Ako me pamćenje ne vara, Jahve je u Starome zavjetu samo u dva navrata posegnuo za slovima (pismom) da bi ljudima priopćio svoju volju. (Kamene ploče na koje je urezao svoje zapovijedi najznamenitije su njegovo pisano svjedočanstvo, ali se, nažalost, nisu sačuvale.) U svim drugim slučajevima – mnogobrojnim i raznovrsnim – Bog se obraća ljudima glasom, govorom, akcijom. Slično je i u Novome zavjetu: Krist se jedan jedini put laća pisanja, a i taj put piše po prašini (to je ona scena kada preljubnicu spašava kamenovanja). Novozavjetno pisanje prstom po prašini kao da zrcalno poništava, točnije – prevladava, dovršuje, ispunjuje starozavjetno upisivanje volje Božje u tvrdoću kamena!
Glas, uspoređen s pisanim znakom (slovom), nosi u sebi neobično bogatstvo značenja i osobitu moć djelovanja. On može biti nježan, strašan, grub, prijeteći, nesiguran, podsmješljiv, ugodan, miran, sućutan, razgovijetan, kategoričan, fufljav, zanosan, izgubljen, strastven, jedvačujan. Kao izraz volje (namjere) ili stanja onoga tko ga izgovara – glas djeluje neposredno i potpuno. Impresivna je činjenica da biblijski Bog svijet stvara izgovarajući pojedine riječi: glasovno-verbalna artikulacija istovjetna je artikulaciji svijeta. Mnogi će pjesnik i danas posvjedočiti da puno prije no što se pojavi sama pjesma, on u svijesti čuje njezino zvučanje, njezine buduće ritmove. Poezija i jest, u nekome smislu, sposobnost, moć i dar da se riječima sazda svijet: umjetničko govorenje uvijek je i svjetotvorenje.
Svakako je zanimljivo mjesto i uloga glasa u pojavama kao što su masovna hipnoza i uopće različiti oblici masovne komunikacije – politički mitinzi, sportske priredbe, vjerske manifestacije. Glas ima sposobnost da jedinstvenom idejom ili emocijom prožme određeni prostor. Poznato je da se „dobar glas daleko čuje“ (a zao još dalje). Glas je povezan s kolektivnošću: skupno se može pjevati, recitirati, deklamirati, ali ne i pisati (bar ne u tradicionalnim medijima i tehnologijama). Zato nije čudno da se u slavenskome svijetu poistovjećuje jezik (shvaćen kao najvažniji komunikacijski znakovni sustav, ali i kao organ za proizvodnju govora) i narod – ljudska zajednica povezana zajedničkim jezikom, prostorom, poviješću, kulturom, običajima, vrijednostima. Govori se o glasu naroda, o postizanju suglasnosti i slično.
Dakako, postoji i unutarnja strana glasa. On je najintimnije povezan s disanjem, dakle dušom, duševnošću. Glasom se definira osobnost, stav, identitet. Dok sam jednom u ruskome konzulatu u Zagrebu sjedio i čekao vizu za tadašnji Sovjetski Savez, izvana sam začuo glas svjetski poznatoga ruskoga semiotičara Borisa Andreeviča Uspenskoga (kojega sam nekoć bio upoznao u Moskvi). Bilo je to posve čudno, jer njegov dolazak u naše krajeve nitko nije registrirao – ni novine, ni radio, ni televizija. Izišavši potom u hodnik, ugledao sam čovjeka koji je imao glas Uspenskoga. Zaista, nije to bio slavni semiotičar, ali mu je i licem bio vrlo sličan. Upravo na osnovi povezanosti, međusobne uvjetovanosti glasa i fizionomije vjerojatno su svojedobno Japanci elektroničkim putem rekonstruirali glas Leonardove Mona Lise.
Ipak: iako se glas daleko, a možda i dugo čuje, da nije pisma – povijest bi davno zaboravila i Homerove, i Sokratove, i Kristove, i Muhamedove poruke. Indikativno je i to što Božji glas svoju tvarnu i duhovnu snagu čuva samo zahvaljujući fiksiranosti u pismu, u knjigama. Kao što je poznato, Biblija izvorno znači „knjižice“, a sinonimno joj je ime – Sveto pismo. S druge pak strane, bez ozbiljenja pisma u glasu, tj. u životu i djelu, ono ostaje samo mrtvo slovo na papiru.
Napomena: Objavljeno u knjizi: Josip Užarević, Književni minimalizam, Zagreb: Disput, 2012, str. 215-216.
