Malo kasnim, znam. U međuvremenu je na ovom portalu izašao članak Occupy SB-a o obrazovnom sustavu u Hrvatskoj, koji se poput većine kritika zasniva na pogrešnim pretpostavkama. Prije svega, činjenica da netko ima diplomu ili završeno zvanje, ne znači puno. Hrvatski obrazovni sustav je loš. On je poput lošeg stolara od kojega ne možeš očekivati da će napraviti kuhinju kakvu bi napravio dobar stolar. Prema tome od osobe koja prođe „kroz ruke“ obrazovanja u Hrvatskoj ne treba očekivati da posjeduje znanja koja bi se moglo očekivati od dobro obrazovane osobe. Ne kažem da onaj tko se školuje u Hrvatskoj ništa ne zna, dapače, samo kažem da od njega ne treba očekivati da zna. U krajnjoj liniji danas svatko može dobiti diplomu; ako ti se već ne da učiti lako ju je kupiti i zaposliti se u javnom sektoru. Tijekom studiranja, netko uči više, a netko manje, ali na posljetku svi dobiju isti papir – diplomu. Zato je glupo čuditi se da netko tko posjeduje diplomu nije spreman za tržište rada. Ili drugim riječima, osobu obrazovanu u Hrvatskoj ne treba promatrati kroz njezinu diplomu, već kroz znanje i stečene vještine.
Druga pogreška je konstantno upadanje u zamku zvanu: netko drugi će. Netko drugi će uvesti kamatni račun u školstvo. Netko drugi će promijeniti udžbenike, kolegije, profesore. Međutim, neće. Što brže prihvatimo istinu, prije ćemo nešto promijeniti. Jer, obrazovni sustav u Hrvatskoj je takav kakav je jer su oni unutar njega htjeli da takav postane ili barem nisu htjeli da bude drugačiji. Pogrešno je, stoga očekivati od ljudi koji su unutra da nešto mijenjaju. Sustav se danas, poput svakog organizma, bori za preživljavanje i to onim metodama koje jedine poznaje: otporom svakim promjenama i očuvanjem statusa quo. Zašto je to tako? Jer sustav je itekako svjestan da bilo kakva promjena dovodi do otkaza za nesposobne i puno više rada za one koji ostaju. Logično je da se opire, da sindikati vrište i skiče dok svaka ideja za promjenom ne popusti. Upravo zato ne treba očekivati da će netko tko sudjeluje u obrazovnom sustavu išta promijeniti. Jedino što preostaje jest prihvatiti da je sustav loš i okrenuti se onome što se može mijenjati.
RAZBIJANJE OBRANE
Iako loš, čak i katastrofalan, sustav ne dopušta napade na sebe, odnosno on nikada krivca ne pronalazi u sebi; uvijek upire prstom prema gore, vanjskom neprijatelju, tvrdeći da ima premalo sredstava za postizanje boljih rezultata ili da je infrastruktura loša. Pri tome, manjak sredstava u pravilu znači niske plaće. Činjenica je da ulaganje u obrazovni sustav nikada neće u neto iznosu biti na razini razvijenih zemalja. Hrvatska je siromašna, ma koliko si utvarali da nije, i kao takva u obrazovanje ulaže razmjeran dio svojih sredstava, ili svojega „bogatstva“. Taj iznos nipošto nije dovoljan, ali, kao što vidite iz dolje priloženog grafikona, nije niti toliko nizak da bi poslužio kao opravdanje za katastrofalne rezultate.
Države u tablici, osim Italije i Njemačke, odabrao sam jer vjerujem da se s njima možemo uspoređivati, mada ekonomski zaostajemo za gotovo svim. Prosjek javnih ulaganja u obrazovanje država članica EU je 5.2 % BDP-a, dok je Hrvatska na 4,3 % BDP-a. Međutim, vidimo da u većini drugih izabranih država taj iznos ne prelazi 5% BDP-a. Druga strana medalje bili bi rezultati koje korisnici obrazovanja postižu, a o kojim su jako dobro pisali Vedrana Pribičević i Petar Sopek. Iz tih istraživanja vidljivo je da su hrvatski učenici prema znanju pokazanim na testovima daleko ispod ostalih sudionika ispitivanja. Bi li povećanje javnih sredstava dovelo do boljih rezultata hrvatskih učenika? Sumnjam, jer u odnosu na rezultate ostalih zemalja, poput Slovačke ili Češke gdje je ulaganje u obrazovanje približno našemu, vidimo da oni ostvaruju znatno bolje rezultate od Hrvatske. Odnosno, dodatno ulaganje ne bi polučilo rezultate razmjerne ulaganju; jer uvijek se postavlja pitanje što dobijemo za uložena sredstava. Danas vidimo da ni pojedinci ni društvo koje bi od skupine obrazovanih pojedinaca trebalo imati koristi, ne profitiraju od javnog novca uloženog u obrazovanje. Ubacivanje više novca, stoga ne bi imalo dovoljno povoljan učinak na korisnike obrazovanje, samo bi povećalo iznos koji se nepotrebno troši. Evo i u jednoj manjoj sredini kao što je Slavonski Brod vidljiv je primjer bacanja novca, gdje jedna osnovna škola zbog nedostatka učenika autobusom dovozi iste iz drugih dijelova grada kako bi uspjela skupiti dva razreda, odnosno kako bi se zadržala radna mjesta. Tko je u toj priči pružatelj a tko davatelj usluge?
