Josip Mlakić: ‘Kad pišem, ne vjerujem u inspiraciju, ali vjerujem u priču’

Jedan od pisaca za koje se može reći da su produktivni je bosanskohercegovački književnik Josip Mlakić koji živi u Gornjem Vakufu, a objavljuje u Hrvatskoj. Tako mu je upravo u izdanju zagrebačke Frakture, koja u prosjeku jednom do dvaput godišnje objavi njegovu knjigu, izašao novi roman, triptih pod naslovom “O zlatu, ljudima i psima”, u kojem je radnju smjestio u apokaliptičnu bosanskohercegovačku 2084., uništenu nakon niza ratova i podijeljenu na tri države. No to ne znači da pisanju pristupa površno i da mu je važnija kvantiteta od kvalitete: na romanu s kojim je najzadovoljniji, “Skica u ledu”, radio je 16 godina, a tekstove na neki način “gradi” pažljivo kao inženjer strojarstva, što i je zanimanje za koje se formalno obrazovao diplomiravši na Strojarskom fakultetu u Sarajevu.

Osim što puno piše, knjige i scenarije, i još više čita, Josip Mlakić nije zadubljen samo u umjetnost riječi te spada u one književnike koji intelektualno promišljaju svijet, stvari i pojave oko sebe. Zbog toga je u Hrvatskoj i regiji profiliran ne samo kao jedan od ponajboljih suvremenih književnika, nego i kao netko koga se često pita o raznim društvenim i političkim aktualnostima. Redovno piše, posljednjih šest-sedam godina, za tjednik Express kao i za BestBook, Expressov mjesečni prilog o knjigama i bosanskohercegovački portal Bljesak.info.

Josip Mlakić rođen je 1964.u Bugojnu. Romani koje je objavio su “Živi i mrtvi, “Kad magle stanu”, “Tragom zmijske košuljice”, “Ljudi koji su sadili drveće”, “Psi i klaunovi”, “Čuvari mostova”, “Planet Friedman”, “Svježe obojeno”, “Božji gnjev”, “Majstorović i Margarita”, “Bezdan”, “Crni gavran i bijele vrane”, “Skica u ledu”, i “Evanđelje po Barabi”. Napisao je i zbirke priča “Puževa kućica”, “Odraz u vodi”, “Obiteljska slika”, i “Ponoćno sivo”. Dobio je 2002. V. B. Z.-ovu nagradu za najbolji neobjavljeni roman “Živi i mrtvi”, 2014. Nagradu Vladimir Nazor za roman “Svježe obojeno”, a nagradu za najbolji domaći kriminalistički roman dobio je dva puta, za “Božji gnjev” 2014. i za “Crni gavran i bijele vrane” 2018. Za roman ‘’Skica u ledu’’ dobio je Nagradu Mirko Kovač 2018. Po romanu ‘’Živi i mrtvi’’ snimljen je film u režiji Kristijana Milića, a osvojio je osam Zlatnih arena na Pulskom festivalu i mnoge druge filmske nagrade.

NACIONAL: Jednom ste rekli da se ne volite ponavljati i da nastojite postići da vam romani ne nalikuju jedan na drugi. Kako ste to pokušali postići u novom romanu? Što ste dobili u pisanju ovog romana pomicanjem radnje u budućnost?

Svaka priča ima svoj jedinstven glas, osim ako se pisac u svojim djelima ne ponavlja, što nastojim izbjeći po svaku cijenu. Tako se stvara ta nužna razlika, odmak od svojih prethodnih djela, što mi je jako bitno, jer bi se u suprotnom neprestano vrtio u krug.

Pomicanje radnje u budućnost u mojemu najnovijem romanu određeno je ponajprije žanrovskim elementima. Radi se o drami s elementima distopije, gdje se radnja nužno mora odvijati u bližoj ili daljnjoj budućnosti, iako je svaka distopija prvenstveno priča o sadašnjosti. Roman “O zlatu, ljudima i psima” drugi je dio neke moje zamišljene distopijske trilogije koju sam započeo romanom “Planet Friedman” koji je objavljen 2012.

