Zamislimo državu u kojoj bi postojali strogi zakoni koji dozvoljavaju ljudima da govore samo istinu i zabrane svaku neistinu. To bi bila država šutnje i država mutavaca, jer tko bi mogao ocijeniti što je istina? Tko bi mogao reći koliko istine ima i u sasvim jasnim stavovima kakav je dan, oblačan ili tmuran? Kakva je demokracija u kojoj se ne može reći svoje mišljenje? ”Jer vladavina koja ide za tim da vodi ljude samo pomoću straha više će suzbijati njihove poroke nego što će poticati njihove sposobnosti” (Spinoza, Politički traktat).
U političkom društvu govoriti istinu znači slobodno reći ono što čovjek misli. Onaj tko ne može reći što misli iz straha od kazne ne može biti slobodan čovjek.
Biti u krivu nije u slobodnom društvu ni sramota ni grijeh. U demokratskom društvu uvijek je netko u pravu, a drugi u krivu. Kada sve to ne bismo prihvatili, morali bismo se složiti o tome da postoji neki viši autoritet koji zna istinu jaču i veću od naše.
Sloboda izražavanja nije samo pravni pojam. Ne radi se samo o pravom zajamčenoj slobodi. Radi se o nužnoj higijenskoj mjeri demokracije. Sloboda izražavanja je mogućnost reći istinu, pravo čovjeka je reći što misli i u što vjeruje da je istina, pravo biti sâm u mišljenju i pravo biti u krivu. Dakle to je sloboda koja jamči pravo na razlike mišljenja.
To nije samo pitanje prava već sasvim praktične instrukcije da nitko nije uvijek u pravu, da ljudi griješe, krivo misle bili u većini ili usamljeni u stavu. Ondje gdje svi misle isto ne misli nitko. Ondje gdje su svi u pravu nešto je krivo.
Kad svi misle isto ili se barem pretvaraju da je tako, vladaju bahate vođe, prividno vlada razdražljivi puk, a zapravo vlada strah od slobode i oportunizam.
Bolest oportunizma i straha endemički je problem novih demokracija, posebno naše. Poduzetnom i pametnom čovjeku teško je ići protiv takvih struja. Nije lako reći istinu u pravom trenutku, kada se drugi još lijeno drže starih poluistina, oklijevaju iz straha ili obzira.
Povodljivost je oklijevanje da se ide ispred onoga što se očekuje, šuti kada to odgovara okolnostima, kada se ne šuti jer se nema što reći, već zato što je korisno šutjeti i čekati.
Treba prezreti lijenost duha, prevladati hirove intelektualnih moda, izdići se nad one koji više vole slijediti nego misliti. Dakle gdje nema slobode mišljenja, prava različitosti, nema ni novih ideja ni kritike, ni ispravljanja pogrešaka; tamo gdje nema slobode mišljenja svi moraju biti u pravu. Stalno ili čak zauvijek.
Gdje nema slobode mišljenja vlada prosječnost i konformizam. If you believe in freedom of speech, you believe in freedom of speech for views you don’t like (Noam Chomsky).
Hrvatska povijest i sadašnja politika puna je suprotnih likova. Nas ubija oportunizam i povodljivost. Hrvatska šutnja nije samo jedno razdoblje, već cikličko smjenjivanje faza u kojem šutnja stvara prazninu koja se popunjava galamom puka, što slijedi nova zaglušna šutnja. Sloboda izražavanja slabo je pravo u društvu koje nagrađuje sljedbeništvo.
Za društvo je zdravo i odgovorno štititi i pomoći onima koji misle različito. Kao što su stalna provjera i kritika, organizirani znanstveni skepticizam jedini ispravni put mišljenja, tako je i za politički sustav dobro imati oporbu. I to onu bez pridjeva; lojalnu, konstruktivnu ili slabu.
Jedini pridjev koji odgovara je: iskrenu.
Iskrena kritika je jedina prava kritika. I najvažnije – nikakva oporba i kritičko mišljenje koje se daje uz račun isplativosti nije iskren. Bolje je poštivati iskrenog suparnika koji se ne slaže, nego prevrtljivog ulizicu koji govori što se očekuje.
Želim, i to je moje pravo, misliti svojom glavom, biti slobodan u isticanju svog stava, slobodan u izražavanju onoga u što vjerujem da je dobro, ispravno i pošteno.
Želim imati pravo biti, makar usamljen i jedini u svom mišljenju, a drugi mi nemaju pravo to uskratiti.
Ograničenja ljudskih prava su ozbiljna stvar, moraju biti propisana zakonom, nužna su u demokratskom društvu, moraju imati legitiman cilj i biti proporcionalna ugrozi.
Pišem jer se prije par dana u Splitu dogodilo neobjašnjivo nasilje nad slobodom umjetničkog izraza. No ne radi se o umjetnosti, već o Ustavom i konvencijama zajamčenom pravu, o slobodi izražavanja, a ne o slobodi umjetnosti.