Drugo pitanje, pitanje uvjeta rada, a na što se može nadovezati i gornji primjer, najbolje je pobiti sljedećim grafikonom.
Iz priloženog grafikona jasno je da je Hrvatska po pitanju omjera nastavnika i učenika među najboljima u Europskoj uniji. Na 10,7 učenika ide jedan učitelja. Opravdano je upitati kako je moguće da naši učitelji iako u prosjeku imaju tako mali broj učenika postižu tako loše rezultate?
A ŠTO AKO NE OBRAZOVNI SUSTAV?
Sustav neće promijeniti netko unutar njega, a ne može ga jednostavno promijeniti ni netko izvan njega. Jedino što se može promijeniti, a što je izravno vezano na sustav obrazovanja, jest svijest pojedinca: gdje uspjeh neće biti slučajan, poduzetnik nije lopov, već se do uspjeha dolazi znanjem i upornošću. Osnovni je problem svijesti taj što očekujemo da će netko drugi riješiti problem. Netko mi drugi mora zapovjediti da naučim kamatni račun, netko drugi mora urediti školstvo tako da kada izađem iz njega budem savršen proizvod po mjeri svakog kupca. Međutim, taj netko drugi ne postoji, nikada neće ni postojati.
Često se govori kako vani djeca ne prepisuju pod ispitima i aktivno sudjeluju na nastavi, dok kod nas sjede kao trutovi i čekaju da sat završi. Što sad? Trebao bi ministar ove ili one vlade donijeti pravilnik ili predložiti zakon kojim će se zabraniti prepisivanje i tjerati djecu da sudjeluju u nastavi? Sudjelovanje i samostalno učenje mora proizlaziti iz vjere da se jedino znanjem nešto postiže, a ne ocjenom i papirnatim dokumentom. A sve krene od samog početka i roditelja koji precijene vlastito dijete, često jer se dijete dobro snalazi s tehnologijom ili ga ide strani jezik. Ne jezici, već jezik i to u pravilu engleski, koji govore valjda svi mlađi od 30. Kako bi održali tu svoju iluziju o posebno nadarenom djetetu, roditelji pišu zadaće, lektire, zakrče pola grada da bi dijete automobilom odvezli u školu; a ako to ne upali prijete, vrijeđaju i fizički napadaju učitelje i nastavnike. Što dijete drugo može naučiti nego netko drugi će riješiti probleme i netko drugi je kriv? Roditelji slijepo gledaju u ocjene misleći da je to ono što će njihovom djetetu koristiti jer će navodno upisati bolju srednju školu. Učitelji i nastavnici, s druge strane, nemaju volje ili snage da se tome odupru, pa popuštaju gdje god stignu. To se naravno nastavlja i u srednjoj pa imamo, kako Occupy pravilno navodi, gimnazije gdje profesori, nevoljni suprotstaviti se, opet spuštaju kriterije pa dobivamo gimnazijalce koji to nisu. Ne može se zakonom natjerati profesora da ima više kriterije. Jedino što se može jest ne zapošljavati preko veze i uvesti mjere kažnjavanja za loše profesore. Međutim, to je već zadiranje u tkivo sustava koji će se tomu vješto oduprijeti.
