Lavovi na ulicama.
Gnjevni psi lutalice, bijesni, zapjenjeni.
Tijelo majke trune u zemlji ljeta.
Pobjegao je iz grada.
Otišao je duboko na jug, prešao je granicu.
Ostavio je kaos i nemir iza svojih leđa.
Jednog jutra probudio se u zelenom hotelu.
Čudno stvorenje je jecalo pored njega.
Znoj je kapao s njene blješteće kože.
Jesu li svi ovdje?
Slavlje počinje.
Probudite se!
Ne možete se sjetiti gdje se to desilo.
Da li se san zaustavio?
Zmija je bila blijedo zlatna,
svjetlucava, sklupčana.
Nismo se usudili doticati ju.
Plahte su bili mrtvi zatvori.
Sada, trči do ogledala u kupaonici,
pogledaj!
ne mogu živjeti polagana stoljeća nezinih kretnji,
spustio sam svoj obraz hladnoj glatkoj pločici.
osjetio sam ugodni žalac hladne krvi,
glatke, sikteće zmije, kiše…
Nekada sam igrao nedužnu igru,
volio sam gmizati svojim razumom.
Mislim da poznajete igru koju spominjem.
Nju zovu ludilo.
Pokušajte tu igru.
Zatvorite oči, zaboravite svoje ime.
Zaboravite svijet, zaboravite ljude.
I mi ćemo podići nove tornjeve.
Ta igra razonodi.
Zatvorite oči, nikako ne možete izgubiti.
Ja sam tu, ja dolazim.
Opustite se, prelazimo na drugu stranu.
Duboko u mozgu,
tamo gdje ne postoji bol.
Kiša tiho pada gradom,
u labirintu struja
s mirnim nezemaljskim prisustvom
nervoznih stanovnika okolnih blagih brežuljaka,
prepunih gmizavaca, fosila, spilja,
visoravni hladnog zraka.
Psalmi odzvanjaju po svim kućama
zatvorenih prozora.
Kola sa zvijerima zaključana zbog jutra.
Sada spavaju tihi tepisi, prazna ogledala.
Slijepa prašina pod krevetima zakonitih parova
koji se ranjavaju među plahtama.
Licemjerne kćerke
s očima punih želja njihovih bradavica.
Stani(!)… ovdje se desio pokolj.
Ne zaustavljaj se da progovoriš ili razgledaš.
Tvoje rukavice i lepeza su na podu.
Odlazimo iz grada.
Odlazimo, a ti si ona koju želim povesti.
Da ne dotaknemo zemlju,
da ne vidimo sunce.
Ništa nije preostalo, osim
da trčimo, trčimo, trčimo.
Kuća na brežuljku,
mjesec mirno leži,
sjene stabala
svjedoci divljeg lahora.
Hajde djevojke, trčite sa mnom.
Trčimo.
Trči,
trči,
trči!
Palača je topla, na vrhu brežuljka
s bogatim sobama i ugodnostima.
Crvene se nasloni luksuznih stolica,
a ništa nećeš spoznati dok ne uđeš unutra.
Truplo predsjednika u trkačem automobilu
kojeg pokreće ljepilo i katran.
Priđi, ne odlazimo daleko
na istok u susret Caru.
Odmetnici žive pored jezera.
Ministrova kćerka zaljubljena u zmiju
koja živi u vrelu pored ceste.
Probudi se djevojko! uskoro smo kod kuće.
Sunce, sunce, sunce,
peče, peče, peče,
ubrzo, ubrzo, ubrzo,
imat ću te.
ubrzo, ubrzo, ubrzo
odzvanjaju zvona katedrale,
neka zmije pjevaju,
neka sve…
Mi smo došli autocestama i rijekama,
mi smo došli iz šuma i vodopada,
mi smo došli
iz Carsona i Springfielda.
Mi smo stigli
očarani Phoenixom
i mogu vam otkriti imena Kraljevstva.
Mogu vam nabrojiti stvari koje poznajete
slušajući za šaku praznine
uspinjući se dolinama bez zaklona.
Ja sam Kralj Guštera,
ja sam svemoćan,
ja mogu zaustaviti zemlju na njezinoj putanji.
ja sam otjerao plave automobile.
Sedam godina obitavao sam
labavu palaču progonstva,
vodeći čudne igre
s djevojkama tog otoka.
Sada sam se vratio
u zamlju pravednih, snažnih i razboritih.
Braćo i sestre iz blijede šume,
djeco noći.
Tko će od vas poći u lov?
Noć sada stiže sa svojom purpurnom legijom.
Povucite se u svoje šatore i svoje snove.
Sutra ćemo ući u grad mojega rođenja.
Želim biti spreman.