Umjesto da budu shvaćeni kao ozbiljni ljudi s idealima, izvrgli su se zasluženoj poruzi. Kerum s križem i Skejo s brčićima bit će vječiti predmet ismijavanja, simbol i predložak za komedije, knjige ili obične viceve o primitivizmu i lokalnim ridikulima.
Pišem jer oni koji podnose kaznene prijave za zlomisao, koji protestiraju i traže egzorcizam to uopće ne razumiju.
Ne radi se o toleranciji ili netoleranciji, osjećaju dobrog ukusa i estetskim finesama. Radi se o temeljnom pravu. Sloboda izražavanja smatra se univerzalnim i zajamčenim pravom i tumači se kao pretpostavka ostvarivanja drugih prava.
Sloboda izražavanja nije samo politička deklaracija već sasvim jasan skup pravnih standarda utvrđen obvezatnim konvencijama. Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava u članku 10. utvrđuje: “Svatko ima pravo na slobodu izražavanja. To pravo obuhvaća slobodu mišljenja i slobodu primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice”.
Ne čini se da ministrica kulture i bivši ministar pravosuđa razumiju da relativizacijom i ideološkom politizacijom te slobode krše Ustav i prava, daju loš primjer razljućenom puku, lijevaju ulje na sve moguće buduće vatrene sporove.
Želim imati pravo na slobodno iznošenje mišljenja, istine i stava. Želim imati pravo biti u krivu – ”I’ve got a right to be wrong / My mistakes will make me strong”, pjeva Joss Stone ili ranije Frank Sinatra – ”Everybody Has The Right To Be Wrong”.
Tako dok se ljude huška na režisere, filmove, glumce ili kazališne predstave iza kulisa i mimo reflektora mračni politički polusvijet grabi koncesije, sadi plastičnu travu i gradi objekte bez dozvole, otima plaže i javno dobro.
Zrće, Bol i Savica imaju zajednički nazivnik, otima se u mutnom, zadnji čas pred izbore u strahu od gubitka. I sve se to pokriva sjajnom prošlošću: postrojavanjem Alkara i povijesnih postrojbi, privlačenjem desetaka tisuća ljudi na srednjovjekovne turnire.
No što ja to govorim? Spremaju se vratiti četiri milijuna ljudi u srednji vijek, javno tražiti izgon sotone i domaćih izdajnika.
Nije mi do pjevanja.
U političkom društvu govoriti istinu znači slobodno reći ono što čovjek misli. Onaj tko ne može reći što misli iz straha od kazne ne može biti slobodan čovjek.
Biti u krivu nije u slobodnom društvu ni sramota ni grijeh. U demokratskom društvu uvijek je netko u pravu, a drugi u krivu. Kada sve to ne bismo prihvatili, morali bismo se složiti o tome da postoji neki viši autoritet koji zna istinu jaču i veću od naše.
Sloboda izražavanja nije samo pravni pojam. Ne radi se samo o pravom zajamčenoj slobodi. Radi se o nužnoj higijenskoj mjeri demokracije. Sloboda izražavanja je mogućnost reći istinu, pravo čovjeka je reći što misli i u što vjeruje da je istina, pravo biti sâm u mišljenju i pravo biti u krivu. Dakle to je sloboda koja jamči pravo na razlike mišljenja.
To nije samo pitanje prava već sasvim praktične instrukcije da nitko nije uvijek u pravu, da ljudi griješe, krivo misle bili u većini ili usamljeni u stavu. Ondje gdje svi misle isto ne misli nitko. Ondje gdje su svi u pravu nešto je krivo.
Kad svi misle isto ili se barem pretvaraju da je tako, vladaju bahate vođe, prividno vlada razdražljivi puk, a zapravo vlada strah od slobode i oportunizam.
Bolest oportunizma i straha endemički je problem novih demokracija, posebno naše. Poduzetnom i pametnom čovjeku teško je ići protiv takvih struja. Nije lako reći istinu u pravom trenutku, kada se drugi još lijeno drže starih poluistina, oklijevaju iz straha ili obzira.
Bolest oportunizma i straha endemički je problem novih demokracija, posebno naše. Poduzetnom i pametnom čovjeku teško je ići protiv takvih struja. Nije lako reći istinu u pravom trenutku, kada se drugi još lijeno drže starih poluistina, oklijevaju iz straha ili obzira
Povodljivost je oklijevanje da se ide ispred onoga što se očekuje, šuti kada to odgovara okolnostima, kada se ne šuti jer se nema što reći, već zato što je korisno šutjeti i čekati.
Treba prezreti lijenost duha, prevladati hirove intelektualnih moda, izdići se nad one koji više vole slijediti nego misliti. Dakle gdje nema slobode mišljenja, prava različitosti, nema ni novih ideja ni kritike, ni ispravljanja pogrešaka; tamo gdje nema slobode mišljenja svi moraju biti u pravu. Stalno ili čak zauvijek.
Gdje nema slobode mišljenja vlada prosječnost i konformizam. If you believe in freedom of speech, you believe in freedom of speech for views you don’t like (Noam Chomsky).