Izmicanjem radnje u budućnost postiže se jedan efekt sličan onome kada promatrate neki objekt, koji najbolje vidite tek kad se izmaknete na dovoljnu udaljenost pa ga možete sagledati u cjelini, kao na širokom filmskom kadru. Ili efekt karikature, na kojoj se najlakše uočavaju sve anomalije.

NACIONAL: Zašto je rat i poslijeratna stvarnost glavna potka gotovo svih vaših romana? Kako ste nastojali odnosno nastojite literarizirati rat?

Razlog je vrlo jednostavan: ne postoji ništa u mojemu životu što me odredilo u tolikoj mjeri kao rat. A svaki pisac treba u principu pisati o onome što najbolje poznaje. Naravno, to ne znači da je književna imaginacija nevažna. Ali i ona, kao takva, mora počivati na određenim temeljima. U mojemu slučaju to je rat i poratna svakodnevica, bez obzira na moje česte “izlete” u prošlost. Ili budućnost, kao u spomenuta dva romana. Osnovni princip kojim se rukovodim prilikom pisanja o ratu je taj da to nužno mora biti antiratna literatura. Ali to ne smije biti eksplicitno, pamfletsko, već taj suspens gradim preko ljudskih drama, da je što manje vidljiv, i da taj efekt po mogućnosti kulminira u završnici romana.

NACIONAL: Što za vas znači Ivo Andrić i usporedbe s Andrićem? Jesu li vam općenito važniji regionalni ili strani pisci, tj. koliko vam znače isti ili blisko srodni jezik, bliska kultura ili mentalitet pisca da se do kraja uživite u nečiju književnost? Osim Andrića volite Selimovića, Kovača, Krležu… Što svaki od njih znači za vas?

Usporedbe s Andrićem gode, međutim svjestan sam da ni ja niti bilo tko drugi na ovim prostorima ne može dosegnuti onu razinu književnog majstorstva kakvo je demonstrirao Ivo Andrić u svojim djelima. Što mi znači Andrić? Ja posljednjih nekoliko godina pišem roman “Na Vrbasu tekija”, koji će najvjerojatnije biti objavljen sljedeće godine i koji nastojim “prikazati” kao izgubljeni i neobjavljeni Andrićev rukopis. Na kraju tog romana, na nekih stotinjak kartica, kao “Pogovor”, pišem jedan esej o Andriću, za koji se nadam da će jednog dana, proširen i očišćen od utjecaja samog romana, biti objavljen kao zasebna knjiga.

Jezik književnosti je univerzalan, tako da mi je nevažno na kojem je jeziku izvorno napisano neko djelo. Pisci koje ste pobrojali nadilaze regionalno i nacionalno. Ivo Andrić je pisac koji je opisao moj vlastiti svijet, jezikom koji sam slušao u djetinjstvu, jezikom kojim je, na primjer, bio fasciniran i jedan takav jezični mag kakav je bio Miroslav Krleža. Andrić je autor dvaju romana koji su mi iznimno važni: “Prokleta avlija” i njegovo najkompleksnije djelo “Travnička hronika”. Kada je riječ o Meši Selimoviću tu su njegova dva velika romana “Derviš i smrt” i “Tvrđava” koji su nastali na temelju Selimovićeve obiteljske tragedije, kada mu je 1944. godine brat Šefkija, partizanski poručnik, od partizanskog suda osuđen na smrt i strijeljan zbog banalnog razloga, zbog nekoliko komada namještaja koje je uzeo iz skladišta. Ta smrt u velikoj mjeri je obilježila spomenuta dva romana. Mirko Kovač je jedan od onih rijetkih književnih klasika koji je bio suvremenik i “suputnik” moje književne generacije, pisac kojeg sam imao čast i upoznati, a ujedno sam i prošlogodišnji dobitnik nagrade koja nosi njegovo ime, što je u svijetu književnosti poprilična rijetkost. Najvažniji su mi njegovi romani “Grad u zrcalu” i “Vrata od utrobe”. Što se tiče Krleže fasciniran sam svime što je napisao, pogotovo rasponom njegova književna interesa, od drame, eseja, poezije, romana, priča… Ipak, od svega što je Krleža napisao, ja bih izdvojio “Zastave”, monumentalni roman u pet tomova.

