Nisam svetac. Nisam čak ni vjernik. Poštujem zapovjedi. Slavim Božić i Uskrs. Zapravo volim blagdane, obiteljska okupljanja i bakalar s prijateljima. Nostalgično se sjećam svinjokolja u studenom i još uvijek govorim o prvom kupanju za Praznik rada.
Vjerske i ideološke poruke ne dopiru baš do mene, no poštujem one koji vjeruju drukčije. Kao i crkvenu hijerarhiju smeta me komercijalizacija običaja i glupim smatram kupovanje šarenih poklona, no njih ne smeta, a mene da, prigodno naguravanje u prve redove na misi i demonstrativno povećanje veličine zlatnog križa u dekolteu.
Poželjnim smatram stav Crkve prema društvenim pitanjima. Neke stvari bolje vide tradicionalni konzervativci nego moderni liberali. Oni vide nesreće koje izaziva pomama za materijalnim vrijednostima, probleme samohranih roditelja, starih ljudi, sirotinje. Pomažu u Kalkuti, slamovima Brazila, sirotinji i migrantima. O Caritasu imam vrlo visoko mišljenje.
U ponedjeljak je bio praznik Vele Gospe. Mediji se uporno dodvoravaju stvarajući atmosferu vjerskog fanatizma. Između Nine Badrić i Thompsona puštala se ”Rajska djevo, kraljice Hrvata”. U jutarnjem programu komentatorica je žalila Mariju kao samohranu majku (a Josip?).
Kardinal i biskupi držali su propovijedi. Uvijek me čudi stil i retorika tih govora koji sadrže neke neobične konstrukcije koje su naizgled metafore i zvuče razumljivo tek kad se navikneš na egzaltirane izraze vjere.
Kao i drugi stručnjaci, svoj poziv uzvisuju i mistificiraju, jer kad bi govorili jednostavno, sve bi izgledalo trivijalno. Govore da je kod nas demonokracija, a ne demokracija, jer postoje bezbožničke stranke.
Božji su zakoni iznad ljudskih. Ne treba biti legalist da biste se čudili toj srednjovjekovnoj koncepciji. Politika je potisnula vjeru.
Biskup Pozaić izračunao je da zastupnici imaju više žena nego djece bez straha da će netko uzvratiti pitanjem koliko žena i djece ima Hrvatska biskupska konferencija.
Kad govore o politici, zvuče kao političari. Skrivaju se iza fraza i ne otkrivaju previše. Ipak ponekad pretjeraju. Očekivao sam da uoči izbora pozovu na odgovornost, izbjegavanje uvreda i strasti, realnost obećanja, promišljenost i moral (kao što je učinio biskup Košić).
No ponijelo ih je, pa su pokazali netolerantnost, govorili o totalitarizmu, zapravo prokazivali oporbenu koaliciju kao amoralnu, nedemokratsku, kradljivu, nenarodnu.
Nisu govorili o Perkoviću i Mustaču kao agentima, već kao da su nositelji liste. Zaboravili su da oni više staža imaju u hrvatskim službama nego u UDBI. Spominju lustraciju kao da se radi o smanjenju broja umirovljenika (zašto bi mirovine dobili bivši komunisti, zašto ne vrate društvene stanove).
Za njih je bivši režim bio gori od Albanije Envera Hoxhe. No možda nije dobro tražiti umjerenost i istinu u predizborno vrijeme.
Ne srame se arbitrirati u društvenim i ekonomskim pitanjima. Bankari (priznajem, ne volim ih, a ne vole ni oni mene) visinu kamata i obveznih rezervi trebaju vidjeti kao pitanje vjere. Uostalom, neke religije zabranjuju kamate.
Podržao bih njihov zahtjev da se ne radi nedjeljom, ali moj argument je nečovječnost rada bez odmora, a ne odlazak na misu.
Govore o selu, a nisu svjesni da na selu ljudi ne žele ostati zbog neprihvaćanja tradicionalnog i dosadnog života, patrijarhalnosti i konzervativizma, već žele moderan život. Hrvatska ekonomija već davno nije zemlja starih seljaka koji siju i sade sve i trebaju puno ruku za kopanje.
Govore o sirotinji i nezaposlenosti, no tehnološki višak za njih su država, a ne župnici. Prosječan zaposlenik nema službeni auto, a ako ima, župnikov je bolji.
No glavna tema govora je demografska obnova. Čudno je da o tome govore svećenici koji su se odrekli braka i obiteljskog života.
Zašto svećenikom ne može biti netko tko ima ženu i djecu, primjerom pokazuje kako se održava sklad obitelji i sigurnost braka? Uostalom većina religija ne brani celibat svojim svećenicima (pravoslavlje, grkokatolici, islam, protestantizam).
