Jesu li Hrvati lijenčine? Nisu. Prema nasljeđu i okolnostima – ne mogu to no biti. Upravo suprotno – kad moraju, dobri su i predani radnici.
Rad je prirodan kao i spavanje, disanje ili jelo. Rad je potreba. Cinici će reći: i lijenost je potreba. Štoviše, lijenčine su nerijetko inovativci. Pa onda je mudrost u tome da se nađe ravnoteža i promovira kultura rada bez pretjerivanja, a da se i slobodno vrijeme ispuni korisnim i plemenitim radom, nečim što nije egoistična zabava.
Nekoć sam bio saborski zastupnik i u jednoj raspravi sam predlagao zabranu rada kockarnica i kladionica. Nisam bio uporan i glasan i to je prošlo bez efekta.
Nisam to predlagao iz moralnih razloga, iako sam svjestan kako je to važno svjetonazorsko pitanje: ne kladim se i ne kockam i smatram to nečasnim. Mislio sam da je to loša poruka za mlade, nezaposlene i ljude s margine života.
Nisam ja ogorčeni moralist, psihijatar koji klađenje proglašava ovisnošću, ne smatram da zbog igre roditelji zapuštaju djecu. Ne robujem stereotipu da muž koji kocka troši novac i stalno gubi, da prati koeficijente klađenja, a gubi interes za ljubav i kulturu. Ne luduju svi, neki to smatraju zabavom. Svatko je slobodan birati i odgovara za svoj izbor. Svatko ima pravo na svoje veselje.
Bio sam u krivu. Klađenjem i kockom bave se, i gube, mnogi. To je prevara naivnih vječitih gubitnika i zarada za organizatore. Smeta me naša Del Boy ekonomija, ekonomija sitnog potkradanja i barnumskih reklama, privreda u kojoj se širi površina terasa i broj kafića, a zatvaraju poduzeća, propadaju seljaci, propada industrija, svi traže posao u upravi i moćnu vezu.
Raditi u carini i policiji, naplatnim kućicama za mnoge je vrhunac ambicije. Nada u sreću zamjenjuje napor za postignućem.
Ono što mene smeta je stvaranje i širenje lažne slike svijeta u kojem se možeš obogatiti srećom i čudom, a ne radom i talentom. Je li to posljedica religije, tradicije i mentaliteta?
Razumnijem da su seljaci, koji ovise o silama prirode, bili puni straha i vjerovali u čuda i sreću, ali to je bila zebnja. Danas su temelj vjere u čuda i kladioničku sreću praznina života, ekonomska neizvjesnost i nevjerica u budućnost.
Potomci seljaka žive u gradovima, često na rubu društva, bez šansi društvenog napretka i s vjerom da će im pomoći sreća u klađenju.
Podsmješljivo mi pada na pamet da je i takvo čudo nedostatak smislenog posla – raditi što, za koga raditi? – jer plaća je nužna za život, ali nedovoljna za smisleni život. Uostalom, u Hrvatskoj je ponekad čudo dobiti plaću.
Kladionice, oblijepljene crnim folijama, mračna su mjesta, ne baš prazna, već nakon plaće i penzije puna ljudi, s ekranima koji pokazuju rezultate Druge škotske lige. To su moderni hramovi ljudi lišenih nade, rada i dostojanstva. Hrane se mitovima i legendama o sretnim dobicima, sjećanjem na zamalo ostvareni dobitak, potiču maštanja o tome kako bi se on potrošio.
U Hrvatskoj, na sreću, nema utrka pasa i konja, pa onda ni takvog klađenja, no vjera u sreću pogađanja je univerzalna.
Nije prihvaćeni i rašireni stil života i vjere u čuda rezultat klime ili zagađenog tla, turske okupacije ili činjenice da tisuću godina nemamo državu, pa je varamo i zloporabimo.
”U sjevernjačkom podneblju naći ćete narode koji imaju malo poroka, dosta vrlina, mnogo iskrenosti i otvorenosti. Spuštajte se prema južnijim zemljama i pomislit ćete da se udaljujete od morala samog; žešće strasti umnožavaju zločine, a svatko će nastojati da nad drugim ima prednosti.” (Montesquieu: ”O duhu zakona”)
Kod nas se hrabrost slavi kao vrlina, sreća u kartama ili na lutriji izaziva zavist i želju da i nama bude tako. Ljudi se podruguju herojima rada, pohvaljenim djelatnicima – kad netko radi, trojica ga gledaju, petorica zapovijedaju, a nitko ne odgovara.
