prema činjenici da više naroda ima zajednički jezik.
To ništa ne utječe, kako u Deklaraciji i piše, na postojanje zasebnih nacija i država.
Ne utječe ni na varijantske posebnosti svake sredine jer vidimo da takve posebnosti ima engleski jezik u Americi naspram Britanije, ili njemački jezik u Austriji naspram Njemačke. U Deklaraciji i piše da između standardnih varijanti policentričnog jezika postoje razlike u jezičnim i kulturnim tradicijama i praksama, upotrebi pisma, rječničkom blagu kao i na ostalim jezičnim razinama.
Deklaracija se također zalaže da se u svakoj sredini više uvažava sloboda individualnog izbora i jezična raznovrsnost. A i veća sloboda upotrebe dijalekata odnosno smanjivanje predrasuda u vezi s tim. Da se raznovrsnost gleda kao zanimljivost i bogatstvo, a ne kao izvor netrpeljivosti i potcjenjivanja.
Najviše javnih zamerki Deklaraciji upućeno je iz Hrvatske a ne iz Bosne i Hercegovine u kojoj je insistiranje na različitim jezicima najočiglednije, i koja zbog toga ima čak i materijalnu štetu. Molim vas za komentar.
Bošnjački nacionalisti su samo malo kasnili za hrvatskima u svojim ogorčenim reakcijama. Zadnjih dana su se izjednačili u histeričnoj buci i falsificiranju sadržaja Deklaracije, a i u pokazivanju vlastite neobrazovnosti, npr. u njihovom listu Stav.
U Hrvatskoj vlada prava paranoja u vezi Deklaracije. Čitav državni vrh odmah se oglasio, predsjednica, premijer, ministrica, razni ministri, šefovi kulturnih institucija, Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Matice hrvatske – netko je dobro zapazio da se još jedino par lovačkih društava u Hrvatskoj nije oglasilo protiv Deklaracije.
U svim tim izjavama je očito da uopće nisu pročitali Deklaraciju, iako je jako kratka. Šire neistine o njoj, prave paniku kao da nastupa smak svijeta. Za vikend su razni tjednici i novine u Hrvatskoj izdvojili svaki po sedam do četrnaest stranica napadima na Deklaraciju. Ta halabuka pokazuje da je Deklaracija izuzetno značajan događaj, da se njome dirnulo u jezgru nacionalističke religije.
Gospodin Zlatko Hasanbegović, bivši ministar kulture Hrvatske, izjavio je nedavno za HRT Vijesti da Deklaraciju treba tumačiti u širem političkom konceptu, i da u njenoj ”sjeni vidimo zakladu Njemačke” sa ”stožerom i hegemonom u Beogradu”. Po gospodinu Hasanbegoviću Srbija hoće da iskoristi prazninu u Bosni i Hercegovini nastalu nakon službenog povlačenja Hrvatske, što po njemu dokazuje izjava srpskog premijera Aleksandra Vučića u Berlinu da te narode ”pri tom misli na narode izvan EU, povezuje zajednički jezik koji on naziva srpskim.” Da li je to tačno?
Teorija zavjere bivšeg hrvatskog ministra kulture plod je njegove bujne mašte. Deklaracija je nastala spontano, rađena je volonterski, a od navodnog zalijevanja novcem iz nekakve njemačke zaklade ja sam u četiri mjeseca, koliko je trajalo naporno brušenje Deklaracije, dobila honorar u vrijednosti od dvadeset eura kao govornik na panel-diskusiji prilikom dvodnevnog sudjelovanja na promociji Deklaracije u Sarajevu. Tako da mogu se od srca smijati na tvrdnju iz hrvatskih novina da ”ovih se dana uključila i njemačka jezikoslovka osječkih korijena Snježana Kordić promicanjem svoje Deklaracije o zajedničkom jeziku, nastale uz snažnu financijsku injekciju njemačkog kapitala (Allianz Kulturstiftung).”
Zbog zauzetosti oko Deklaracije odbila sam ponudu da ovaj semestar držim nastavu iz sintakse i sociolingvistike na slavistici Sveučilišta u Grazu. To sam navela u službenom odbijanju ponude šefici slavistike Renati Hansen-Kokoruš. A znate li kolika je plaća profesora na fakultetu u Austriji? Veća je od plaće Kolinde Grabar-Kitarović i Andreja Plenkovića zajedno.
Deklaracija iz 1967. godine je uspela zato što je bila politički projekat. S obzirom da je vaša Deklaracija apel (kako ju je nazvao profesor Ranko Bugarski u prošlom broju ”Vremena”), što znači da nema nikakvu izvršnu moć, na koji način planirate da rešite recimo, problem segregacije u školama koji ističete u tekstu Deklaracije, s obzirom da ga je moguće rešiti jedino promenom sistema obrazovanja?
Potpisi brojnih prominentnih osoba uz podršku više tisuća ljudi vrše pritisak na političare da poduzmu nešto u tom smjeru. Što se tiče konkretne primjene u nastavi kako riješiti problem segregacije, navest ću nekoliko stvari.
Potrebno je izmijeniti sadržaj udžbenika. Jedna promjena u udžbenicima je da se izbace iz njih nacionalistički sadržaji. Druga promjena je da se dodaju primjeri izvornih tekstova iz sve četiri varijante, takvi koji reprezentiraju što je najuobičajenije i najproširenije u nekoj sredini, a ne onakvi koji bi promovirali novoforsirane oblike. Jer standardna varijanta je ono što je prošireno i neutralno u praksi, a ne ono što se pokušava nametnuti.
Potrebna promjena u nastavi jezika bila bi i da se učenicima pusti da slobodno koriste varijantu koju žele, dakle da ih nastavnici ne ispravljaju ako koriste razne varijante.
A kad ste već spomenuli staru Deklaraciju od prije pola stoljeća, čiji jubilej je nedavno pompozno obilježen u Hrvatskoj, mogu naglasiti da nova Deklaracija ispravlja netočnost iz stare da se narod i jezik podudaraju jer to je prevaziđeno tvrditi s obzirom da imamo brojne suprotne primjere u svijetu. I mi smo samo jedan od mnoštva takvih primjera.
Izjavili ste da su inicijatori Deklaracije mladi ljudi. Da li bi smelo da se zaključi da će nam budućnost biti razumnija nego što je sadašnjost?
I razumnost i nerazumnost su u prirodi čovjeka. Možda bi obrazovni potencijal ove Deklaracije mogao postići da više ljudi razumno prilazi temi jezika, da manje nasjedaju na demagogiju i zamagljivanje plasirano često baš iz akademskih krugova.
A kod mladih inicijatora određenu ulogu je odigralo i cenzorsko ponašanje urednice časopisa Jezik Sande Ham jer kad su prije dvije godine na Facebook-stranici tog časopisa na pristojan način samo dotakli pitanje postojanja zajedničkog jezika spomenuvši knjigu Jezik i nacionalizam, odmah ih je blokirala i zatrla svaku mogućnost razgovora o toj temi.
Taj svoj postupak je čak navela s ponosom u jednom intervjuu. A nepravednost tog čina potakla je mlade ljude da još detaljnije prouče Jezik i nacionalizam, da saslušaju i konferenciju pod tim imenom u Sarajevu i da naposljetku dođu na ideju o sastavljanju Deklaracije o zajedničkom jeziku, u čiju se doradu poslije uključilo tridesetak eksperata.
Vjerujem da bez diktatorskog i iracionalnog odbijanja samog spominjanja jedne obične knjige ne bi se pokrenuo lanac događanja koji je rezultirao Deklaracijom.
pcnen