To me podsjeća na klasičnu hrvatsku situaciju: jedan radi, trojica ga gledaju, daju upute i savjete. Implicitno svode žene na ulogu kućanice i majke, a na studiju ima više djevojaka nego mladića.
Zašto da u obrazovanje ulažu dvadeset godina, a zapravo im treba predmet domaćinstvo, a ne matematika. Zašto su mlade majke umorne, loše kuhaju i radije postaju sutkinje, liječnice i šefice prodaje?
Zašto lijepo ne počnu rađati s devetnaest (da ne pretjeram) i zarade eure kao rodilje. Ovako, kad rode u tridesetima, ne mogu imati više djece i sve postaje komplikacija. Teško nalaze pristojne očeve koji žele dijeliti teret obiteljskih obaveza, a ne samo korist dviju plaća.
Kritiziraju politiku da nedovoljno radi na demografskoj obnovi, a sami samo govore (”popuju”). Oni svjesno izbjegavaju praktična pitanja života i ako je nešto nerješivo ili neobjašnjivo, za njih je to misterij.
Da li biskupi i župnici razumiju da život u gradu podrazumijeva da djecu ne možeš pustiti da se igraju na ulici, voze bebe u kolicima po cesti, igraju nogomet i graničara s vršnjacima.
Majke su nekad radile teško u kući, a djeca su odgajala i pazila mlađu braću i sestre. Dovoljno je bilo povremeno pozvati da se popodne dođe na kruh i pekmez, dati da djeca nose kantice vode, da beru jabuke i da se loptaju napuhanim svinjskim mjehurom. Tih vremena davno nema osim u sjećanjima nostalgičnih ljudi.
Ne zaboravljam da Crkva brine i o siročadi, da pomaže pučkim kuhinjama i gladnima, da brine o starim i napuštenim ljudima, bolesnima i umirućima. To nerijetko radi bolje od birokratske države, širi ozračje solidarnosti i humanizma.
Zašto ta plemenita misija pada u drugi plan, zašto je potiskuju trenutna politička pitanja, prazno dociranje. Zašto se ne predlažu političke reforme, nego se zlo politike prebacuje na karakterne i moralne osobine političara.
Pa zar ih, poslije se pokaže – najgori, nisu slušali u prvim redovima? Vjernici su upravljali, stvarali i dizajnirali Ustav i ustroj države, povremeno pomagali Crkvu. Tko predaje vjeronauk i uči djecu?
Kažu: kolijevke će ostati prazne. Ne odlazite. Ostajte ovdje. Ne znam zašto bi netko tko je atomski fizičar ostao u zemlji radeći kao recepcionar. Ne shvaćam zašto bi netko željan znanja ostao studirati u Otočcu, ili Vukovaru ili Zagrebu.
Uostalom, ne idu radi vjerske slobode, već radi veće plaće. Ne idu radi molitve i zagovora, već radi veće plaće. Prema izjavama u glavnim medijima odlazi se jer se nismo dovoljno molili.
Bezbožnički režimi Norveške i Islanda, Nizozemske i Danske atraktivniji su od Hrvatske, ne samo radi plaće nego i radi sigurnosti. Daleko manje se odlazi u katoličku Italiju ili Poljsku, Slovačku i Španjolsku. Ne vidim da su pitanja koja pokreće Crkva ona koja mlade ljude motiviraju na odlazak.
PS.
Moj ideal svećenika i uloge crkve je Don Camillo. Knjige o njegovim zgodama čitao sam s radošću i oduševljenjem. Možda bi ih baš Crkva i neki ”OOUR” trebala ponovo tiskati. Don Camillo je seoski župnik koji, kao iskreni vjernik, brani svoje župljane od komunističkog Pepponea, ali s njim surađuje, čak su i prijatelji.
Dobri i praktični ljudi koji se s mjerom upliću u živote svojih suseljana dajući prednost životu, a ne uskogrudnosti, fraziranju i isključivosti.
Pogledajte kako se isto može ”slaviti Boga”:
autograf
Vjerske i ideološke poruke ne dopiru baš do mene, no poštujem one koji vjeruju drukčije. Kao i crkvenu hijerarhiju smeta me komercijalizacija običaja i glupim smatram kupovanje šarenih poklona, no njih ne smeta, a mene da, prigodno naguravanje u prve redove na misi i demonstrativno povećanje veličine zlatnog križa u dekolteu.
