Poput poslovične “kuhane žabe”, vlada nas godinama postupno navikava na avet policijske države: odnosno militariziranu policiju. Racija komandosa. Kamuflažna odjeća. Crne uniforme. Oklopna vozila. Masovna uhićenja. Biber sprej. Suzavac. Pretraživanje tijela. Nadzorne kamere. Kevlar prsluci. Dronovi. Smrtonosno oružje. Manje smrtonosna oružja korištena sa smrtonosnom snagom. Gumeni metci. Vodeni topovi. Šok granate. Uhićenje novinara. Taktike kontrole gomile. Taktike zastrašivanja. Nasilje… Sve to imamo sada na djelu.
“U potpuno razvijenoj birokraciji više nema nikoga s kime bi se svađali, izražavali pritužbe, na koga bi se vršio pritisak moći. Birokracija je oblik vladavine u kojem je svatko lišen političke slobode, mogućnosti djelovanja – jer ničija vladavina nije nevladavina, a gdje su svi jednako nemoćni, imamo tiraniju bez tiranina.” – Hannah Arendt, O nasilju.
Ovo je način na koji pripremate stanovništvo da dobrovoljno, pa čak i sa zahvalnošću, prihvati policijsku državu.
Nećete ih uplašiti dramatičnim promjenama. Umjesto toga, polako im dopuštate da se naviknu na zatvorske zidove. Uvjerite građane da su njihovi zatvorski zidovi tu samo da ih zaštite od opasnosti. Desenzibilizirajte ih na nasilje, naviknite ih na vojnu prisutnost u njihovim zajednicama i uvjerite ih da samo militarizirana vlada može promijeniti naizgled beznadan kurs nacije.
Ovo se već događa.
Ali ne navikavamo se tek tako na obilježja policijske države. Također smo prisiljeni šutjeti i podvrgnuti se otvorenoj nepravdi i teškoj političkoj korektnosti, dok smo odgajani da prihvatimo državnu tiraniju, korupciju i birokratsku nekompetentnost kao društvene norme.
Što se točno ovdje događa?
Što god bilo, to je rasna preosjetljivost bez rasne pravde, poklanjanje politički korektnim tiranima bez obzira na slobodu govora drugih; nasilna reakcija nakon godina brutalnosti koju je odobrila država, mentalitet rulje koji nadjačava prava pojedinca, represivni urlik pokroviteljske države, naizgled pravedna indignacija puna buke i bijesa koja u konačnici ne znači ništa; jaz između stranaka iz dana u dan postaje sve nepremostiviji. Sve ovo ne vodi nikamo.
To sigurno ne vodi do veće slobode. Ova drakonska vježba podjele, osvajanja i pokoravanja nacije uspijeva.
Mora se reći da razni prosvjedi posljednjih godina, i desni i lijevi, nisu pomogli. Slučajno ili namjerno, ovi su prosvjedi ispolitizirali nešto što nikada nije smjelo biti ispolitizirano: policijsku brutalnost i stalne napade vlasti na naše slobode.
Možda smo sada u gorem stanju nego ikad prije.
Odjednom se čini da nitko ne govori o očitim zlouporabama unutar vlade koje nastavljaju uništavati naše slobode: policijska gađanja nenaoružanih ljudi, invazivni nadzor, prikupljanje krvi uz cestu, posjeti uz cestu, racije SWAT-a koje pođu po zlu, skupi ratovi vojske -industrijski kompleksi, potrošnja na podmićivanje, zakoni o pristranosti prema kriminalu, oduzimanje imovine, fuzijski centri, militarizacija, vojne bespilotne letjelice, pametna policija pomoću AI robota. Sudovi koji idu uz policijsku državu, škole koje funkcioniraju kao indoktrinacijski centri, birokrati koji drže Duboku državu na vlasti.
Što se više stvari mijenjaju, to više ostaju iste.
Kako natjerati stanovništvo da prigrli totalitarizam, taj puzajući oblik tiranije u kojem vlada ima svu moć, a “mi ljudi” nemamo ništa?
Uvjeravate ljude da je “prijetnja” s kojom se suočavaju – izmišljena ili ne – tako zlokobna, tako neodoljiva, tako zastrašujuća, da je jedini način da se prevlada opasnost dati vladi moć da kontrolira sve što je potrebno za suzbijanje te “prijetnje”. Čak i ako to znači dopustiti vladi da krši Ustav.