Bogatstva se stječu protekcijama, potkupljivanjem i vezama, znanje se ne cijeni, zakoni ne poštuju već zaobilaze, učitelji i Akademija nemaju ugled.
Kad kažem da sam profesor, polovica ljudi me žali misleći da je moj posao da odgajam (njihovu) zapuštenu djecu, da im usadim vrijednosti i ideale koje njihovi roditelji preziru, da ih učim poslušnosti, stezi i ubijam slobodu mišljenja.
Što mogu – ja volim znatiželjne, samostalne i buntovne, no dobijem ih već uvjerene u utilitarne vrijednosti, intelektualni konformizam, cinike i razmažene vjerom u sigurno društvo. Roditelji će potomcima plaćati nogometne akademije, teniske škole i natjecanja, tečajeve hodanja i šminke.
Mladići će znati tko je trener nogometnog kluba iz Šangaja ili Muća, djevojke sve o glamuru vjenčanja, sve će to znati, ali neće imati pojma o Tizianu, Bruckneru, Hegelu ili Trockom. Kad sam jednom, usput, pitao studenta za Hegela, on je mislio i čudio se kako ga pitam o sportskom klizanju (postoji klizačica tog prezimena).
Sve će roditelji žrtvovati, prodati djedovinu i dignuti kredit, s mišlju da će njihov žgoljavi sin postati Luka Modrić, kći Janica Kostelić, a đak kojem ne ide matematika Čilić ili Čorić.
No kupiti im knjigu, a ne fotokopirati ju smatraju besmislenim izdatkom, platiti školovanje tek troškom kad potomak koji voli tulume i pivu peti puta ponavlja godinu na ozbiljnom fakultetu.
Od malena potiču nade da će mladići igrati u NBA, a djevojke pjevati narodnjake ili biti prvakinje u spremanju koktela. Zar ne znaju kako su to prekarni i nesigurni poslovi? Uspije jedan na tisuću, a mnogi propadnu. Pogledajte sjajni dokumentarni film Matije Vukšića (”Djeca tranzicije”) koji živo opisuje tu stvarnost.
To je i naličje nakaradne ideje da tržište rada određuje upise i školovanje. Prema tržištu rada – svi u konobare, spremačice i kuhare, a firme neka vode stranci.
Krivo. Stvaramo ovisnike o pomoći države, a ne ljude koji se pripremaju za životne borbe. Obrazovanje služi tome da pretvori djecu u ljude, da im proširi znanja i vidike, da očuva civilizaciju i znanje; ono je djelo osobnog izbora, slobode i odgovornosti svakoga, uvjet dobrog društva.
Za osobni izbor odgovara pojedinac, a ne država. Lažna je solidarnost: dobici moji, problemi i dugovi naši. Trebaju imati šansu, a uspjeh ovisi o njihovom talentu, motivaciji i radu. No ljudi moraju biti kovači (radnici) svoje sreće.
Ekonomija kafića i iznajmljivanja apartmana nas je i dovela na dno europskih zemalja; to nije ni ekonomija, ni poduzetništvo, ni kapitalizam. Polje ne obrađuje blagoslov, već rad ljudi. Proizvodnja nije izvoz bukovine, već namještaj.
Bogatstvo prividno stvaraju uvoz i trgovina, a stvarno je to dug i za naše potomke. Najbolji mladi odlaze, a sve više ih spava do kasno i nevoljko studira za egzotična zanimanja, živi s roditeljima i prakticira slobodu mladosti sve do prvih znakova reume.
Nisam ja toliko protiv kladionica koliko protiv duha oslanjanja na sreću, a ne na rad, protiv slavljenja trivijalnih uspjeha koji se brzo zaborave, ceremonija bez sadržaja, protiv života bez cilja i ambicija, prosječnosti masa kojima su oni obdareni srećom tek alibi da sami ništa ne naprave. Ne stvara bogatstvo sreća, već rad, znanje se ne gradi na dangubljenju i indolenciji duha.
Volim tu riječ indolencija. Ona stvara dojam da je lijenost nešto plemenito. Homo ludens bio je Hrvat.
autograf
Rad je prirodan kao i spavanje, disanje ili jelo. Rad je potreba. Cinici će reći: i lijenost je potreba. Štoviše, lijenčine su nerijetko inovativci. Pa onda je mudrost u tome da se nađe ravnoteža i promovira kultura rada bez pretjerivanja, a da se i slobodno vrijeme ispuni korisnim i plemenitim radom, nečim što nije egoistična zabava.
Nekoć sam bio saborski zastupnik i u jednoj raspravi sam predlagao zabranu rada kockarnica i kladionica. Nisam bio uporan i glasan i to je prošlo bez efekta.