Poželjnim smatram stav Crkve prema društvenim pitanjima. Neke stvari bolje vide tradicionalni konzervativci nego moderni liberali. Oni vide nesreće koje izaziva pomama za materijalnim vrijednostima, probleme samohranih roditelja, starih ljudi, sirotinje. Pomažu u Kalkuti, slamovima Brazila, sirotinji i migrantima. O Caritasu imam vrlo visoko mišljenje.
U ponedjeljak je bio praznik Vele Gospe. Mediji se uporno dodvoravaju stvarajući atmosferu vjerskog fanatizma. Između Nine Badrić i Thompsona puštala se ”Rajska djevo, kraljice Hrvata”. U jutarnjem programu komentatorica je žalila Mariju kao samohranu majku (a Josip?).
Vjerske i ideološke poruke ne dopiru baš do mene, no poštujem one koji vjeruju drukčije. Kao i crkvenu hijerarhiju smeta me komercijalizacija običaja i glupim smatram kupovanje šarenih poklona, no njih ne smeta, a mene da, prigodno naguravanje u prve redove na misi i demonstrativno povećanje veličine zlatnog križa u dekolteu
Kardinal i biskupi držali su propovijedi. Uvijek me čudi stil i retorika tih govora koji sadrže neke neobične konstrukcije koje su naizgled metafore i zvuče razumljivo tek kad se navikneš na egzaltirane izraze vjere.
Kao i drugi stručnjaci, svoj poziv uzvisuju i mistificiraju, jer kad bi govorili jednostavno, sve bi izgledalo trivijalno. Govore da je kod nas demonokracija, a ne demokracija, jer postoje bezbožničke stranke.
Božji su zakoni iznad ljudskih. Ne treba biti legalist da biste se čudili toj srednjovjekovnoj koncepciji. Politika je potisnula vjeru.
Biskup Pozaić izračunao je da zastupnici imaju više žena nego djece bez straha da će netko uzvratiti pitanjem koliko žena i djece ima Hrvatska biskupska konferencija.
Kad govore o politici, zvuče kao političari. Skrivaju se iza fraza i ne otkrivaju previše. Ipak ponekad pretjeraju. Očekivao sam da uoči izbora pozovu na odgovornost, izbjegavanje uvreda i strasti, realnost obećanja, promišljenost i moral (kao što je učinio biskup Košić).
No ponijelo ih je, pa su pokazali netolerantnost, govorili o totalitarizmu, zapravo prokazivali oporbenu koaliciju kao amoralnu, nedemokratsku, kradljivu, nenarodnu.
Nisu govorili o Perkoviću i Mustaču kao agentima, već kao da su nositelji liste. Zaboravili su da oni više staža imaju u hrvatskim službama nego u UDBI. Spominju lustraciju kao da se radi o smanjenju broja umirovljenika (zašto bi mirovine dobili bivši komunisti, zašto ne vrate društvene stanove).
Ne zaboravljam da Crkva brine i o siročadi, da pomaže pučkim kuhinjama i gladnima, da brine o starim i napuštenim ljudima, bolesnima i umirućima. To nerijetko radi bolje od birokratske države, širi ozračje solidarnosti i humanizma
Za njih je bivši režim bio gori od Albanije Envera Hoxhe. No možda nije dobro tražiti umjerenost i istinu u predizborno vrijeme.
Ne srame se arbitrirati u društvenim i ekonomskim pitanjima. Bankari (priznajem, ne volim ih, a ne vole ni oni mene) visinu kamata i obveznih rezervi trebaju vidjeti kao pitanje vjere. Uostalom, neke religije zabranjuju kamate.
Podržao bih njihov zahtjev da se ne radi nedjeljom, ali moj argument je nečovječnost rada bez odmora, a ne odlazak na misu.
Govore o selu, a nisu svjesni da na selu ljudi ne žele ostati zbog neprihvaćanja tradicionalnog i dosadnog života, patrijarhalnosti i konzervativizma, već žele moderan život. Hrvatska ekonomija već davno nije zemlja starih seljaka koji siju i sade sve i trebaju puno ruku za kopanje.
Govore o sirotinji i nezaposlenosti, no tehnološki višak za njih su država, a ne župnici. Prosječan zaposlenik nema službeni auto, a ako ima, župnikov je bolji.
No glavna tema govora je demografska obnova. Čudno je da o tome govore svećenici koji su se odrekli braka i obiteljskog života.
Zašto svećenikom ne može biti netko tko ima ženu i djecu, primjerom pokazuje kako se održava sklad obitelji i sigurnost braka? Uostalom većina religija ne brani celibat svojim svećenicima (pravoslavlje, grkokatolici, islam, protestantizam).