Ide to i dalje: danas je popularno upisati fakultet, jer „što će jadna djeca, nemaju što raditi pa je bolje da studiraju bilo što“. Naravno, ali onda trebaju nakon što završe jedan fakultet upisati drugi fakultet, pa treći, četvrti i tako sve do penzije, jer navodno je bolje studirati nego biti nezaposlen. Pri tome, nije bitno što se studira i nije bitno da to što se studira ne pospješuje znanja, vještine i mogućnosti pristupanja tržištu rada, bitno je samo studirati i ne razmišljati o onome poslije. Dobijete napumpani broj studenata, gdje veliki broj studira ono što ih uopće ne zanima, recimo sedmi izbor na maturi, i za što nemaju ni predispozicije ni volju. Suprotno, studentu kojemu je stalo do poslovnog uspjeha u području za koje se obrazuje nije problem nadoknaditi znanja koja mu obrazovni sustav ne nudi. Međutim, u Hrvatskoj se i dalje oslanjamo na netko drugi će i netko drugi je kriv što student ne zna što je bruto, neto plaća, prirez ili porez, kamatni račun. Uz to sve, bespredmetno je raspravljati o potrebi uvođenja novih predmeta u osnovne i srednje škole pa čak i fakultete. Obveznost nekoga predmeta u lošem školstvu nije garancija da će itko išta naučiti. I hrvatski jezik je obvezan predmet u školi pa u gradu imamo to što imamo.
Osvrnuo bih se i na pitanje neusklađenosti tržišta rada i upisnih kvota. To je najme vrhunac gluposti zvan netko drugi će. Doveli smo se, kao društvo, u takvo stanje da ćemo sve dok nam netko to ne zabrani, skakati jedan za drugim u bunar. Meni zaista nije jasno zašto se i ovdje od sustava očekuje da nešto promijeni, kad on to ne želi. Naime, ne možete očekivati da će dekan jednog fakulteta smanjiti upisne kvote za recimo izvanredne studente – koji plaćaju svoje školovanje i tako fakultetu donose novčanu korist. Osim toga, ne radi se tu samo o fakultetima, nedavno mi je frizerka rekla da je svega 15 od 60 njezinih kolegica i kolega iz generacije pronašlo posao u struci. Više-manje svi, pa i oni koji upisuju tu školu, znaju da na tržištu rada ima prevelik broj nezaposlenih frizerki i da je u toj struci izrazito teško pronaći posao, ali ipak se svake godine 60 novih petnaestogodišnjaka odlučuje za tu školu. Jednako je i s hrpom nepotrebnih smjerova na fakultetima, možda ponajviše na filozofskom, ekonomiji, pravu, gdje je jasno da za sve nema mjesta na tržištu rada. Tko je onda kriv što višak ljudi upisuje te srednje škole i fakultete? Učenici, studenti, fakulteti ili možda država?
Ako država ne bi dopustila nekima da upišu željeni fakultet bila bi loša jer im onemogućuje studiranje, s druge stranke, kada se dopusti prevelik broj studenata, opet nije dobro jer se tržište rada zasiti. U krajnjoj liniji, svatko ima pravo na obrazovanje i svatko ima pravo na izbor obrazovanja. No znači li to da je svaki izbor ujedno i valjan izbor? Naravno, nije problem ako student upiše loš fakultet, ali onda ne može očekivati da će mu sama činjenica posjedovanja diplome automatski omogućiti i posao. Kada je konkurencija velika, jedino što ti preostaje je dodatno se obrazovati kako bi bio bolji od drugih. No kod nas je najlakše kriviti državu ili obrazovni sustav za sve loše i na taj način davati sebi svojevrsno zadovoljstvo, jer nisi kriv za stanje u kojemu si se našao, netko drugi je kriv i netko drugi će sve to promijeniti.
CJELOŽIVOTNO OBRAZOVANJE KAO POTVRDA
Prema definiciji cjeloživotno učenje predstavlja „svaku aktivnost tijekom cijeloga života radi unaprjeđenja znanja, vještina i kompetencija u okviru osobnog, građanskog, društvenog ili profesionalnog djelovanja pojedinca“. Cjeloživotno obrazovanje dio je i strategije Europske unije Europa 2020. Dvije su stvari bitne kada se govori o cjeloživotnom obrazovanju: dobrovoljnost i uglavnom izravno plaćanje od strane korisnika. Dobrovoljno je, jer svatko odlučuje što će, kada će i gdje će učiti, odnosno procjenjuje što će za svoje novce dodatno dobiti. Na sljedećem grafikonu vidljiv je postotak stanovništva u starosti od 24 do 64 godine koji je tijekom ispitivanja pozitivno odgovorilo na pitanje: jeste li u posljednja četiri tjedna sudjelovali u kakvom obliku cjeloživotnog obrazovanja?
