Dok se vozio u autu i u dertu sa zvučnika je svirala pjesma Dragiše Nedovića, jednog od najdarovitijih među sevdalijama u dvadesetom stoljeću, “Karanfil se na put sprema”, u ruci mu je bio pripremljen pištolj, suvozački prozor otvoren, pa je nošen pjesmom, koja govori o rastanku i o jednoj iracionalnoj ljubavi – a svaka je ljubav u ovakvim pjesmama iracionalna – zapucao ravno u noć: jednom, dvaput, triput… Onoliko je puta pucao koliko je u šaržeru bilo metaka. I u trideset i sedam sekundi, koliko traje film, ruka mu nijednom nije uzdrhtala, niti mu je pošla u nebo, u vis da puca, onako kako i u najvećem veselju, i u najtežem dertu, pucaju oni koji se boje da ne ubiju. On očito takvoga straha nije imao. Te je Slavonija pusta zemlja, u kojoj ne živi nitko. A ako, gađajući horizontalno u noć, ipak koga pogodi, neće biti prvi ministar u svojoj vladi koji je nehotice skrivio nečiju smrt. Osim toga, zgodit će Hrvata, pritom svoga glasača ili glasača svojih koalicijskih partnera, te će samo sebi i svojima učiniti štetu. Tako ćemo reći u šali i u gnjevnoj građanskoj nemoći. Gledamo li, međutim, film kao umjetničko djelo ili kao nedužno svjedočanstvo o svijetu i ljudima, pomislit ćemo s nekom žalošću i s onom najdubljom identifikacijom s junakom, koja nas i same u ovakvim prilikama uvijek iznenadi, da ovo ne puca odrasli čovjek, nego puca dijete. Samo djeca pucaju horizontalno i kada ne žele da ubiju. Samo će dijete tako pucati u noć, plašeći se nekog djetinjeg mraka u sebi.
I onda ćemo, gledajući ovaj film na jedini pravi način, pomisliti koliko je nesretna zemlja u kojoj živimo. Tako je nesretna da nam djeca ostaju ovakva nakon što odrastu, ili nakon što im proteknu godine i transformiraju se tijela na način da se ljudima naokolo čini da su odrasla. A nisu odrasla, ta naša djeca! Nije im pružena prilika da odrastu. Nije im pokazan put koji će ih izvesti iz djetinjstva. Nije im iskazana ljubav, bez koje odrastanja nema ni među štakorčićima, a kamoli među ljudima. Mi smo zbog toga krivi. I nije pritom važno jesmo li ga rodili, ili je bio naše dijete samo po tome što je pokraj nas odrastao, u našem društvu i našoj Republici. Krivi smo zato što mu nismo pružili ruku i nismo mu pokazali kako da odraste. Zato je cinična i neljudska naša reakcija dok nam na tom filmu – koji bi svakako trebalo poslati na Hrvatski festival jednominutnog filma u Požegu – gledamo dječaka kako puca ravno među oči pustoj Slavoniji.
To što je on potpredsjednik Vlade i ministar poljoprivrede, šumarstva i ribarstva samo je novi namet na roditeljsku savjest. To što mu niste pružili priliku da odraste, vi ne možete popraviti time što ćete dijete imenovati za potpredsjednika Vlade i ministra poljoprivrede, šumarstva i ribarstva. Uzalud vam je i zaključavanje škola, uzalud su zaštitari, kad dijete uzme pištolj, otvori prozor Passata i odgovori paljbom na sve noćne more, i na pjesmu velikoga Dragiše Nedovića, koji je napisao i onu “U lijepom starog gradu Višegradu”, ali i onu “Kad si bila mala Mare”… Djeca katkad preozbiljno doživljavaju pjesme za odrasle. Kažem vam, smrtonosan je dječji dert.
Nijedan film ne biva prikazan u isto vrijeme kada je i snimljen. Ono što nakon snimanja uslijedi i što oduzima to dragocjeno vrijeme i stvara taj vječiti nesklad između filmskog i pripovjednog vremena na jednoj strani, i povijesnog, društvenog, privatnog vremena na drugoj strani, pripada različitim vidovima montaže, produkcije i postprodukcije. Ni ovaj film se po tome ne razlikuje od svih drugih filmova, premda na prvi pogled u njemu ne postoje montaža, produkcija i postprodukcija. Snimljen u jednom kadru, sa zadnjeg sjedala Passata, bio je na trenutno gledanje odaslan jednom gledatelju. I možda još jednom, još jednom i još jednom. Ali uvijek samo jednom, jer je odaslan u povjerenju.
Djeca imaju taj običaj: snimaju dječje filmove, u kojima rade nešto što odrasli nikad ne rade, što nije dopušteno, pristojno, uobičajeno, nešto što je protuzakonito. Djeca snimaju filmove s kojim će se praviti važna, i onda te filmove šalju najboljem prijatelju ili najboljoj prijateljici. Tako da se prikažu veći, bolji, fantastičniji u njihovim očima. Tako je bilo i ovaj put: do prijatelja (ili prijateljice) stigao je film, on ga je (ili ona) pogledao/la na mobitelu. I doista je nakon prvog gledanja rekao/la: joj što je lud, što je divan, što je velik taj dječak!