Nisam to predlagao iz moralnih razloga, iako sam svjestan kako je to važno svjetonazorsko pitanje: ne kladim se i ne kockam i smatram to nečasnim. Mislio sam da je to loša poruka za mlade, nezaposlene i ljude s margine života.
Ono što mene smeta je stvaranje i širenje lažne slike svijeta u kojem se možeš obogatiti srećom i čudom, a ne radom i talentom. Je li to posljedica religije, tradicije i mentaliteta?
Nisam ja ogorčeni moralist, psihijatar koji klađenje proglašava ovisnošću, ne smatram da zbog igre roditelji zapuštaju djecu. Ne robujem stereotipu da muž koji kocka troši novac i stalno gubi, da prati koeficijente klađenja, a gubi interes za ljubav i kulturu. Ne luduju svi, neki to smatraju zabavom. Svatko je slobodan birati i odgovara za svoj izbor. Svatko ima pravo na svoje veselje.
Bio sam u krivu. Klađenjem i kockom bave se, i gube, mnogi. To je prevara naivnih vječitih gubitnika i zarada za organizatore. Smeta me naša Del Boy ekonomija, ekonomija sitnog potkradanja i barnumskih reklama, privreda u kojoj se širi površina terasa i broj kafića, a zatvaraju poduzeća, propadaju seljaci, propada industrija, svi traže posao u upravi i moćnu vezu.
Raditi u carini i policiji, naplatnim kućicama za mnoge je vrhunac ambicije. Nada u sreću zamjenjuje napor za postignućem.
Ono što mene smeta je stvaranje i širenje lažne slike svijeta u kojem se možeš obogatiti srećom i čudom, a ne radom i talentom. Je li to posljedica religije, tradicije i mentaliteta?
Razumnijem da su seljaci, koji ovise o silama prirode, bili puni straha i vjerovali u čuda i sreću, ali to je bila zebnja. Danas su temelj vjere u čuda i kladioničku sreću praznina života, ekonomska neizvjesnost i nevjerica u budućnost.
Potomci seljaka žive u gradovima, često na rubu društva, bez šansi društvenog napretka i s vjerom da će im pomoći sreća u klađenju.
Podsmješljivo mi pada na pamet da je i takvo čudo nedostatak smislenog posla – raditi što, za koga raditi? – jer plaća je nužna za život, ali nedovoljna za smisleni život. Uostalom, u Hrvatskoj je ponekad čudo dobiti plaću.
Nisam ja toliko protiv kladionica koliko protiv duha oslanjanja na sreću, a ne na rad, protiv slavljenja trivijalnih uspjeha koji se brzo zaborave, ceremonija bez sadržaja, protiv života bez cilja i ambicija, prosječnosti masa kojima su oni obdareni srećom tek alibi da sami ništa ne naprave. Ne stvara bogatstvo sreća, već rad, znanje se ne gradi na dangubljenju i indolenciji duha
Kladionice, oblijepljene crnim folijama, mračna su mjesta, ne baš prazna, već nakon plaće i penzije puna ljudi, s ekranima koji pokazuju rezultate Druge škotske lige. To su moderni hramovi ljudi lišenih nade, rada i dostojanstva. Hrane se mitovima i legendama o sretnim dobicima, sjećanjem na zamalo ostvareni dobitak, potiču maštanja o tome kako bi se on potrošio.
U Hrvatskoj, na sreću, nema utrka pasa i konja, pa onda ni takvog klađenja, no vjera u sreću pogađanja je univerzalna.
Nije prihvaćeni i rašireni stil života i vjere u čuda rezultat klime ili zagađenog tla, turske okupacije ili činjenice da tisuću godina nemamo državu, pa je varamo i zloporabimo.
”U sjevernjačkom podneblju naći ćete narode koji imaju malo poroka, dosta vrlina, mnogo iskrenosti i otvorenosti. Spuštajte se prema južnijim zemljama i pomislit ćete da se udaljujete od morala samog; žešće strasti umnožavaju zločine, a svatko će nastojati da nad drugim ima prednosti.” (Montesquieu: ”O duhu zakona”)
Kod nas se hrabrost slavi kao vrlina, sreća u kartama ili na lutriji izaziva zavist i želju da i nama bude tako. Ljudi se podruguju herojima rada, pohvaljenim djelatnicima – kad netko radi, trojica ga gledaju, petorica zapovijedaju, a nitko ne odgovara.
Bogatstva se stječu protekcijama, potkupljivanjem i vezama, znanje se ne cijeni, zakoni ne poštuju već zaobilaze, učitelji i Akademija nemaju ugled.