Lako je zamijetiti da se Hrvatska nalazi u samom dnu i s 2,9 % debelo zaostaje za prosjekom Europske unije od 10,5 %. Dakle, za ovaj oblik obrazovanja gdje, za razliku od javnog, svatko može učiti što ga je volja i za to izdvojiti vlastite novce, odlučuje se manje od 3% stanovništva od 24 do 64 godine starosti. Vjerujem da je ovo savršen prikaz stanja hrvatskog obrazovanja, gdje velika većina sve prepušta drugima i gdje je malo tko spreman preuzeti odgovornost za svoje obrazovanje i vlastito znanje.
Druga pogreška je konstantno upadanje u zamku zvanu: netko drugi će. Netko drugi će uvesti kamatni račun u školstvo. Netko drugi će promijeniti udžbenike, kolegije, profesore. Međutim, neće. Što brže prihvatimo istinu, prije ćemo nešto promijeniti. Jer, obrazovni sustav u Hrvatskoj je takav kakav je jer su oni unutar njega htjeli da takav postane ili barem nisu htjeli da bude drugačiji. Pogrešno je, stoga očekivati od ljudi koji su unutra da nešto mijenjaju. Sustav se danas, poput svakog organizma, bori za preživljavanje i to onim metodama koje jedine poznaje: otporom svakim promjenama i očuvanjem statusa quo. Zašto je to tako? Jer sustav je itekako svjestan da bilo kakva promjena dovodi do otkaza za nesposobne i puno više rada za one koji ostaju. Logično je da se opire, da sindikati vrište i skiče dok svaka ideja za promjenom ne popusti. Upravo zato ne treba očekivati da će netko tko sudjeluje u obrazovnom sustavu išta promijeniti. Jedino što preostaje jest prihvatiti da je sustav loš i okrenuti se onome što se može mijenjati.
RAZBIJANJE OBRANE
Iako loš, čak i katastrofalan, sustav ne dopušta napade na sebe, odnosno on nikada krivca ne pronalazi u sebi; uvijek upire prstom prema gore, vanjskom neprijatelju, tvrdeći da ima premalo sredstava za postizanje boljih rezultata ili da je infrastruktura loša. Pri tome, manjak sredstava u pravilu znači niske plaće. Činjenica je da ulaganje u obrazovni sustav nikada neće u neto iznosu biti na razini razvijenih zemalja. Hrvatska je siromašna, ma koliko si utvarali da nije, i kao takva u obrazovanje ulaže razmjeran dio svojih sredstava, ili svojega „bogatstva“. Taj iznos nipošto nije dovoljan, ali, kao što vidite iz dolje priloženog grafikona, nije niti toliko nizak da bi poslužio kao opravdanje za katastrofalne rezultate.
Države u tablici, osim Italije i Njemačke, odabrao sam jer vjerujem da se s njima možemo uspoređivati, mada ekonomski zaostajemo za gotovo svim. Prosjek javnih ulaganja u obrazovanje država članica EU je 5.2 % BDP-a, dok je Hrvatska na 4,3 % BDP-a. Međutim, vidimo da u većini drugih izabranih država taj iznos ne prelazi 5% BDP-a. Druga strana medalje bili bi rezultati koje korisnici obrazovanja postižu, a o kojim su jako dobro pisali Vedrana Pribičević i Petar Sopek. Iz tih istraživanja vidljivo je da su hrvatski učenici prema znanju pokazanim na testovima daleko ispod ostalih sudionika ispitivanja. Bi li povećanje javnih sredstava dovelo do boljih rezultata hrvatskih učenika? Sumnjam, jer u odnosu na rezultate ostalih zemalja, poput Slovačke ili Češke gdje je ulaganje u obrazovanje približno našemu, vidimo da oni ostvaruju znatno bolje rezultate od Hrvatske. Odnosno, dodatno ulaganje ne bi polučilo rezultate razmjerne ulaganju; jer uvijek se postavlja pitanje što dobijemo za uložena sredstava. Danas vidimo da ni pojedinci ni društvo koje bi od skupine obrazovanih pojedinaca trebalo imati koristi, ne profitiraju od javnog novca uloženog u obrazovanje. Ubacivanje više novca, stoga ne bi imalo dovoljno povoljan učinak na korisnike obrazovanje, samo bi povećalo iznos koji se nepotrebno troši. Evo i u jednoj manjoj sredini kao što je Slavonski Brod vidljiv je primjer bacanja novca, gdje jedna osnovna škola zbog nedostatka učenika autobusom dovozi iste iz drugih dijelova grada kako bi uspjela skupiti dva razreda, odnosno kako bi se zadržala radna mjesta. Tko je u toj priči pružatelj a tko davatelj usluge?