Ono što djeca, međutim, ne znaju – tome i služe studiranje na filmskim akademijama, da se sazna! – djeca ne znaju da film nije film ako ga ne vidi mnoštvo ljudi. I ne znaju da je publici najzanimljivije ono što je najprivatnije, ono što doista nije snimljeno za publiku. Jednako je to u prirodi onoj velikoj umjetnosti, i onoj maloj, sitnoj denuncijantskoj umjetnosti. U Hrvatskoj se do velike umjetnosti ne drži, kako u književnosti, tako ni na filmu, pa je ovaj dječji film s pucanjem Slavoniji u njezino mračno srce, u glavu i u leđa, bez ikakve sumnje gledaniji od svih hrvatskih filmova zajedno. Čak ni kad bi Nebojša Slijepčević dobio Oscara za “Čovjeka koji nije mogao šutjeti”, nagradu koju je bez svake sumnje zaslužio, a koja hrvatskom malograđanstvu tako mnogo znači, njegov film ne bi mogao gledanošću dosegnuti film “Karanfil se na put sprema i puca”.
Sljedeće što djeca ne shvaćaju jest da prijateljstva i ljubavi nisu doživotni, osim u slučajevima kad, gluho bilo, život kratko traje. O tome nam je, uostalom, govorila i jedna od prethodnih pravobraniteljica za prava djece: o tome kako klinci jedni druge ucjenjuju privatnim video i audio uradcima! Ovo je tipičan takav slučaj, ali se pravobraniteljica neće javiti, a tuplji će dijelovi javnosti, skupa s moralno angažiranom bagrom ljevičara i domoljuba, biti skandalizirani što potpredsjednika Vlade, te ministra poljoprivrede, šumarstva i ribarstva opisujemo kao dječaka.
Film su, dakle, objavile jedne novine, u kojima je zatim otvorena kampanja protiv potpredsjednika i ministra. U kampanju su se, razumljivo, morali uključiti i svi drugi. Na sve strane gledao se film, pa se i vještačilo puca li ministar manevarskom municijom. Jok, municija je prava, jer se na vojnim manevrima ne koriste pištolji, rekao bi duhovitiji vještak. Onaj manje duhovit objasnit će kako to s fizikalne strane ide. Potom su se, sve zagledani u film, našli i novinari koji će reći da – ministar nije bio vezan dok je pucao! Dani su prošli prije nego što je itko primijetio da je atentator slavonske noći pucao horizontalno, onako kako se puca da bi se ubilo, a ne onako kako se puca da bi se slavilo. Taj koji je to primijetio morao je doktorirati filozofiju (s tezom “Filozofija politike frankfurtske škole 1932 – 1945.”) da bi, za razliku od svih drugih eksperata, analitičara i novinara, primijetio da glavni problem nije ni što se dijete nije vezalo, ni što je dijete slušalo glazbu koja se novinama koje su prve emitirale njegov film ne sviđa jer je bosanska, pa čak ni što je pucalo iz pištolja. Glavni problem je što je dijete pucalo horizontalno, ravno u sav taj mrak Hrvatske i u visinu naših čela, zatiljaka i sljepoočnica! I što je pritom bilo potpredsjednik Vlade i ministar poljoprivrede, ribarstva i šumarstva. Iste je noći to prestao biti!
A zašto je dječak to prestao biti? Zato što je pucao, ili zato što je film takva umjetnost da ne može ostati samo za jednu osobu? Pogotovu ako nije sniman za publiku? Bit će, ipak, da je taj naš dječak, koji možda nikad neće odrasti, prestao biti ministar zato što je film prikazan. Tačnije, i prikazan je samo zato da bi ga se smijenilo. Kasnije su mu, nakon što se počeo joguniti, zaprijetili i novim filmom, u kojem maloljetnike poučava pucanju iz mitraljeza. Ali ne čudi nas to od Karanfila, nego smo začuđeni pred tolikom agilnošću filmskih radnika, koji u tako kratkom roku pred publiku izbacuju tolike filmove s Karanfilom u glavnoj ulozi. Zašto su ga uz toliku filmsku produkciju postavljali za ministra? Naime, kako je o djetetu riječ, a ne o odraslom, on je ozbiljno shvaćao svoj ministarski i potpredsjednički položaj, pa ga u svim segmentima nije obavljao onako kako se to od djece očekuje nakon što ih odrasli u ovakvim zemljama imenuju za ministre. I što se onda dogodilo? Karanfilu se osvetila njegova ozbiljnost. O tome bismo mogli snimiti film naslova “Osveta šumarske bande”, ali ne bismo od HAVC-a dobili novce, a film ne bi bio ni privatan ni intiman da bi zainteresirao publiku na način na koji je interesiraju filmovi za jednog gledatelja.