Ovako se politikom straha natjera slobodoljubiv narod da se okova diktaturom. Svaki put radi na isti način.
Vladini napuhani, ekspanzivni ratovi protiv terorizma, droge, nasilja i takozvanog “domaćeg ekstremizma” zgodni su trikovi za teroriziranje stanovništva da se odrekne sve više i više sloboda u zamjenu za nedostižna obećanja sigurnosti. Nakon što smo dopustili da naši strahovi budu kodificirani i naše radnje kriminalizirane, sada se nalazimo u čudnom novom svijetu u kojem je gotovo sve što radimo kriminalizirano.
Čudno, s obzirom na očiglednu korupciju i nesposobnost naših izabranih dužnosnika, Amerikanci su u cjelini još uvijek relativno lakovjerni. Vole biti uvjereni da vlast, predvođena njihovim političkim spasiteljem, može riješiti probleme koji nas muče.
Prepustili smo kontrolu nad najintimnijim aspektima naših života državnim dužnosnicima koji, dok su na dužnosti, nisu ništa mudriji ni pametniji, poznaju naše potrebe “bolje”, znaju više o našim problemima ili “znaju bolje”” što je zapravo u našem interesu. Međutim, zato što smo upali u pogrešnu ideju da država doista zna što je najbolje za nas i da može jamčiti ne samo našu sigurnost, već i našu sreću te da se može “brinuti” o nama od kolijevke do groba – od dječjih vrtića do staračkih domova – mi smo zapravo dopustili da nas kontroliraju i da od nas naprave robove. Sve to u ime vlade kojoj je jako malo “stalo” do naših sloboda i naše sreće.
Pouka je da kada slobodni ljudi jednom dopuste vladi da krši njihove slobode, ili te iste slobode iskoriste kao adut za pregovaranje za sigurnost, to brzo postaje skliska tiranija.
Čini se da više nije važno je li na čelu demokrat ili republikanac. Zapravo, čini se da birokratski mentalitet s obje strane prolaza danas utjelovljuje istu filozofiju autoritarne vlade čiji je prioritet opljačkati “narod” i lišiti nas našeg teško zarađenog novca – kroz poreze, kazne i naknade – kako bi stekli kontrolu i zadržali moć.
Moderna vlada općenito se ponaša nelogično, pa čak i psihopatski: od militarizirane policije u opremi SWAT-a koja nam upada na vrata, do ekscesa u kojima policija ubija nedužne građane, do nametljivog špijuniranja svega što radimo.
Karakteristike psihopata uključuju:
Nedostatak kajanja i empatije, osjećaj grandioznosti, površni šarm, prijevarno i manipulativno ponašanje te odbijanje preuzimanja odgovornosti za vlastite postupke.
Kada nas vlastita vlada više ne vidi kao ljude s dostojanstvom i vrijednošću, već kao stvari kojima se može manipulirati, manevrirati i iskorištavati za podatke, maltretirati nas policijom i natjerati na to da vjerujemo kako to sve rade u našem najboljem interesu; kada nas zlostavljaju i onda zatvore jer se usudimo prekoračiti njihove zacrtane granice, nepravedno nas kažnjava bez grižnje savjesti i odbijaju priznati svoje pogreške, tada više ne živimo u ustavnoj republici.
Ono što umjesto toga doživljavamo je patokracija: tiranija u rukama psihopatske vlade koja “radi protiv interesa vlastitog naroda i u korist određenih skupina”.
I što to znači za nas?
Sada kada smo dopustili vladi da se proširi i premaši našu sferu utjecaja, nalazimo se na strani gubitnika u borbi za kontrolu naše zemlje i naših života. I dok god to budemo dopuštali, državni dužnosnici će i dalje gaziti naša prava, uvijek pravdajući svoje postupke time da su u interesu naroda.
Ali vlada može ići samo onoliko koliko mi “Narod” dopustimo. Tu leži problem.
Brzo se približavamo trenutku obračuna u kojem ćemo biti prisiljeni birati između vizije onoga što bi Amerika trebala biti – modela samouprave u kojem vlast pripada ljudima – i stvarnosti onoga što je postala: policijska država u kojoj je vlast u rukama vlade. Ovo klizanje u totalitarizam – olakšano prekomjernom kriminalizacijom, državnim nadzorom, militariziranom policijom, susjedima koji prijavljuju svoje susjede, privatiziranim zatvorima i logorima za prisilni rad, da spomenemo samo neke paralele – vrlo je slično onome što se dogodilo u Njemačkoj u godinama koje su prethodile Hitlerov uspon na vlast.