Drugo pitanje, pitanje uvjeta rada, a na što se može nadovezati i gornji primjer, najbolje je pobiti sljedećim grafikonom.
Iz priloženog grafikona jasno je da je Hrvatska po pitanju omjera nastavnika i učenika među najboljima u Europskoj uniji. Na 10,7 učenika ide jedan učitelja. Opravdano je upitati kako je moguće da naši učitelji iako u prosjeku imaju tako mali broj učenika postižu tako loše rezultate?
A ŠTO AKO NE OBRAZOVNI SUSTAV?
Sustav neće promijeniti netko unutar njega, a ne može ga jednostavno promijeniti ni netko izvan njega. Jedino što se može promijeniti, a što je izravno vezano na sustav obrazovanja, jest svijest pojedinca: gdje uspjeh neće biti slučajan, poduzetnik nije lopov, već se do uspjeha dolazi znanjem i upornošću. Osnovni je problem svijesti taj što očekujemo da će netko drugi riješiti problem. Netko mi drugi mora zapovjediti da naučim kamatni račun, netko drugi mora urediti školstvo tako da kada izađem iz njega budem savršen proizvod po mjeri svakog kupca. Međutim, taj netko drugi ne postoji, nikada neće ni postojati.
Često se govori kako vani djeca ne prepisuju pod ispitima i aktivno sudjeluju na nastavi, dok kod nas sjede kao trutovi i čekaju da sat završi. Što sad? Trebao bi ministar ove ili one vlade donijeti pravilnik ili predložiti zakon kojim će se zabraniti prepisivanje i tjerati djecu da sudjeluju u nastavi? Sudjelovanje i samostalno učenje mora proizlaziti iz vjere da se jedino znanjem nešto postiže, a ne ocjenom i papirnatim dokumentom. A sve krene od samog početka i roditelja koji precijene vlastito dijete, često jer se dijete dobro snalazi s tehnologijom ili ga ide strani jezik. Ne jezici, već jezik i to u pravilu engleski, koji govore valjda svi mlađi od 30. Kako bi održali tu svoju iluziju o posebno nadarenom djetetu, roditelji pišu zadaće, lektire, zakrče pola grada da bi dijete automobilom odvezli u školu; a ako to ne upali prijete, vrijeđaju i fizički napadaju učitelje i nastavnike. Što dijete drugo može naučiti nego netko drugi će riješiti probleme i netko drugi je kriv? Roditelji slijepo gledaju u ocjene misleći da je to ono što će njihovom djetetu koristiti jer će navodno upisati bolju srednju školu. Učitelji i nastavnici, s druge strane, nemaju volje ili snage da se tome odupru, pa popuštaju gdje god stignu. To se naravno nastavlja i u srednjoj pa imamo, kako Occupy pravilno navodi, gimnazije gdje profesori, nevoljni suprotstaviti se, opet spuštaju kriterije pa dobivamo gimnazijalce koji to nisu. Ne može se zakonom natjerati profesora da ima više kriterije. Jedino što se može jest ne zapošljavati preko veze i uvesti mjere kažnjavanja za loše profesore. Međutim, to je već zadiranje u tkivo sustava koji će se tomu vješto oduprijeti.
Ide to i dalje: danas je popularno upisati fakultet, jer „što će jadna djeca, nemaju što raditi pa je bolje da studiraju bilo što“. Naravno, ali onda trebaju nakon što završe jedan fakultet upisati drugi fakultet, pa treći, četvrti i tako sve do penzije, jer navodno je bolje studirati nego biti nezaposlen. Pri tome, nije bitno što se studira i nije bitno da to što se studira ne pospješuje znanja, vještine i mogućnosti pristupanja tržištu rada, bitno je samo studirati i ne razmišljati o onome poslije. Dobijete napumpani broj studenata, gdje veliki broj studira ono što ih uopće ne zanima, recimo sedmi izbor na maturi, i za što nemaju ni predispozicije ni volju. Suprotno, studentu kojemu je stalo do poslovnog uspjeha u području za koje se obrazuje nije problem nadoknaditi znanja koja mu obrazovni sustav ne nudi. Međutim, u Hrvatskoj se i dalje oslanjamo na netko drugi će i netko drugi je kriv što student ne zna što je bruto, neto plaća, prirez ili porez, kamatni račun. Uz to sve, bespredmetno je raspravljati o potrebi uvođenja novih predmeta u osnovne i srednje škole pa čak i fakultete. Obveznost nekoga predmeta u lošem školstvu nije garancija da će itko išta naučiti. I hrvatski jezik je obvezan predmet u školi pa u gradu imamo to što imamo.
