Gradovi veliki poput Slavonskog Broda obično su mjesta puna života i aktivnosti. U takvim mjestima posebno se ističu one lokacije koje su upravo namjenjene da živost, živahnost, razigranost budu samom svrhom njihovog postojanja. I kada nešto što bi trebalo biti ispunjeno radošću, nestašlucima i grajom, bude prazno i tiho, to nas rastuži, jer takav kontrast kod nas izazove osjećaj osamljenosti i mi pomislimo da nešto ozbiljno nije u redu.
Dječja igrališta su prostori na kojima se djeca igraju, jurcaju, smiju se i druže. Jedno od takvih igralište u samom je središtu grada, stotinjak metara udaljeno od korza, legendarnog brodskog trga, između zapuštene bivše robne kuće „Vesna“, Kazališno-koncertne dvorane Ivana Brlić Mažuranić, parkirališta i poljane do Vukovarske avenije. Jučer, oko 11 sati, igralište sam zatekao prazno, potpuno pusto. Nije bilo ni jednog jedinog djeteta na spravama za igranje, roditelja, bake ili djeda. Napuštenost je preplavila tu namjensku površinu, i nije bila moguća interakcija između nje i onih koji su je trebali koristiti.
Kada je igralište prazno, može se učiniti kako je svega toga zauvijek nestalo, kao da je iščeznula budućnost, kao da je prestala biti prisutna nada. Djelovalo mi je sve, u samom centru grada, kataklizmično, zagonetno.
A možda su odgovorni roditelji, bake i djedovi samo shvatili da djeca u gradu s najneočišćenijem zrakom u EU, ne smiju biti na otvorenom. A Brod, to jeste godinama. Grad smrad. Igrališta će biti i nadalje pusta dok indolentna gradska vlast, u smislu poboljšanja zračne slike, ne poduzima sve što je potrebno za našu djecu. O svemu tome godinama piše i govori sbperiskopov kolumnist Peter Tot-Đerđ, nažalost, bez uspjeha gluhom gradskom poglavarstvu.