To me podsjeća na klasičnu hrvatsku situaciju: jedan radi, trojica ga gledaju, daju upute i savjete. Implicitno svode žene na ulogu kućanice i majke, a na studiju ima više djevojaka nego mladića.
Zašto da u obrazovanje ulažu dvadeset godina, a zapravo im treba predmet domaćinstvo, a ne matematika. Zašto su mlade majke umorne, loše kuhaju i radije postaju sutkinje, liječnice i šefice prodaje?
Božji su zakoni iznad ljudskih. Ne treba biti legalist da biste se čudili toj srednjovjekovnoj koncepciji. Politika je potisnula vjeru. Biskup Pozaić izračunao je da zastupnici imaju više žena nego djece bez straha da će netko uzvratiti pitanjem koliko žena i djece ima Hrvatska biskupska konferencija
Zašto lijepo ne počnu rađati s devetnaest (da ne pretjeram) i zarade eure kao rodilje. Ovako, kad rode u tridesetima, ne mogu imati više djece i sve postaje komplikacija. Teško nalaze pristojne očeve koji žele dijeliti teret obiteljskih obaveza, a ne samo korist dviju plaća.
Kritiziraju politiku da nedovoljno radi na demografskoj obnovi, a sami samo govore (”popuju”). Oni svjesno izbjegavaju praktična pitanja života i ako je nešto nerješivo ili neobjašnjivo, za njih je to misterij.
Da li biskupi i župnici razumiju da život u gradu podrazumijeva da djecu ne možeš pustiti da se igraju na ulici, voze bebe u kolicima po cesti, igraju nogomet i graničara s vršnjacima.
Majke su nekad radile teško u kući, a djeca su odgajala i pazila mlađu braću i sestre. Dovoljno je bilo povremeno pozvati da se popodne dođe na kruh i pekmez, dati da djeca nose kantice vode, da beru jabuke i da se loptaju napuhanim svinjskim mjehurom. Tih vremena davno nema osim u sjećanjima nostalgičnih ljudi.
Ne zaboravljam da Crkva brine i o siročadi, da pomaže pučkim kuhinjama i gladnima, da brine o starim i napuštenim ljudima, bolesnima i umirućima. To nerijetko radi bolje od birokratske države, širi ozračje solidarnosti i humanizma.
Zašto ta plemenita misija pada u drugi plan, zašto je potiskuju trenutna politička pitanja, prazno dociranje. Zašto se ne predlažu političke reforme, nego se zlo politike prebacuje na karakterne i moralne osobine političara.
Pa zar ih, poslije se pokaže – najgori, nisu slušali u prvim redovima? Vjernici su upravljali, stvarali i dizajnirali Ustav i ustroj države, povremeno pomagali Crkvu. Tko predaje vjeronauk i uči djecu?
Kažu: kolijevke će ostati prazne. Ne odlazite. Ostajte ovdje. Ne znam zašto bi netko tko je atomski fizičar ostao u zemlji radeći kao recepcionar. Ne shvaćam zašto bi netko željan znanja ostao studirati u Otočcu, ili Vukovaru ili Zagrebu.
Uostalom, ne idu radi vjerske slobode, već radi veće plaće. Ne idu radi molitve i zagovora, već radi veće plaće. Prema izjavama u glavnim medijima odlazi se jer se nismo dovoljno molili.
Bezbožnički režimi Norveške i Islanda, Nizozemske i Danske atraktivniji su od Hrvatske, ne samo radi plaće nego i radi sigurnosti. Daleko manje se odlazi u katoličku Italiju ili Poljsku, Slovačku i Španjolsku. Ne vidim da su pitanja koja pokreće Crkva ona koja mlade ljude motiviraju na odlazak
Bezbožnički režimi Norveške i Islanda, Nizozemske i Danske atraktivniji su od Hrvatske, ne samo radi plaće nego i radi sigurnosti. Daleko manje se odlazi u katoličku Italiju ili Poljsku, Slovačku i Španjolsku. Ne vidim da su pitanja koja pokreće Crkva ona koja mlade ljude motiviraju na odlazak.
PS.
Moj ideal svećenika i uloge crkve je Don Camillo. Knjige o njegovim zgodama čitao sam s radošću i oduševljenjem. Možda bi ih baš Crkva i neki ”OOUR” trebala ponovo tiskati. Don Camillo je seoski župnik koji, kao iskreni vjernik, brani svoje župljane od komunističkog Pepponea, ali s njim surađuje, čak su i prijatelji.
Dobri i praktični ljudi koji se s mjerom upliću u živote svojih suseljana dajući prednost životu, a ne uskogrudnosti, fraziranju i isključivosti.
Pogledajte kako se isto može ”slaviti Boga”:
autograf