Osvrnuo bih se i na pitanje neusklađenosti tržišta rada i upisnih kvota. To je najme vrhunac gluposti zvan netko drugi će. Doveli smo se, kao društvo, u takvo stanje da ćemo sve dok nam netko to ne zabrani, skakati jedan za drugim u bunar. Meni zaista nije jasno zašto se i ovdje od sustava očekuje da nešto promijeni, kad on to ne želi. Naime, ne možete očekivati da će dekan jednog fakulteta smanjiti upisne kvote za recimo izvanredne studente – koji plaćaju svoje školovanje i tako fakultetu donose novčanu korist. Osim toga, ne radi se tu samo o fakultetima, nedavno mi je frizerka rekla da je svega 15 od 60 njezinih kolegica i kolega iz generacije pronašlo posao u struci. Više-manje svi, pa i oni koji upisuju tu školu, znaju da na tržištu rada ima prevelik broj nezaposlenih frizerki i da je u toj struci izrazito teško pronaći posao, ali ipak se svake godine 60 novih petnaestogodišnjaka odlučuje za tu školu. Jednako je i s hrpom nepotrebnih smjerova na fakultetima, možda ponajviše na filozofskom, ekonomiji, pravu, gdje je jasno da za sve nema mjesta na tržištu rada. Tko je onda kriv što višak ljudi upisuje te srednje škole i fakultete? Učenici, studenti, fakulteti ili možda država?
Ako država ne bi dopustila nekima da upišu željeni fakultet bila bi loša jer im onemogućuje studiranje, s druge stranke, kada se dopusti prevelik broj studenata, opet nije dobro jer se tržište rada zasiti. U krajnjoj liniji, svatko ima pravo na obrazovanje i svatko ima pravo na izbor obrazovanja. No znači li to da je svaki izbor ujedno i valjan izbor? Naravno, nije problem ako student upiše loš fakultet, ali onda ne može očekivati da će mu sama činjenica posjedovanja diplome automatski omogućiti i posao. Kada je konkurencija velika, jedino što ti preostaje je dodatno se obrazovati kako bi bio bolji od drugih. No kod nas je najlakše kriviti državu ili obrazovni sustav za sve loše i na taj način davati sebi svojevrsno zadovoljstvo, jer nisi kriv za stanje u kojemu si se našao, netko drugi je kriv i netko drugi će sve to promijeniti.
CJELOŽIVOTNO OBRAZOVANJE KAO POTVRDA
Prema definiciji cjeloživotno učenje predstavlja „svaku aktivnost tijekom cijeloga života radi unaprjeđenja znanja, vještina i kompetencija u okviru osobnog, građanskog, društvenog ili profesionalnog djelovanja pojedinca“. Cjeloživotno obrazovanje dio je i strategije Europske unije Europa 2020. Dvije su stvari bitne kada se govori o cjeloživotnom obrazovanju: dobrovoljnost i uglavnom izravno plaćanje od strane korisnika. Dobrovoljno je, jer svatko odlučuje što će, kada će i gdje će učiti, odnosno procjenjuje što će za svoje novce dodatno dobiti. Na sljedećem grafikonu vidljiv je postotak stanovništva u starosti od 24 do 64 godine koji je tijekom ispitivanja pozitivno odgovorilo na pitanje: jeste li u posljednja četiri tjedna sudjelovali u kakvom obliku cjeloživotnog obrazovanja?
Lako je zamijetiti da se Hrvatska nalazi u samom dnu i s 2,9 % debelo zaostaje za prosjekom Europske unije od 10,5 %. Dakle, za ovaj oblik obrazovanja gdje, za razliku od javnog, svatko može učiti što ga je volja i za to izdvojiti vlastite novce, odlučuje se manje od 3% stanovništva od 24 do 64 godine starosti. Vjerujem da je ovo savršen prikaz stanja hrvatskog obrazovanja, gdje velika većina sve prepušta drugima i gdje je malo tko spreman preuzeti odgovornost za svoje obrazovanje i vlastito znanje.