Kad kažem da sam profesor, polovica ljudi me žali misleći da je moj posao da odgajam (njihovu) zapuštenu djecu, da im usadim vrijednosti i ideale koje njihovi roditelji preziru, da ih učim poslušnosti, stezi i ubijam slobodu mišljenja.
Što mogu – ja volim znatiželjne, samostalne i buntovne, no dobijem ih već uvjerene u utilitarne vrijednosti, intelektualni konformizam, cinike i razmažene vjerom u sigurno društvo. Roditelji će potomcima plaćati nogometne akademije, teniske škole i natjecanja, tečajeve hodanja i šminke.
Bogatstva se stječu protekcijama, potkupljivanjem i vezama, znanje se ne cijeni, zakoni ne poštuju već zaobilaze, učitelji i Akademija nemaju ugled. Kad kažem da sam profesor, polovica ljudi me žali misleći da je moj posao da odgajam (njihovu) zapuštenu djecu, da im usadim vrijednosti i ideale koje njihovi roditelji preziru, da ih učim poslušnosti, stezi i ubijam slobodu mišljenja
Mladići će znati tko je trener nogometnog kluba iz Šangaja ili Muća, djevojke sve o glamuru vjenčanja, sve će to znati, ali neće imati pojma o Tizianu, Bruckneru, Hegelu ili Trockom. Kad sam jednom, usput, pitao studenta za Hegela, on je mislio i čudio se kako ga pitam o sportskom klizanju (postoji klizačica tog prezimena).
Sve će roditelji žrtvovati, prodati djedovinu i dignuti kredit, s mišlju da će njihov žgoljavi sin postati Luka Modrić, kći Janica Kostelić, a đak kojem ne ide matematika Čilić ili Čorić.
No kupiti im knjigu, a ne fotokopirati ju smatraju besmislenim izdatkom, platiti školovanje tek troškom kad potomak koji voli tulume i pivu peti puta ponavlja godinu na ozbiljnom fakultetu.
Od malena potiču nade da će mladići igrati u NBA, a djevojke pjevati narodnjake ili biti prvakinje u spremanju koktela. Zar ne znaju kako su to prekarni i nesigurni poslovi? Uspije jedan na tisuću, a mnogi propadnu. Pogledajte sjajni dokumentarni film Matije Vukšića (”Djeca tranzicije”) koji živo opisuje tu stvarnost.
To je i naličje nakaradne ideje da tržište rada određuje upise i školovanje. Prema tržištu rada – svi u konobare, spremačice i kuhare, a firme neka vode stranci.
Krivo. Stvaramo ovisnike o pomoći države, a ne ljude koji se pripremaju za životne borbe. Obrazovanje služi tome da pretvori djecu u ljude, da im proširi znanja i vidike, da očuva civilizaciju i znanje; ono je djelo osobnog izbora, slobode i odgovornosti svakoga, uvjet dobrog društva.
Za osobni izbor odgovara pojedinac, a ne država. Lažna je solidarnost: dobici moji, problemi i dugovi naši. Trebaju imati šansu, a uspjeh ovisi o njihovom talentu, motivaciji i radu. No ljudi moraju biti kovači (radnici) svoje sreće.
Ekonomija kafića i iznajmljivanja apartmana nas je i dovela na dno europskih zemalja; to nije ni ekonomija, ni poduzetništvo, ni kapitalizam. Polje ne obrađuje blagoslov, već rad ljudi. Proizvodnja nije izvoz bukovine, već namještaj.
Volim tu riječ indolencija. Ona stvara dojam da je lijenost nešto plemenito. Homo ludens bio je Hrvat
Bogatstvo prividno stvaraju uvoz i trgovina, a stvarno je to dug i za naše potomke. Najbolji mladi odlaze, a sve više ih spava do kasno i nevoljko studira za egzotična zanimanja, živi s roditeljima i prakticira slobodu mladosti sve do prvih znakova reume.
Nisam ja toliko protiv kladionica koliko protiv duha oslanjanja na sreću, a ne na rad, protiv slavljenja trivijalnih uspjeha koji se brzo zaborave, ceremonija bez sadržaja, protiv života bez cilja i ambicija, prosječnosti masa kojima su oni obdareni srećom tek alibi da sami ništa ne naprave. Ne stvara bogatstvo sreća, već rad, znanje se ne gradi na dangubljenju i indolenciji duha.
Volim tu riječ indolencija. Ona stvara dojam da je lijenost nešto plemenito. Homo ludens bio je Hrvat.
autograf