Hrvatska povijest i sadašnja politika puna je suprotnih likova. Nas ubija oportunizam i povodljivost. Hrvatska šutnja nije samo jedno razdoblje, već cikličko smjenjivanje faza u kojem šutnja stvara prazninu koja se popunjava galamom puka, što slijedi nova zaglušna šutnja. Sloboda izražavanja slabo je pravo u društvu koje nagrađuje sljedbeništvo.
Za društvo je zdravo i odgovorno štititi i pomoći onima koji misle različito. Kao što su stalna provjera i kritika, organizirani znanstveni skepticizam jedini ispravni put mišljenja, tako je i za politički sustav dobro imati oporbu. I to onu bez pridjeva; lojalnu, konstruktivnu ili slabu.
Jedini pridjev koji odgovara je: iskrenu.
Iskrena kritika je jedina prava kritika. I najvažnije – nikakva oporba i kritičko mišljenje koje se daje uz račun isplativosti nije iskren. Bolje je poštivati iskrenog suparnika koji se ne slaže, nego prevrtljivog ulizicu koji govori što se očekuje.
Želim, i to je moje pravo, misliti svojom glavom, biti slobodan u isticanju svog stava, slobodan u izražavanju onoga u što vjerujem da je dobro, ispravno i pošteno.
Želim imati pravo biti, makar usamljen i jedini u svom mišljenju, a drugi mi nemaju pravo to uskratiti.
Sloboda izražavanja nije samo pravni pojam. Ne radi se samo o pravom zajamčenoj slobodi. Radi se o nužnoj higijenskoj mjeri demokracije. Sloboda izražavanja je mogućnost reći istinu, pravo čovjeka je reći što misli i u što vjeruje da je istina, pravo biti sâm u mišljenju i pravo biti u krivu. Dakle to je sloboda koja jamči pravo na razlike mišljenja
Ograničenja ljudskih prava su ozbiljna stvar, moraju biti propisana zakonom, nužna su u demokratskom društvu, moraju imati legitiman cilj i biti proporcionalna ugrozi.
Pišem jer se prije par dana u Splitu dogodilo neobjašnjivo nasilje nad slobodom umjetničkog izraza. No ne radi se o umjetnosti, već o Ustavom i konvencijama zajamčenom pravu, o slobodi izražavanja, a ne o slobodi umjetnosti.
Umjesto da budu shvaćeni kao ozbiljni ljudi s idealima, izvrgli su se zasluženoj poruzi. Kerum s križem i Skejo s brčićima bit će vječiti predmet ismijavanja, simbol i predložak za komedije, knjige ili obične viceve o primitivizmu i lokalnim ridikulima.
Pišem jer oni koji podnose kaznene prijave za zlomisao, koji protestiraju i traže egzorcizam to uopće ne razumiju.
Ne radi se o toleranciji ili netoleranciji, osjećaju dobrog ukusa i estetskim finesama. Radi se o temeljnom pravu. Sloboda izražavanja smatra se univerzalnim i zajamčenim pravom i tumači se kao pretpostavka ostvarivanja drugih prava.
Sloboda izražavanja nije samo politička deklaracija već sasvim jasan skup pravnih standarda utvrđen obvezatnim konvencijama. Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava u članku 10. utvrđuje: “Svatko ima pravo na slobodu izražavanja. To pravo obuhvaća slobodu mišljenja i slobodu primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice”.
Treba prezreti lijenost duha, prevladati hirove intelektualnih moda, izdići se nad one koji više vole slijediti nego misliti. Dakle gdje nema slobode mišljenja, prava različitosti, nema ni novih ideja ni kritike, ni ispravljanja pogrešaka; tamo gdje nema slobode mišljenja svi moraju biti u pravu. Stalno ili čak zauvijek
Ne čini se da ministrica kulture i bivši ministar pravosuđa razumiju da relativizacijom i ideološkom politizacijom te slobode krše Ustav i prava, daju loš primjer razljućenom puku, lijevaju ulje na sve moguće buduće vatrene sporove.
Želim imati pravo na slobodno iznošenje mišljenja, istine i stava. Želim imati pravo biti u krivu – ”I’ve got a right to be wrong / My mistakes will make me strong”, pjeva Joss Stone ili ranije Frank Sinatra – ”Everybody Has The Right To Be Wrong”.
Tako dok se ljude huška na režisere, filmove, glumce ili kazališne predstave iza kulisa i mimo reflektora mračni politički polusvijet grabi koncesije, sadi plastičnu travu i gradi objekte bez dozvole, otima plaže i javno dobro.
Zrće, Bol i Savica imaju zajednički nazivnik, otima se u mutnom, zadnji čas pred izbore u strahu od gubitka. I sve se to pokriva sjajnom prošlošću: postrojavanjem Alkara i povijesnih postrojbi, privlačenjem desetaka tisuća ljudi na srednjovjekovne turnire.
No što ja to govorim? Spremaju se vratiti četiri milijuna ljudi u srednji vijek, javno tražiti izgon sotone i domaćih izdajnika.
Nije mi do pjevanja.