Sada smo na opasnom putu.
Bez obzira na to tko pobijedi na predsjedničkim izborima u studenom, sigurno je da će gubitnici biti američki narod. Suprotno onome što se uči u školi i propagandi koju šire mediji, predsjednički izbori 2024. nisu populistički izbori za zastupnika. Umjesto toga, to je skupština dioničara na kojoj se bira sljedeći predsjednik, što je činjenica pojačana arhaičnim izbornim sustavom u zemlji.
Svatko tko vjeruje da će ovi izbori donijeti stvarnu promjenu u načinu na koji američka vlada posluje ili je nevjerojatno naivan, izvan dodira sa stvarnošću ili ignorira činjenicu da, kao što pokazuje dubinska studija Sveučilišta Princeton, sada živimo u oligarhiji koja dolazi “od bogatih, postavljena je od strane bogatih i radi za bogate”.
Ali budite upozoreni: establišment – duboka država i njezini korporativni partneri koji stvarno odlučuju, vuku konce i diktiraju politiku, bez obzira na to tko sjedi u Ovalnom uredu – neće dopustiti nikome da dođe na dužnost tko krši njezinu moć strukture. Oni koji su to pokušali učiniti u prošlosti zapravo su uklonjeni s dužnosti.
Prava glasa održavaju iluziju da imamo demokratsku republiku, ali to je samo prikrivena diktatura, ili ono što politolozi Martin Gilens i Benjamin Page točnije nazivaju “vladavinom ekonomske elite”. U takvom okruženju ekonomska elita (lobisti, korporacije, monetarne interesne skupine) diktiraju nacionalnu politiku. Kao što pokazuje studija oligarhije Sveučilišta Princeton, naši izabrani predstavnici – posebno oni u glavnom gradu – zastupaju interese bogatih i moćnih, a ne prosječnog građanina. Kao takvi, građani imaju mali ili nikakav utjecaj na vladinu politiku.
Prisiljeni smo na dvostranački sustav i natjerani da vjerujemo da postoji razlika između republikanaca i demokrata, dok su u stvarnosti te dvije stranke potpuno iste. Kao što je primijetio jedan komentator, obje strane podupiru beskrajne ratove, bave se nekontroliranom potrošnjom, ignoriraju osnovna prava građana, ne poštuju vladavinu zakona, kupuju ih i plaćaju velike korporacije, najviše brinu o vlastitoj moći i imaju dugu povijest širenja vlasti i razgradnje slobode.
Utapamo se pod teretom prevelikog duga, previše ratova, previše moći u rukama centralizirane vlade koju vodi korporativna elita, previše militarizirane policije, previše zakona, previše lobista i općenito previše loših vijesti.
Oni koji su na vlasti htjeli bi da vjerujemo da naš posao kao građana počinje i završava na dan izbora. Žele da vjerujemo da se nemamo pravo žaliti na stanje u zemlji dok ne damo svoj glas. Žele da ostanemo politički podijeljeni, da budemo neprijateljski raspoloženi prema onima s kojima se politički ne slažemo i da budemo netolerantni prema bilo kome ili bilo čemu drugom čija su rješenja za probleme ove zemlje drugačija od naših.
Ne žele da pričamo o tome da je vlast korumpirana, da je sustav namješten, da nas političari ne predstavljaju, da je izborni kolegij šala, da su većina kandidata prevaranti i da kao narod moramo ponoviti greške iz povijesti i dopustiti totalitarnoj državi da vlada nad nama.
Mi, ljudi, moramo napraviti izbor: hoćemo li se jednostavno pridružiti kolapsu američke republike dok se ona degenerira u totalitarni režim, ili ćemo zauzeti stav i odbaciti jadnu ispriku za vladu kojom nas varaju?
Nikada nemojte zaboraviti ono što sam razjasnio u svojoj knjizi “Battlefield America: Rat protiv američkog naroda” i njenom fiktivnom pandantu “Dnevnici Erika Blaira”: Manje od dva zla je i dalje zlo.