NACIONAL: Što danas, kada se neki književnici zalažu za to da književnost piscu bude jedini posao, za vaše pisanje znači to da ste inženjer strojarstva? Imate li i dalje fiksno radno vrijeme? Je li za književnost potrebno vrijeme i ustrajni rad, vježba, priprema, fokus, ili njegujete više romantičnu ideju da je to stvar inspiracije?

Tu su se stvari posljednjih godina promijenile. Firma u kojoj sam radio dvadesetak godina, na žalost je propala, tako da mi je pisanje trenutno jedino zanimanje. Sve je važno za pisanje, pa i to moje civilno zanimanje. Nekada romane gradim na način na koji sam vodio projekte dok sam radio kao inženjer. U tom poslu sve mora biti poznato unaprijed. Dakle, pisanju romana pristupao sam tek kada sam odredio kompoziciju, formu, ili glas koji će voditi roman.

Književnost je prije svega poziv, bez obzira na to koliko to teatralno zvučalo. Ne vjerujem u inspiraciju. Ono što je za književni rad najvažnije jest čitanje drugih pisaca. Dakle, književnost koja nastavlja jedan višestoljetni kontinuitet.

NACIONAL: Puno pišete i objavljujete. Kako i dalje nalazite inspiraciju i mislite li da ste već napisali svoj najbolji tekst?

Mislim da je roman “Skica u ledu”, na kojem sam radio gotovo šesnaest godina, moj vrhunac. Ali se ne volim zamarati sličnim stvarima. Uvijek mi je najvažniji roman na kojem trenutno radim, dok za svaki svoj roman nakon što bude objavljen pomalo gubim interes, što mi je u tom nekakvom motivacijskom smislu jako važno. Ne vjerujem u inspiraciju, ali vjerujem u priču, i to u onu priču koja me se tiče i za koju imam potrebu ispričati je. To je ono što me tjera dalje.

NACIONAL: Dobili ste velik broj nagrada, posebice u Hrvatskoj, ali rekli ste jednom da biste pisali i da nema objavljivanja i nagrada, pisanja samog radi. Odakle u čovjeku potreba za pisanjem, kako biste to na vlastitom primjeru objasnili?

To je vrlo kompleksno pitanje na koje na zadovoljavajući način nisu uspjeli odgovoriti ni mnogo bolji pisci od mene. U tom smislu blisko mi je ono Krležino “pisanje pisanja radi”. Ali, ipak, postoji jedna rečenica koju volim citirati kada se povede riječ o tome, a to su uvodne rečenica iz romana “Derviš i smrt” Meše Selimovića: “Počinjem ovu svoju priču, nizašto, bez koristi za sebe i za druge, iz potrebe koja je jača od koristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom, s dalekom nadom da će se naći neko rješenje kad bude račun sveden, ako bude, kad ostavim trag mastila na ovoj hartiji što čeka kao izazov.” S posebnim naglaskom na ono “iz potrebe koja je jača od koristi i razuma”. Pa samim tim i od nagrada koje su, naravno, svakom piscu jako važne.

NACIONAL: Ove godine je 25 godina od Daytonskog sporazuma. Kako gledate na taj sporazum i njegovo naslijeđe? Je li opravdano tvrditi da je revizija Daytonskoga sporazuma kontroverzna? Treba li ostaviti status quo ili ići za nekim novim rješenjem?

Kada se govori o Daytonskom sporazumu, treba uvijek imati u vidu dvije najvažnije stvari koje je on donio, a to je prekid rata i ozakonjenje rezultata etničkog čišćenja. Ključna pogreška koja je u Daytonu napravljena, svjesno ili ne, a ja sam uvjeren da je to napravljeno svjesno, forsiranje je ratnih kadrova u izgradnji postdejtonskog mira, što je bila i klica njegova današnjeg neuspjeha. Pokušaji da se u odnosu na taj sporazum nešto promijeni su zapravo bili kontraproduktivni. Kao rezultat toga imamo danas, među silnim problemima, i “hrvatsko pitanje” koje je u žižu javnosti došlo nametanjem Željka Komšića kao hrvatskog člana Predsjedništva BiH.

U tim prekrajanjima Daytona išlo se do apsurda, metodama koje kao da su uzete iz “Monty Pythona” ili sarajevskih “Nadrealista”. Visoki predstavnici, a obično se radilo o drugorazrednim europskim birokratima, po svom su nahođenju, prilikom nametanja nekih spornih odluka, “tumačili duh Daytona”. Zamislite nekog drugorazrednog birokrata, pogotovo Valentina Inzka, sadašnjeg visokog predstavnika koji će, ako se BiH raspadne, a kako je krenulo teško je izbjeći sličan scenarij, ostati upamćen kao jedan od grobara te zemlje, kako gleda u kristalnu kuglu i tumači nam “duh Daytona”. Kao da se netko svih ovih godina okrutno sprda s nama.

Naravno, neophodna su nova rješenja, ali je za ovih 25 godina generirano toliko problema, nesuglasica, zemlja je kapilarno korumpirana, sa samoživim političkim elitama, a što je najvažnije međunarodni odnosi su se u međuvremenu promijenili. U vrijeme potpisivanja Daytonskog sporazuma postojala je samo jedna velika sila – SAD. Danas imamo četiri međusobno antagonizirana bloka, SAD, Europsku uniju, Rusiju i Kinu, od kojih su prva tri, svatko iz svojih sebičnih razloga zainteresirani za BiH. Tako da se današnja BiH nalazi u jednoj bezizlaznoj pat-poziciji koju nitko ne može riješiti, niti to želi.

NACIONAL:  Kakvim vidite položaj Hrvata u BiH danas? Kako ocjenjujete hrvatsku politiku prema BIH? Kakva rješenja biste u tome smislu predložili?

Mislim da je za bilo kakva rješenja danas kasno. Dvadeset i pet godina destrukcije, samodestrukcije, ostavilo je, čini mi se, trajne i nesagledive posljedice. Rješenje za BiH je vrlo jednostavno: postaviti pravila igre i prisilite domaće političare da igraju po njemu. Tu ne treba izmišljati toplu vodu. Akt ZAVNOBIH-a iz 1943. godine, po kojemu je definirana konstitutivnost, ili konsocijacijsko uređenje zemlje, jedini je princip održivosti višenacionalnih zajednica. Na žalost, zavnobiška arhitektura zemlje, u kojoj većinski narod bira drugima predstavnika po svom nahođenju, potpuno je urušena, što je siguran put u nestanak Bosne i Hercegovine kakvu smo poznavali.

NACIONAL: Stalno upozoravate na, primjerice, bošnjački nacionalizam, na “mržnju prema Hrvatima koja je u Sarajevu poprimila patološke razmjere” te općenito kritizirate političku situaciju u zemlji. Kako vam je živjeti i raditi u BIH, bi li bilo lakše da ste više pritajeni u tom smislu?

Ukazujem ja na sve nacionalizme, kao i na sve te silne “izme” koji muče ovu zemlju, bez obzira na to o kome se radi. To je stvar poštenja, prije svega prema samom sebi. Što o tome misle oni koji se nađu pogođeni mojim pisanjem apsolutno me ne zanima, kao ni to hoće li to, i na bilo koji način, utjecati na percepciju mojih knjiga. Ja prvenstveno pišem zbog sebe, a ne zbog tih ljudi.

NACIONAL: U kojoj su mjeri književnost i književna scena u BIH jedinstvene, a u kojoj mjeri rascjepkane, odnosno sastavljene od bošnjačkih, hrvatskih i srpskih pisaca? Utječu li te podjele, kao i ideološke razlike i razmirice među piscima i u društvu, i na književnost, a ako da, kako?

Jedan zatvoren i određen prostor, poput Bosne i Hercegovine, ujedno je i jedinstven kulturni prostor, bez obzira na to što o tome mislim ja ili netko drugi. Međutim, problem je u percepciji te jedne nadnacionalne kulture, uzima li se ona parcijalno i na koji način se doživljavaju razlike. Ne može književnost biti imuna na identitet pisca koji ga u najvećoj mjeri određuje. Prihvatiti tu kulturu sa svim njenim razlikama, koje je dodatno obogaćuju, jedini je ispravni put, to je ono kako je ja doživljavam. Međutim, postoji ta zatvorenost unutar vlastitih identitetskih odrednica, za koju onaj drugi ne postoji. Dakle, to je prije svega subjektivna kategorija koja se ne može postaviti u neke šire okvire, pogotovo ne one nacionalne, jer svi ti “izmi” koje sam spomenuo funkcioniraju po principu spojenih posuda, hraneći jedan drugi. Odnosno, nema u BiH boljih i lošijih. A što se mene tiče, ja sam uvijek dijelio književnost na lošu ili dobru. Na isti način razmišljam o svim segmentima kulture. I tu za mene svaka priča o bošnjačkoj, srpskoj i hrvatskoj sastavnici jedne natkrovljujuće kulture, kulture jednog prostora, završava.

NACIONAL: PEN centar je u protestnom pismu žestoko osudio to što se u Sarajevu u svibnju održala misa za Bleiburg. Kako gledate na njihovu reakciju i možete li rezimirati vaše stavove po tom pitanju?

Ta peticija objavljena je u vrijeme najžešće antihrvatske histerije koja traje već duže vrijeme, a koja je posebno uzela maha u većinskim sredinama, poput Sarajeva, gdje su Hrvati manjina na razini statističke pogreške. Obračuni s manjinama u većinskim sredinama prizivaju u sjećanje najmračnije stranice ljudske povijesti. Međutim, ta peticija ne bi bila sporna, bez obzira na njen sadržaj koji je u najmanju ruku neprimjeren, da je PEN bio dosljedan. Nakon dvadeset i pet godina šutnje, ovo je prvi put da su se oglasili.

Druga stvar koja je meni najviše zasmetala je pozivanje potpisnika na neku nakaradnu verziju antifašizma, po kojemu je legitimno ubijanje bez suđenja. Dakle, govorimo o antifašizmu koji je u svojoj suštini mentalni fašizam. PEN je cijelo vrijeme šutio, evo da ostanemo na istom terenu, na zapišavanje sarajevskih ulica vodeće bošnjačke stranke SDA imenovanjem ulica ili institucija imenima vojnih i civilnih dužnosnika iz vremena Pavelićeve NDH. Jedini kriterij kojim su se u tome rukovodili bio je taj da se radi o osobama muslimanske vjeroispovijesti.

U reagiranju na ovu peticiju, dvojica bosanskih franjevaca, fra Ivan Šarčević i fra Drago Bojić, naslovom su svog teksta, “Tuđe fašizme nećemo, svoje ne damo!”, na najbolji način ukazali na bit te peticije zbog koje je desetak pisaca, Hrvata, istupilo iz te organizacije. Dakle, jedna većinska sredina je dobila PEN po vlastitoj mjeri. Danas je to organizacija u kojoj vlada većinska rigidnost i bahatost, što je sušta suprotnost od onoga što ta organizacija treba biti.